Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3251/18 (L. L.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3251/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-3251/18, rješavajući apelaciju Ljiljane Lazić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ljiljana Lazić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 Rs 033930 16 Rev od 1. februara 2018. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 Rs 033930 15 Rsž od 13.

novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljiljana Lazić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srpca, podnijela je 6. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 Rs 033930 16 Rev od 1. februara 2018. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 033930 15 Rsž od 13. novembra 2015. godine. Obzirom da je predmetna apelacija bila nečitljiva, od apelantice je shodno odredbama člana 21. stav 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, zatraženo 10. decembra 2019. godine da otkloni navedeni nedostatak. Apelantica je 19. decembra 2019. godine postupila po nalogu Ustavnog suda.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 Rs 033930 13 Rs od 30. septembra 2014. godine, djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i obavezana prvotužena Opštini Srbac (u daljnjem tekstu: prvotužena, u postupku je drugotužena bila Republika Srpska-u daljnjem tekstu: drugotužena, zajedno-tužene) poništeno je kao nezakonito rješenje načelnika tužene o prestanku radnog odnosa apelantici broj 02-126-46/13 od 8. aprila 2013. godine, rješenje načelnika tužene kojim se odbija apelanticin prigovor broj 02-126-63/13 od 14. maja 2013. godine i rješenje Odbora za žalbe jedinice lokalne samouprave broj 10.5-050-776/13 od 7. januara 2013. godine, te je obavezana prvotužena da apelanticu vrati na radno mjesto na kojem je radila prije prestanka radnog odnosa ili na drugo radno mjesto koje odgovara njenom obrazovanju, stručnosti i radnom iskustvu u roku od 15 dana od dana prijema odluke (stav 1. izreke). St. 2. i 3. presude obavezana je prvotužena da apelantici na ime naknade za izgubljenu zaradu, naknade toplog obroka, regresa, zimnice te neuplaćenih doprinosa za PiO i zdravstveno osiguranje, uplati precizirane iznose za precizirane periode sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom 4. odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila isplatu zakonske zatezne kamate preko dosuđenog iznosa dok je stavom 5. odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da tužena isplati apelantici naknade plate za period preciziran u presudi pa do povratka na posao. Stavom 6. odbačen je kao neblagovremen dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata naknade toplog obroka za period preciziran u presudi, stavom 7. odbijen je kompenzacioni prigovor u odnosu za dio tužbenog zahtjeva iz prethodnog stava dok je stavom 8. obavezana tužena da apelantici naknadi troškove postupka precizirane u presudi.

3. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica bila zaposlena na radnom mjestu šefa odsjeka-samostalni stručni saradnik za poslove pravne pomoći normativne djelatnosti sve do donošenja Pravilnika tužene organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Administrativne službe na osnovu čijeg člana 14. je apelantici predstao radni odnos jer je radno mjesto na koje je bila raspoređena ukinuto. Utvrđeno je da nakon toga nije bilo odgovarajućeg radnog mjesta na koje bi apelantica bila raspoređena te da je načelnik prvotužene, s tim u vezi, donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici broj 02-126-46/13 od 8. aprila 2013. godine. Apelantica je protiv navedenog rješenje podnijela prigovor prvotuženoj koji je odbijen rješenjem prvotužene broj 02-126-63/13 od 14. maja 2013. godine a nakon čega je rješenjem Odbora za žalbe jedinice lokalne samouprave broj 10.5-050-776/13 od 7. juna 2013. godine odbijena i apelanticina žalba protiv navedenog rješenja o prestanku radnog odnosa. Osnovni sud je istakao da je na osnovu iskaza apelantice i svjedoka poimenično navedenih u presudi, utvrđeno da je prvotužena u roku od godinu dana nakon otkaza ugovora o radu apelantice, primila 10 novih radnika od čega šest sa VSS i četiri sa SSS i to na pravnim poslovima, te da su u vrijeme otkaza apelantici kod prvotužene bila dva upražnjena radna mjesta sa istom spremom koje je imala apelantica-inspektor rada i tržišni inspektor, ali da apelantici nije ponuđeno niti jedno od tih radnih mjesta. Utvrđeno je i da je u međuvremenu apelantica zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. Utvrđeno je i da je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-30/13 od 24. januara 2014. godine utvrđeno da član 24. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika prvotužene nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Osnovni sud je zaključio da je, obzirom na navedeno, jasno da je apelantica otkaz ugovora o radu dobila na osnovu Pravilnika čije su odredbe oglašene neustavnim, da je dokazala da je tužena nakon što joj je otkazala ugovor o radu primila nove radnike sa istom stručnom spremom, kao što je i apelanticina, te da su postojala upražnjena radna mjesta za koja je bila predviđena ista stručna sprema koju apelantica ima, ali da je tužena nije rasporedila ni na jedno od ta dva radna mjesta. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

4. Protiv navedene presude i apelantica i tužene su podnijele žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 72 0 Rs 033930 15 Rsž od 13. novembra 2015. godine žalbu tuženih uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je obavezana prvotužena da apelantici isplati naknadu na ime toplog obroka, regresa, naknadu na ime zimnice za periode i iznose preciziran u presudi (2012. godina) sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do isplate (dio stava 3.izreke) i tužba je odbačena u tom dijelu. Prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi nezakonitost naprijed preciziranih rješenja kojim joj je prestao radni odnos, da se obaveže prvotužena da joj isplati izgubljenu zaradu za periode precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom, da joj uplati doprinose za PIO za taj vremenski period, da joj naknadi zimnicu, regres i da je vrati na rad kao i da joj prvotužena naknadi troškove postupka precizirane u presudi. Presudom je odbijena apelanticina žalba i u osporenom dijelu (stav 4. izreke) presuda je potvrđena. Presudom je povodom žalbi stranaka prvostepena presuda u dijelu u kojem je istaknut kompenzacioni prigovor odbijena te je određeno i da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

5. U obrazloženju je, između ostalog, ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te istaknuto da je na osnovu istog taj sud zaključio da je potrebno ponovno provesti dokaze, a u cilju razjašnjenja nejasnih pitanja (da li je tužena primila radnike na radna mjesta sa istom stručnom spremom kao apelanticina a da apelanticu nije rasporedila, da li je Pravilnik na osnovu kojeg je apelantici otkazan ugovor o radu neustavan, da li je kod tužene bilo upražnjenih radnih mjesta sa apelanticinom stručnom spremom te da li je dopustiv apelanticin zahtjev za isplatu naknade toplog obroka, regresa i zimnice za 2012. godinu). S tim u vezi je navedeno da je u dokaznom postupku pred tim sudom utvrđeno da je nesporno da apelantica nije, shodno odredbama člana 152. Zakona o lokalnoj samoupravi, prije podnošenja zahtjeva sudu za isplatom naknada za 2012. godinu koristila interna sredstva zaštite zbog čega je taj dio tužbenog zahtjeva apelantice odbačen. Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud samo na osnovu iskaza apelantice utvrdio da je prvotužena imala upražnjena dva radna mjesta sa istom VSS kao apelanticina i da je prvotužena nakon otkaza apelantici primila nove radnike sa istom stručnom spremom kao što je i apelantica a da pri tom apelantica u postupku nije ponudila niti jedan dokaz u pravcu istinitosti tih svojih tvrdnji, te da čak nije mogla ni da decidno kaže o kojim se radnicima i kojim radnim mjestima radi. Također je utvrđeno da je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-30/13 od 24. januara 2014. godine utvrđeno da član 24. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika tužene nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Navedeno je da je utvrđeno da su se odredbe navedenog člana odnosile na vrijeme stupanja na snagu pravilnika pri čemu je tužena izvršila ispravke navedenog člana (stupanje na snagu pravilnika u roku od osam dana od objave) i prije donošenja navedene presude, te da su te izmjene objavljene u službenom glasniku tužene od 28. marta 2013. godine te da je na taj način tužena otklonila neustavnost navedenog člana. Kako je osporena odluka o prestanku radnog odnosa apelantice donesena 8. aprila 2013. godine a sve ostale odluke povodom žalbi i prigovora apelantice poslije tog datuma to, prema obrazloženju Okružnog suda, upućuje da su navedene odluke donesene nakon otklanjanja neustavnosti člana 24. Pravilnika.

6. Nadalje, Okružni sud je obrazložio i da je nesporno da je odredbom člana 14. Pravilnika na osnovu kojeg je apelantica dobila otkaz ugovora o radu, propisano da u slučaju ukidanja radnog mjesta (a apelanticino radno mjesto je nesporno ukinuto) ukoliko nema mogućnosti za raspoređivanje radnika na drugo radno mjesto sa odgovarajućom stručnom spremom, radniku se uručuje otkaz ugovora o radu sa odgovarajućim otkaznim rokom. Kako je, prema obrazloženju Okružnog suda, nesporno da nije bilo mogućnosti za raspoređivanje apelantice na drugo radno mjesto, a apelantica nije dokazala suprotno u toku postupka niti je takvo nešto vidljivo iz stanja spisa,. Navedeno je i da je nesporno da je prvotužena donijela program zbrinjavanja radnika (kojim je predviđena otpremnina), te da iz tog razloga nije bilo mjesta bukvalnoj primjeni odredbi čl. 138. i

139. Zakona o radu jer se te odredbe ne odnose na ista pravna pitanja. Zbog navedenog je Okružni sud utvrdio da osporena rješenja prvotužene o otkazu ugovora o radu apelantici nisu nezakonita. Također je navedeno i da je odredbama člana 128. Zakona o lokalnoj samoupravi navedeno pitanje regulisano na isti način. Obrazloženo je i da na osnovu provedenih dokaza i stanja spisa nema ništa iz čega bi proizlazilo da je apelantica diskriminirana na nacionalnom, vjerskom ili rodnom principu a činjenica da je dobila otkaz ugovora o radu ne upućuje na zaključak, kako to apelantica tvrdi, da je otkaz dobila zbog drugačijih političkih, vjerskih i drugih shvatanja. Imajući u vidu navedeno, kao i ostalu elaboraciju vezanu za žalbene navode precizirane u presudi, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

7. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 72 0 Rs 033930 16 Rev od 1. februara 2018. godine reviziju odbio kao neosnovanu te odbio i zahtjev prvotužene za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju. Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravne stavove nižestepenih sudova te istakao da je presuda Okružnog suda pravilna i zasnovana na zakonu i da Vrhovni sud u potpunosti prihvata sve stavove Okružnog suda iskazane u njegovoj presudi.

8. Apelantica smatra da su joj osprenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica navodi da je nesporno dokazala da je otkaz ugovora o radu dobila na osnovu neustavnog člana 24. pravilnika koji nikada nije ispravljen. Navodi i da nije bilo zakonske osnove za ponovno provođenje dokaza i traženje za dostavljanjem spisa drugostepenom sudu kao ni traženja od strane suda da apelantica dostavi dokaze (i pismene) u korist svojih tvrdnji. Apelantica smatra da se na ovakav način redovni sud, u sprezi sa načelnikom prvotužene, stavio na stranu prvotužene a na štetu apelantice. Smatra da je postojala obaveza prvotužene da dokaže da nije primila nove radnike a što nije učinjeno te da su redovni sudovi u ovakvom slučaju trebalo primijeniti odredbe čl 138. i 139. Zakona o radu kao općeg zakona, a koje se odnose na obavezu poslodavca koji otpušta radnika na zbrinjavanje radnika. Navodi i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da nije diskriminirana jer je nesporno da je dobijanjem otkaza vidljivo da je diskriminacija prisutna. Apelantica navodi i da je njeno pravo na pravično suđenje prekršeno i time što je nakon osam mjeseci nerješavanja njenog predmeta iznenada zakazano ročište iako je taj da isti sudija imao još jednu raspravu.

9. U Zakonu o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“ br. 101/04, 42/05, 118/05 i 98/13), koji se primjenjivao u predmetnom postupku relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se jedinice lokalne samouprave, način i uslovi njihovog obrazovanja, poslovi lokalne samouprave, organi, imovina i finansiranje, akti organa jedinica lokalne samouprave, javnost rada organa jedinice lokalne samouprave, administrativni nadzor nad radom jedinica lokalne samouprave, saradnja jedinica lokalne samouprave, zaštita prava lokalne samouprave, oblici učešća građana kao i prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave.

Član 128. st. 1. i 4.

1) Ako je u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave došlo do smanjenja poslova ili ukidanja radnih mjesta, službenici se raspoređuju na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi.

4) Ukoliko se službenik ne može rasporediti u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, načelnik općine, odnosno gradonačelnik donosi rješenje kojim se utvrđuje da mu je prestao radni odnos uz obavezu isplate otpremnine u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.

10. U Zakonu o parničnom postupku (58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – Odluka Ustavnog suda, 45/09 – Odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne oodredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na koja se apelantica pozvala odnose isključivo na način na koji su sudovi čije su presude osporene apelacijom utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do kršenja ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ističe da je, suprotno navodima apelantice, neustavnim oglašen član 24. Pravilnika tužene, a ne član 14. po osnovu kojeg je apelantica dobila otkaz ugovora o radu kao i da je isti član usaglašen sa Ustavom Republike Srpske na način preciziran u prethodnim tačkama ove odluke. Nadalje, Ustavni sud podsjeća i da je shodno naprijed citiranim odredbama Zakona o parničnom postupku, obaveza svakog ko nešto tvrdi da dostavi dokaze svojih tvrdnji zbog čega je i apelantica bila u obavezi dokazati prijem novih radnika kod prvotužene i postojanje slobodnih radnih mjesta a što apelantica nije učinila. Ustavni sud smatra da nema ništa proizvoljno ni u obrazloženju redovnih sudova čije presude su osporene apelacijom, da nije bilo diskriminacije u odnosu na apelanticu niti bilo šta takvo proizlazi iz stanja spisa.

17. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o meritumu broj AP-5176/15 od 27. februara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) te da se stav istaknut u toj odluci može primijeniti i na konkretan slučaj. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanatice pokreću ustavna pitanja na koja se apelantica pozvala, odnosno da nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3251/18 (L. L.) | Sudska praksa | Aktio