Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2204/18 (T.V.H.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2204/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2204/18, rješavajući apelaciju T. V. H, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija T. V. H.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Travniku broj 51 0 P 079748 18 Gž 2 od 15. veljače 2018. godine.

Nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu T.

V. H. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od

1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu T. V. H. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija T. V. H. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Travniku broj 51 0 P 079748 18 Gž 2 od 15. veljače 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 079748 16 P 2 od 3. kolovoza 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. T. V. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Supetara – Republika Hrvatska podnio je 15. travnja 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 079748 18 Gž 2 od 15. veljače 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 079748 16 P 2 od 3. kolovoza 2017. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio svako daljnje smetanje posjeda na parceli vlasništvo apelanta s ciljem sprječavanja daljnjih bespravnih radnji radi izgradnje kanalizacijske mreže, sve do donošenja odluke Ustavnog suda povodom apelacije“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je odbio zahtjev (vidi Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2204/18 od 11. svibnja 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, V. S. i Mjesne zajednice Paklarevo – Općina Travnik (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena ili tuženi) zatraženo je 9. siječnja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u razdoblju od 15. do 24. siječnja 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 5. studenog 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih zbog smetanja posjeda.

7. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 P 079748 13 P od 23. travnja 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Navedeno rješenje je ukinuto Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 P 079748 15 Gž od 21. siječnja 2016. godine i predmet je vraćen Općinskom sudu na ponovno odlučivanje.

8. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj 51 0 P 079748 16 P 2 od 3. kolovoza 2017. godine kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da su tuženi smetali apelanta u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnine preciznije označene u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) tako što su u listopadu 2013. godine, bez apelantovog znanja i suglasnosti, preko predmetne nekretnine izvršavali radove precizirane u izreci rješenja radi izgradnje kanalizacijske mreže, kao i da se naloži tuženim da uspostave ranije posjedovno stanje na način da iz tla iskopaju i uklone postavljene cijevi i šaht te ih odvezu s predmetne nekretnine, a u protivnom će apelant navedene radove obaviti radom trećih osoba o trošku tuženih. Apelant je obvezan tuženim naknaditi troškove postupka u iznosu preciziranom u izreci rješenja.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju dokaza (uvidom u materijalne dokaze, saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka u svojstvu svjedoka) provedenih tijekom postupka, po prijedlogu apelanta kao tužitelja i tuženih, te njihovom ocjenom, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrđeno da je apelant upisan u zemljišne knjige kao posjednik s dijelom 1/1 predmetne nekretnine, te da su tuženi na temelju odluke Savjeta drugotužene od 27. rujna 2013. godine izvodili radove na proširenju kanalizacijske mreže za potrebe mještana drugotužene. Također je utvrđeno da je trasa kanalizacijske mreže, prema ucrtanoj skici trase kanalizacijske mreže iz prostornog plana drugotužene, prolazila, između ostalih, i preko apelantove predmetne nekretnine, a kojom je ranije postavljena telefonska podzemna linija i vodovodna cijev također za potrebe mještana drugotužene. Pored navedenog, utvrđeno je da prije početka izvođenja radova na proširenju kanalizacijske mreže nije tražena apelantova suglasnost za izvođenje navedenih radova preko predmetne nekretnine, te da su u vrijeme podnošenja tužbe cjelokupni radovi na proširenju kanalizacijske mreže (postavljanje cijevi i betonskog šahta) bili završeni, a što je sud utvrdio i provedenim očevidom na mjestu događaja, a tijekom očevida, prema navodima suda, apelant nije znao pokazati gdje su točno postavljene kanalizacijske cijevi na predmetnoj nekretnini, čije uklanjanje (apelant) traži i zbog kojih je, prema apelantovom mišljenju, došlo do smetanja posjeda. Nadalje, cijeneći da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je izvršeno prekopavanje zemljišta predmetne nekretnine radi polaganja u zemljište kanalizacijskih cijevi s ciljem proširenja i provođenja kanalizacijske mreže, Općinski sud je zaključio da je dokazano da je apelant kao vlasnik predmetne nekretnine smetan u njezinom posjedu.

10. Međutim, imajući u vidu da je drugotužena naručila izvođenje radova s ciljem proširenja kanalizacijske mreže, Općinski sud je naveo da postupanje po apelantovom zahtjevu za izmještanje kanalizacijske cijevi nije moguće jer je zaštita zatražena nakon što je dovršena izgradnja kanalizacijske mreže, čiji je cilj zaštita okoliša drugotužene i koja je urađena uz suglasnosti i nadzor nadležnih organa uprave i uz sufinanciranje Vlade SBK, a u skladu sa Zakonom o zaštiti okoliša, pri čemu bi šteta u odnosu na drugotuženu bila znatno veća za izmještanje kanalizacijske cijevi u odnosu na štetu koju je apelant pretrpio izvođenjem radova za proširenje kanalizacijske mreže.

11. Stoga, cijeneći da je cilj izgradnje kanalizacijske mreže zaštita okoliša, a samim tim i zdravlja ljudi, Općinski sud je zaključio da njezina izgradnja predstavlja društvenu opravdanost i od interesa je za cijelu društvenu zajednicu te je, pozivajući se na odredbe članka 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen.

12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 51 0 P 079748 18 Gž 2 od 15. veljače 2018. godine apelantovu žalbu odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio. Nakon što je prvostupanjsko rješenje ispitao u granicama propisanim odredbama članka 221. ZPP, Kantonalni sud je ocijenio da je žalba neutemeljena, te je u svezi s tim ponovio predmet tužbenog zahtjeva i činjenična utvrđenja iz prvostupanjskog rješenja, uz zaključak da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da prema izvedenim dokazima, koji su izloženi i obrazloženi u prvostupanjskom rješenju, proizlazi da apelant ne živi na području MZ Paklarevo i ekonomski ne iskorištava predmetnu nekretninu na kojoj je počinjeno smetanje posjeda, da su istom trasom ranije položene vodovodna cijev i telefonski kabel, te da je nakon polaganja kanalizacijskih cijevi i završetka radova kanal zatrpan, poravnato zemljište i sve vraćeno u prvobitno stanje na način da ni apelant nije mogao sa sigurnošću navesti gdje su točno postavljene cijevi na nekretnini, a što je konstatirano na zapisnik prilikom očevida suda na mjestu događaja, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o neznatnom smetanju mirnog posjeda. Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radilo o širem i znatnom društvenom interesu.

13. Stoga, imajući u vidu da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno raspravio sve pravno-relevantne činjenice koje su od bitnog utjecaja na ishod konkretnog spora, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi članka 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i odredbi Zakona o zaštiti okoline donio pravilnu odluku kojom je tužbeni zahtjev odbijen, navodeći jasne činjenične i pravne razloge koje je kao pravilne u cijelosti prihvatio i taj sud nalazeći da apelantovi žalbeni razlozi nemaju uporišta u sadržini spisa predmeta, niti imaju uporišta u važećem materijalnom pravu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama članka 235. stavak 1. točka 2. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenim odluka prekršena prava iz čl. II/3.(e), (k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6., 13. i 14. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, također, smatra da mu je zbog duljine postupka povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer je tužbu podnio 5. studenog 2013. godine, a postupak koji je žurne naravi okončan je 15. veljače 2018. godine. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant je, prije svega, opisao kronologiju predmetnog postupka od momenta podnošenja tužbe do momenta donošenja odluke drugostupanjskog suda, ukazujući da su osporene odluke utemeljene na pogrešnoj ocjeni dokaza, odnosno da nisu utemeljene u skladu s odredbama ZPP i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U svezi s tim apelant smatra da je „očevid na mjestu događaja proveden da bi se utvrdio čin smetanja posjeda, a ne radi utvrđivanja drugih mogućnosti za izgradnju kanalizacijske mreže, niti utvrđenja da je nakon obavljenih radova parcela vraćena u prvobitno stanje“. Apelant smatra da takvo stajalište sudova nije opravdano i nije dopušteno jer je trasa kanalizacijske mreže trebala proći javnom površinom, a ne preko privatnih posjeda. Apelant je predložio da se apelacija usvoji i osporene odluke ukinu, te predmet vrati na ponovni postupak, tražeći i isplatu naknade nematerijalne štete zbog duljine trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da u postupku donošenja osporene odluke tog suda nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

16. Općinski sud je naveo kronologiju predmetnog postupka od momenta podnošenja tužbe do momenta donošenja odluke drugostupanjskog suda, te smatra da je postupak proveden u skladu s odredbama ZPP i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

17. Tužene smatraju da je apelacija neutemeljena i da u postupku nisu prekršena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. U tom smislu, tužena je navela da su pobijane presude zakonite i donesene u pravilno provedenom postupku, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Članak 7. st. (1) i (2) (1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 10.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 123. stavak (2) […] (2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Članak 424.

Pri određivanju rokova i ročišta u svezi tužbi zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja prema prirodi svakoga pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovoga zakona o redovitom postupku.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 51 0 P 079748 18 Gž 2 od 15. veljače 2018. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 15. veljače 2018. godine, a apelacija je podnesena 15. travnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant osporava odluke redovnih sudova ukazujući da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k), te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6., 13. i

14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku građanskopravne naravi, koji je apelant pokrenuo zbog smetanja posjeda, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

a) U odnosu na osporene odluke

27. Apelant, u biti, smatra da su u konkretnom slučaju osporene odluke donesene na temelju proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primijenjene procesnog i materijalnog prava. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se apelacijom pokreću, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

29. Polazeći od navedenih standarda, a imajući vidu obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo apelantove prigovore. Naime, u konkretnom slučaju redovni sudovi su na dvije instance zauzeli identično stajalište iz kojeg proizlazi da apelantov zahtjev, na način kako je postavljen, nije utemeljen. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoja stajališta i zaključke glede neutemeljenosti tužbenog zahtjeva detaljno i jasno obrazložili, pri čemu je apelantu, kao i tuženim, s aspekta građanskog postupka, dana razumna mogućnost izvođenja svojih dokaza i osporavanja dokaza suprotne strane s ciljem zaštite svojih prava. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadaća redovnih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, ocijeniti izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05). Osim toga, članak 6. Europske konvencije ne zahtijeva od redovnih sudova da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (članak 8. ZPP), ali zahtijeva ocjenu svih dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, kao i brižljivo izvođenje zaključka glede dokazanosti određenih činjenica (članak 123. ZPP) po načelu slobodne ocjene dokaza. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju detaljno obrazložili primjenu pravila o teretu dokazivanja, te apelantovi navodi o tome ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost konkretnog postupka budući da apelant i ne tvrdi da mu je bilo onemogućeno predlagati i izvoditi dokaze, već svoje tvrdnje temelji isključivo na svom shvaćanju ocjene dokaza, koja nije podudarna s ocjenom dokaza od strane redovnih sudova. Međutim, ta činjenica se ne može na bilo koji način staviti na teret redovnim sudovima, niti u osporenim odlukama postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica potrebnih za rješavanje konkretnog pravnog spora, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZPP, Zakona o zaštiti okoliša i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

30. Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

b) Pravo na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

32. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog članka, uključujući i obvezu postupati u predmetima u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23.).

Razdoblje koje se uzima u obzir

33. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo tužbom 5. studenog 2013. godine i da je postupak pravomoćno okončan donošenjem rješenja Kantonalnog suda 15. veljače 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao četiri godine i nešto dulje od tri mjeseca, pa je to razdoblje koje će Ustavni sud analizirati.

Analiza duljine trajanja postupka

34. Analizirajući složenost konkretnog postupka, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi smetanja posjeda, a koji je u skladu s odredbom članka 424. ZPP žurne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u navedenom vremenskom razdoblju donijeli četiri odluke – rješenja (jednim od rješenja Kantonalnog suda uvažena je apelantova žalba i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak). U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom do donošenja prvostupanjske odluke trajao godinu i pet mjeseci, a nakon što je predmet vraćen na ponovni postupak, pred Općinskim sudom postupak je ponovo trajao oko godinu i šest mjeseci, što je zapravo i najviše utjecalo da je predmetni postupak trajao dugo. Naime, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak do donošenja rješenja kojim je uvažena apelantova žalba i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak trajao oko devet mjeseci, dok je Kantonalnom sudu trebalo šest mjeseci da donese rješenje kojim je okončan predmetni postupak.

35. Dakle, u okolnostima kada iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio duljini trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud, imajući u vidu cjelokupnu duljinu predmetnog postupka, zaključuje da u predmetnom postupku koji je trajao više od četiri godine i tri mjeseca, koji je po zakonu žurne prirode, a posebno imajući u vidu da je postupak okončan u skladu s odredbama članka 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je propisano: „U parnici zbog smetanja posjeda se ne može dozvoliti uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja ako za to postoji izrazita ili znatna društvena opravdanost“, a što je bilo jasno i na početku postupka da je pokrenut i vođen predmetni postupak u skladu s odredbama članka 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odgovornost zapravo leži na Općinskom sudu koji u svezi s apelacijskim navodima o duljini trajanja predmetnog postupka nije dao objektivno prihvatljive razloge.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

37. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

38. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

39. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Srednjobosanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

40. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena i prava iz čl. II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 13. i 14. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenih prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s kršenjem prava na pravično suđenje, odnosno primjenom procesnog i materijalnog prava, pa kako je Ustavni sud utvrdio da to pravo nije prekršeno, što je već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz čl. II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 13. i 14. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak (koji je žurne prirode) trajao više od četiri godine i tri mjeseca, za što odgovornost snosi Općinski sud, a koji za navedeno nije dao objektivno prihvatljive razloge.

42. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi izvršili ocjenu dokaza na apelantovu štetu i kada su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja da su na temelju izvedenih dokaza utvrdili sve činjenice potrebne za donošenje odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu, pri tome se pozivajući na relevantne zakonske odredbe ZPP, Zakona o zaštiti okoliša i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

43. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni povrede prava iz čl. II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 13. i 14. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i na apelantovu štetu u odnosu na odluku o njegovom tužbenom zahtjevu.

44. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2204/18 (T.V.H.) | Sudska praksa | Aktio