Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-424/20 (I.M., B. B. i M. Ć.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-424/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-424/20, rješavajući apelacije koje su podnijeli I. M. i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

I. M. protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 58 0

Rs 090159 19 Rev od 7. studenoga 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Rs 090159 16 Rsž od 12.

veljače 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 Rs 090159 11 Rs od 21. prosinca 2015. godine;

Behadem Bajrić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 338850 18 Rev od 19. studenoga 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 338850 15 Rsž od 14. svibnja 2018. godine;

Mirela Ćato protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 308475 16 Rsž od 22. studenoga 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 308475 12 Rs od 29. lipnja 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-424/20

1. I. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokoga Brijega, kojeg zastupa Sadudin Zaklan odvjetnik iz Mostara, podnio je 3. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 090159 19 Rev od 7. studenoga 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Rs 090159 16 Rsž od 12. veljače 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 Rs 090159 11 Rs od 21. prosinca 2015. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obvezan je tuženik (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo privrede HNK) da isplati apelantu na ime dijela naknade za ishranu, na ime regresa, na ime povećanja plaće na temelju rezultata rada, sve za određeno razdoblje i u određenim iznosima. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojemu je tražio isplatu naknade na ime jubilarne nagrade u određenome iznosu, kao i na ime povećanja plaće na temelju poslova s posebnim ovlastima i uvjetima rada kao i rezultatima rada za određeno razdoblje u određenome iznosu, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, u dijelu troškova postupka obvezan je tuženik apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.008,70 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da apelant revizijom pobija drugostupanjsku odluku u odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari, kao i u pogledu odluke o troškovima. Vrhovni sud je istakao da je, u pogledu zahtjeva apelanta za isplatu naknade na ime povećanja plaće na temelju poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada, prvostupanjski sud obrazložio da je Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaća HNK propisano da se može (ali nije decidno navedeno da se mora) utvrditi pravo na poseban dodatak u visini od 20% od osnovne plaće za državne službenike i namještenike koji rade na poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada. Vrhovni je sud istakao da je nadalje propisano da će Vlada Kantona svojim propisom odrediti poslove koji se obavljaju pod posebnim uvjetima rada na prijedlog rukovoditelja organa, koji propis Vlada HNK nije donijela. Vrhovni je sud naveo da je drugostupanjski sud neutemeljenim smatrao i prizivne navode apelanta da je zbog neisplate dodatka na temelju uvećanja plaće na temelju poslova s posebnim ovlastima i uvjetima rada apelant diskriminiran u odnosu na druge inspektore u drugim kantonima u Federaciji BiH, uz naznaku da postoje izuzeci od diskriminacije propisani člankom 5. Zakona o zabrani diskriminacije, kojim je propisano da se zakonske mjere i radnje neće smatrati diskriminacijom kada se svode na nepovoljno razlikovanje ili različito postupanje, ukoliko su utemeljene na objektivnoj i razumnoj opravdanosti. Vrhovni je sud naveo da objektivnost i razumna opravdanost u svezi s ovim pravom apelanta slijedi iz činjenice da HNK ima samostalnost u zakonskoj regulativi ove oblasti, koja može biti različita od ostalih kantona i to je ne čini diskriminirajućom. Vrhovni je sud naveo da utemeljenim drugostupanjski sud smatra prizivne navode tuženika, kojima je ovaj ukazao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantu dosudio jubilarnu nagradu. Vrhovni je sud naveo da je odredbom članka 28. st. 1. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave sukladno njihovim materijalnim mogućnostima. Vrhovni je sud naveo da je tuženik od 2012. godine pa nadalje imao manjak u proračunu, te da navedeno upućuje na zaključak da ne postoje materijalne mogućnosti za isplatu jubilarne nagrade, iz kojega razloga Vlada HNK nije ni donijela odluku o isplati jubilarnih nagrada nakon 2011. godine, pa je pravilnom primjenom materijalnoga prava drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev za isplatu jubilarne nagrade. Vrhovni je sud istakao da se neutemeljenim pokazuje i pobijanje odluke drugostupanjskoga suda u pogledu odluke o troškovima, koje je drugostupanjski sud pravilno odmjerio i dosudio (drugostupanjski je sud, između ostaloga, naveo da je utemeljen prizivni navod tuženika da apelantu nije trebalo priznati troškove sastava podneska od 17. prosinca 2012. godine, jer navedeni podnesak sadrži samo tužbeni zahtjev, pa isti ne predstavlja obrazloženi podnesak u smislu čl. 13. st. 1. toč. 5.b) Odvjetničke tarife; nadalje da je prvostupanjski sud pogrešno sračunao troškove koje je dosudio, pa pravilno obračunati troškovi za sastav tužbe, pristupa na pripremno ročište i glavnu raspravu u iznosu od po 842,40 KM, sukladno sa uspjehom apelanta od 32% iznose 808,70 KM, kojem iznosu se dodaju troškovi vještačenja od 200,00 KM, što ukupno iznosi 1.008,70 KM).

2. AP-488/20

4. Behadem Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Adnan Novo odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 7. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda broj 65 0 Rs 338850 18 Rev od 19. studenoga 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 338850 15 Rsž od 14. svibnja 2018. godine.

5. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu od 7. studenoga 2012. godine i da se obveže tuženik („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) da apelanta vrati na radno mjesto sukladno ugovoru o radu od 1. prosinca 2011. godine ili na druge odgovarajuće poslove, uz uspostavu radno-pravnoga statusa od dana otkaza ugovora o radu, te da mu isplati naknadu plaće za određeno razdoblje u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu uplati odgovarajuće doprinose za MIO.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud, odlučujući o prizivu tuženika preinačio prvostupanjsku presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanta, smatrajući da je rješenje tuženika o otkazu ugovora o radu od 7. studenoga 2012. godine zakonito. Vrhovni je sud naveo da je po ocjeni ovoga suda drugostupanjska odluka pravilna i zakonita. Vrhovni je sud istakao da je apelantu odlukom od 7. studenoga 2011. godine dat otkaz ugovora o radu iz ekonomskih i organizacijskih razloga u smislu odredbe članka 87. Zakona o radu. Vrhovni je sud naveo da je tuženik činjenicama o poslovnim rezultatima za 2011. i 2012. godinu dokazao ekonomske razloge za otkazivanje ugovora o radu (nalaz vještaka). Vrhovni je sud naveo da se, prije donošenja ovakve odluke, tuženik obratio Vijeću zaposlenika u svezi s namjerom izmjene sistematizacije radnih mjesta, izmjene pravilnika o radu, ukidanju pojedinih radnih mjesta i otkazu ugovora o radu određenim zaposlenicima. Vrhovni je sud naveo da je Vijeće zaposlenika odbilo suglasnost na namjeravane izmjene sistematizacije i otkazivanje ugovora o radu. Vrhovni je sud naveo da je tuženik nadalje razmatrao mogućnosti raspoređivanja apelanta na druga radna mjesta, odnosno njegovu prekvalifikaciju u čemu nije uspio, pa je tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu, uz prethodno konzultiranje Vijeća zaposlenika i isplatio apelantu otpremninu zbog prestanka radnoga odnosa. Vrhovni je sud naveo da tuženik nije postupio suprotno odredbama članka 87. st. 1. toč. l) Zakona o radu, s obzirom da je tuženik dokazao da je postupao sukladno odredbama Zakona o radu i Zakona o vijeću zaposlenika, kao i da je ispoštovao formu kod namjere reorganizacije i otkazivanja ugovora. Vrhovni je sud istakao da u svezi činjenica koje se tiču prijema novih zaposlenika u prethodne tri godine, koji nije izvršen uz konzultaciju Vijeća zaposlenika i Sindikata tuženika, takvo postupanje tuženika ne može utjecati na zakonitost otkaza. Vrhovni je sud naveo da je tuženik postupao sukladno odredbama čl. 87., čl. 98., čl. 99. Zakona o radu i odredbama čl. 24., čl. 25. i čl. 26. Zakona o vijeću zaposlenika. Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik dokazao da s obzirom na veličinu, kapacitet i gospodarsko stanje nije se moglo utemeljeno očekivati da se apelant zaposli na druge poslove ili osposobi za rad na drugim poslovima, nakon što je tuženik apelantu ponudio zapošljavanje na poslovima prodavača na benzinskim crpkama.

3. AP-709/20

7. Mirela Ćato (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 21. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda broj 65 0 Rs 308475 16 Rsž od 22. studenoga 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 308475 12 Rs od 29. lipnja 2015. godine.

8. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice za isplatu određenoga iznosa na ime razlike naknade za vrijeme porođajnoga odsustva za određeno razdoblje, uplatu doprinosa za MIO za isto vremensko razdoblje, isplatu određenoga iznosa na ime naknade za topli obrok, kao i na ime razlike regresa za određeno vremensko razdoblje, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

9. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud rješavajući po prizivu tuženika (JUKS „Zavod za zaštitu zdravlja studenata Univerziteta u Sarajevu“) istakao da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev apelantice u pogledu razlike na ime naknade za vrijeme porođajnoga odsustva i uplate doprinosa za MIO. Kantonalni je sud istakao da se prema odredbi članka 143. st. 1. Zakona o socijalnoj skrbi, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti obitelji s djecom propisuje da se naknada za porodiljsko odsustvo utvrđuje u iznosu od 60% od prosječne plate, te da je apelantica putem nadležnih općinskih službi i primala ovaj iznos naknade plaće za porodiljsko odsustvo, pa se tužbeni zahtjev u ovome dijelu pokazuje neutemeljenim, pa je u tom dijelu sud preinačio prvostupanjsku odluku. Kantonalni je sud istakao da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrđeno da tuženik u utuženome razdoblju nema obvezu prema apelantici na temelju naknade za topli obrok i regres prema odredbama članka 42. i čl. 43. Kolektivnoga ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije BiH (u daljnjem tekstu: GKU). Kantonalni je sud istakao da je stoga neutemeljeno pozivanje na primjenu Kolektivnoga ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, kao povoljnijega prava, jer se tim kolektivnim ugovorom ne uređuju prava zaposlenika u javnim zdravstvenim ustanovama, odnosno ova prava se definiraju navedenim GKU.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, sukladno članku 32. stava (1) Pravila Ustavnoga suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-424/20.

11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

12. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant I.M. osporava odluku o troškovima, a apelant Bedahem Bajrić traži „pravičnu naknadu zbog kršenja ljudskih prava“.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-424/20 (I.M., B. B. i M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio