Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-927/20 (M.LJ.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-927/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-927/20, rješavajući apelaciju M. Lj., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. Lj.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 012205 18 Uvp od 12. decembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0U 012205 15 U od 09. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Lj. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog, podnio je 10. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012205 18 Uvp od 12. decembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0U 012205 15 U od 09. aprila 2018. godine.

2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 09. aprila 2018. godine kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja drugostepenog upravnog organa (Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje) od 17. aprila 2015. godine kojim rješenjem je odbijena žalba apelanta protiv rješenja prvostepenog upravnog organa (Kantonalne administrativne službe u Mostaru) od 20. juna 2014. godine. Navedenim rješenjem Kantonalne administrativne službe u Mostaru je ukinuto ranije rješenje ovog organa od 2. jula 2013. godine, te odlučeno da apelantu prestaje pravo i isplata prijevremene povoljnije starosne penzije počev od 1. juna 2014. godine.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je, postupajući u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korišćenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, prvostepeni organ rješenjem od 20. juna 2014. godine ukinuo ranije rješenje od 2. jula 2013. godine kojim je apelantu bilo priznato pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima i utvrdio prestanak prava na isplatu starosne penzije od 1. juna 2014. godine. Vrhovni sud je naveo da su navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovani jer su navedene odluke donesene na osnovu dokaza u spisu i podataka iz službenih evidencija tuženog u skladu s jasnim zakonskim odredbama koje se primjenjuju u konkretnoj upravnoj stvari. Vrhovni sud je naveo da apelant potpuno neosnovano prigovara da mu nije data mogućnost da učestvuje u postupku i da se izjasni o svim dokazima predmetnog spisa na kojima se zasniva osporeno rješenje, što je evidentno iz izjave od 27. maja 2014. godine koju je apelant dao u ispostavi PIO Mostar, a u kojoj je ostao pri izjavi datoj 14. aprila 2014. godine, odnosno materijalnim dokazima priloženim u spis, posebno pri pismenim izjavama svjedoka o zapovjednoj dužnosti. Vrhovni sud je dalje naveo da je sadržaj FMB-2 uvjerenja od 20. decembra 2012. godine apelantu bio poznat, jer je tokom čitavog upravnog postupka osporavao upravo činjenice iz ovog uvjerenja. Vrhovni sud je ukazao da apelant, osim izjava dva svjedoka, nije ponudio nikakve druge materijalne dokaze kojima bi dokazao svoje tvrdnje suprotne sadržini navedenog FMB-2 uvjerenja od 20. decembra 2012. godine. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanta na presudu Ustavnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-7/12 od 20. novembra 2012. godine jer se u konkretnom slučaju kod apelanta nije radilo o situaciji u kojoj se svjedocima, kao zakonskim dokaznim sredstvima, dokazuju određene činjenice zbog nemogućnosti pribavljanja pisane dokumentacije. Vrhovni sud je u vezi s navedenim ukazao da je upravni postupak na osnovu koga je apelant ostvario pravo proveden suprotno odredbama Zakona o upravnom postupku, s obzirom da je ponovnim uvidom u spise predmeta utvrđeno da je obavljanje zapovjedne dužnosti apelant dokazao isključivo na osnovu ovjerenih izjava svjedoka. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju postoji postoje materijalni dokazi da jedinica u kojoj je apelant obavljao komandnu dužnost uopšte nije postojala, a vrijeme obavljanja zapovjedne dužnosti utvrđeno u upravnom postupku, čak i da je tačno, ne potvrđuje obavljanje ove dužnosti u trajanju od godinu dana tokom rata. Vrhovni sud je ukazao da 19. septembra 1991. godine nije bila proglašena ni neposredna ratna opasnost, te da HVO (a samim tim i stožeri HVO) postoji od aprila 1992. godine, što je opštepoznata činjenica, dok je apelant izjavama svjedoka pokušavao dokazati suprotno, pa je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja cijenjeno da takve izjave svjedoka nisu dovele u pitanje činjenice utvrđene izvođenjem materijalnih dokaza koji su u konkretnom slučaju postojali. Vrhovni sud je takođe naveo da pozivanje apelanta na presude Vrhovnog suda Federacije BiH i prvostepenih sudova u kojima je izražen drugačiji stav nemaju uticaja na odluku tog suda jer se presudama Vrhovnog suda na koje se apelant poziva nije odlučivalo u predmetnima „sa identičnim situacijama kao u konkretnom slučaju“, dok odluke prvostepenih sudova ne obavezuju ovaj sud.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (zabrana diskriminacije). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da mu nije data mogućnost da učestvuje u postupku, te da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke tj. da je u drugim predmetima iste ili slične činjenične osnove usvajao zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, dok u konkretnom slučaju to nije učinio.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U pogledu navoda apelanta da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke tj. da je u drugim predmetima iste ili slične činjenične osnove usvajao zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-927/20 (M.LJ.) | Sudska praksa | Aktio