Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-225/20 (M. Š.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-225/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-225/20, rješavajući apelaciju Marina Ševe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marin Ševo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 003814 18 U 2 od 22. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marin Ševo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Darislav Paponja, advokat iz Mostara, podnio je 17. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 003814 18 U 2 od 22. oktobra 2019. godine.

2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je tužba apelanta izjavljena protiv akta tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-I-03-41-ZKZ-6969/12-1 od 25. septembra 2018. godine, kojim aktom tuženog organa, donesenim u izvršenju presude ovoga suda broj 70 0 U 003814 13 U od 15. septembra 2016. godine, ukinuto je konačno rješenje Uprave za pitanja branitelja-Mostar, Sektor za pitanja branitelja (HVO, MUP) Općine Čitluk broj 14-43-1-342/05 od 12. oktobra 2005. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% invaliditeta, po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO), i kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu, počev od 25. septembra 2018. godine.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku izvršenja presude ovoga suda, tuženi organ je donio rješenje, kojim je rješenje od 12. oktobra 2005. godine ukinuo i upravnu stvar riješio tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% invaliditeta i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu, počev od 25.septembra 2018.godine. U provedenom postupku, tuženi organ je pozvao tužitelja na pregled pred ljekarskom komisijom Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo koja je po obavljenom pregledu apelanta donijela nalaz i mišljenje od 21. marta 2018. godine, na koji je nalaz i mišljenje apelant uložio prigovor, po kojem je ljekarska komisija donijela nalaz i mišljenje od 10. maja 2018. godine, kojim je potvrđen ranije donesen nalaz i mišljenje. Vrhovni sud je naveo da je, s obzirom da je nadležna Ljekarska komisija u nalazu 10. maja 2018. godine prihvatila nalaz i mišljenje od 21. marta 2018. godine, a koji nalazi su dali potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta apelanta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarenje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, sa Listom procenta vojnog invaliditeta, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta, ovaj sud nalazi da je i osporeno rješenje tuženog organa doneseno u skladu sa odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, člana 3. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica, te odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima boraca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je istakao da se kontrola zakonitosti korištenja prava vrši na osnovu postojeće dokumentacije koja se nalazi u spisima predmeta, a ne na osnovu nove dokumentacije, te nije osnovan prigovor apelanta da je trebao biti cijenjen po osnovu gubitka sluha i psihičkog oboljenja, jer po osnovu toga nije bio cijenjen ni ranije.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, osporava zaključak liječničke komisije o stepenu invaliditeta, te smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud ukazuje i da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-225/20 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio