Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-157/20 ("Eksport-import Grading" d.o.o. Mrkonjić Grad)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-157/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-157/20, rješavajući apelaciju "Eksport-import Grading" d.o.o. Mrkonjić Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Eksport-import Grading" d.o.o. Mrkonjić Grad protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 116421 19 Rev od 20.

novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Eksport-import Grading" d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 13. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 116421 19 Rev od 20. novembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi („Plants Global INC" d.o.o. Zvornik) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su apelant, kao izvođač i tuženi, kao investitor zaključili ugovor o izgradnji kojim se apelant obavezao izgraditi objekat u roku od osam mjeseci, da tuženom, prije uplate avansa, preda bankarsku garanciju i da mu, prije početka radova, preda dozvolu nadležnih organa za nesmetano izvođenje radova. Vrhovni sud je dalje naveo da se ovim ugovorom tuženi obavezao da apelantu u roku od pet dana po potpisivanju ugovora preda građevinsku dozvolu i investiciono-tehničku dokumentaciju, uplati avans u visini 30% od ugovorene cijene, uvede ga u posao i plati cijenu za izvedene radove, da su stranke ugovorile da rok od osam mjeseci teče od dana uvođenja apelanta u posao, plaćanja avansa i dostavljanja potrebne dokumentacije, te da obje parnične stranke nisu ispunile svoje ugovorne obaveze. S tim u vezi, Vrhovni sud je, imajući u vidu da obje parniče stranke nisu ispunile svoje ugovorne obaveze, naveo da apelant ne može s uspjehom isticati zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene dobiti, jer pravo na naknadu štete zbog povrede ugovorene obaveze, shodno čl. 124. i 262 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pripada samo onima koji su ispunili svoju ugovorenu obavezu i pretrpili štetu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelant za uspjeh u ovoj parnici za naknadu štete zbog povrede ugovorene obaveze, shodno čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bio u obavezi da dokaže da je ispunio svoju ugovorenu obavezu, da tuženi nije ispunio svoju ugovorenu obavezu i da je apelant uslijed toga pretrpio određenu štetu. Vrhovni sud je, s obzirom da apelant nije dokazao da je ispunio svoju ugovorenu obavezu (čl. 7. i 123. ZPP), zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete shodno čl. 124. i 262. ZOO. Vrhovni sud je naveo da na ovakav zaključak ne utiču apelantovi prigovori da nije mogao da izvrši svoju ugovorenu obavezu obezbjeđenja bankarske garancije, budući da mu tuženi nije uplatio avans, s obzirom da se navedenim ugovorom apelant obavezao da tuženom preda bankarsku garanciju prije uplate avansa. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da dozvola nadležnih organa za nesmetano izvođenje radova nije uslov koji se tiče ugovorenih obaveza, jer su parnične stranke ugovorile da apelant, prije početka radova, preda tuženom navedenu dozvolu. Vrhovni sud je, imajući u vidu ugovorene obaveze parničnih stranaka, naveo da dok god tuženi ne preda apelantu građevinsku dozvolu i investiciono tehničku dokumentaciju ni apelantu ne teče rok za izgradnju objekta, pa se ima uzeti da rok od pet dana na koji se apelant poziva nije bitan sastojak ugovora i da njegovim propuštanjem ne dolazi do raskida predmetnog ugovora po sili zakona u smislu člana 125. ZOO.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant navodi „da tuženi nije predao apelantu potrebnu dokumentaciju pa apelant nije mogao tražiti garanciju banke u RS, jer se bez dokaza vezanih za investiciju garancija ne izdaje, te ističe da je tuženi svojim postupkom skrivio nastupanje zakonske pretpostavke o raskidu ugovora i da je odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-157/20 ("Eksport-import Grading" d.o.o… | Sudska praksa | Aktio