Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-211/20 (M. H.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-211/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-211/20, rješavajući apelaciju Mirze Hadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirza Hadžić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 194960 19 Gž od 25. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 194960 17 P-2 od 22. januara 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirza Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Elvedin Omerović advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 194960 19 Gž od 25. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 194960 17 P-2 od 22. januara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice, kao neosnovan, kojim je traženo da sud naloži tuženoj H.Dž. da apelantici isplati novčani iznos, uvećan za zakonsku zateznu kamatu, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka. Apelantica je obavezana tuženoj nadoknaditi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva apelantice isplata novčanog iznosa na ime razlike kupoprodajne cijene stana za površinu od 2 m2. Iz stanja spisa proizilazi da su Ugovorom o kupoprodaji od 16. decembra 2008. godine stranke dogovorile kupovinu dvosobnog stana, apelantica kao kupac i tužena kao prodavac, da su zajednički obišle nekretninu, utvrdile njeno faktičko stanje i izričito zahtijevale da notar sačini ugovor o kupoprodaji nekretnine na osnovu dokumentacije koja mu je predočena. Kantonalni sud je naveo da suprotno žalbenim navodima apelantice cijena nekretnine predmetnim ugovorom o kupoprodaji nije ugovorena po m2, jer iz provedenih dokaza proizilazi da ugovorne strane nisu znale tačnu površinu stana, a što se može zaključiti i iz ugovora, u kome je navedena približna kvadratura stana, odnosno cca,/otprilike/, te da je apelantica nekretninu kupila u viđenom stanju. U konkretnom se radilo o izgrađenom objektu, čiju je površinu bilo moguće odrediti, ali apelantica, koja je pregledala nekretninu, prethodno nije izvršila mjerenje površine, što je imala mogućnost, već je kupila u viđenom stanju. Na osnovu ovih utvrđenja, Kantonalni sud je prihvatio kao pravilnu ocjenu prvostepenog suda da se tužena nije neosnovano obogatila, jer je njen osnov ugovor zaključen sa apelanticom, koji je u cjelosti realizovan, pa apelantica, u smislu odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, nema pravo na povrat traženog iznosa po osnovu sticanja bez osnova. Kako apelantica nije dokazala da je na bilo koji način dovedena u zabludu, u pogledu površine stana, da je kupoprodajna cijena ugovorena po m2 stana, da je tužena bila nesavjesna, to je sud, u skladu sa odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku, odbio zahtjev kao neosnovan. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su nadležni sudovi proizvoljno postupali, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa. Apelantica navodi da drugostepeni sud u obrazloženju presude nije dao obrazloženje relevantnih žalbenih navoda apelanta, te da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, imajući u vida da je apelantica bez osnova tuženoj isplatila određeni novčani iznos jer predmetni stan nije površine 73 m2, već 71 m2, pa se apelantica uknjižila u zemljišnim knjigama kao vlasnik stana površine 71 m2, čime je ostala oštećena za potraživani iznos.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-211/20 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio