Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-331/20 (P.K.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-331/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-331/20, rješavajući apelaciju P. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio P. K.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 019544 18 Uvp od 24. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio P.K.
podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 022939 18 U od 17. jula 2019. godine, zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelacijama ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. P. K. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 019544 18 Uvp od 24. decembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 022939 18 U od 17. jula 2019. godine.
a) U odnosu na Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 022939 18 U od 17. jula 2019. godine
2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 022939 18 U od 17. jula 2019. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta koju je podnio u svojstvu tužioca protiv Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka broj 21.03/952.1-74/18 od 15. maja 2018. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Područne jedinice Banja Luka br. 10-952-75/04 od 27. decembra 2017. godine. Tim prvostepenim rješenjem, postupajući u izvršenju presude Okružnog suda od 14. novembra 2017. godine, ispravljena je greška u katastarskom operatu u odnosu na parcele pobliže označene u izreci rješenja, upisane kao posjed apelanta sa 1/1 dijela, na način da se izradom prijavnog lista „B“ u katastarskom operatu izvrši promjena oblika i površine parcele, na stanje koje je prethodilo reambulaciji, te će nakon pravosnažnosti ovog rješenja Odsjek za katastarske poslove izvršiti izradu prijavnog lista „B“, kojim će vratiti stanje u operatu prije reambulacije na predmetnim nekretninama.
3. U odnosu na osporenu presudu Okružnog suda od 17. jula 2019. godine, Ustavni sud zapaža da je apelant, prije podnošenja ove apelacije, podnio apelaciju Ustavnom sudu koja se odnosila na istu osporenu presudu i isto pitanje koje se pokreće i u predmetnoj apelaciji. Ustavni sud je na sjednici od 17. decembra 2019. godine, odlučujući o apelaciji broj AP-3669/19 podnesenoj 25. septembra 2019. godine donio Odluku o dopustivosti kojom je apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda u broj 11 0 U 022939 18 U od 17. jula 2019. godine odbacio kao preuranjenu (jer je apelant protiv osporene presude podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu, o kojem, prema stanju spisa, još nije odlučeno).
b) U odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 019544 18 Uvp od 24. decembra 2019. godine
4. Osporenom Presudom Vrhovnog suda od 24. decembra 2019. godine, odbijen je zahtjev apelanta kao zainteresiranog lica za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 11 0 U 019544 16 U od 14. novembra 2017. godine, kojom je uvažena tužba tužioca (R.Đ.) i poništen akt tužene Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka broj 21.03/952.1- 930/16 od 23. augusta 2016. godine, kojim aktom je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Područne jedinice Banjaluka broj 10-952-75/04 od 24. maja 2016. godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je kao neosnovan zahtjev tužioca kojim je zatražena ispravka greške u katastarskom operatu u odnosu na parcele pobliže označene izrekom.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud ispravno zaključio da osporeni akt tužene nije zakonit, jer je istim podržana odluka prvostepenog organa od 24. maja 2016. godine kojom je odbijen zahtjev tužioca R.Đ. za ispravku greške u katastarskom operatu u pogledu površina parcela navedenih u izreci, iako su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za ispravku greške propisani odredbom člana 13. stav 1. Zakona o održavanju premjera i katastra zemljišta i odredbom člana 71. Pravilnika za održavanje premjera i katastra zemljišta. Naime, da je osnovano ukazao da reambulacija - dopuna premjera koja predstavlja snimanje podataka o parcelama na osnovu međašnjih oznaka koje postave sami korisnici, nije nikad bila, niti je sada osnov za provođenje promjena ove vrste u katastarskom operatu. Tvrdnja tužene da ona ne snosi nikakvu odgovornost za unos u katastarski operat podataka utvrđenih u reambulaciji i da nije dužna ispravljati greške koje su prouzrokovali sami korisnici nepokretnosti pogrešnim obilježavanjem granica predmetnih parcela, u cijelosti je neosnovana, jer tužena ne obrazlaže kako se moglo desiti da se reambulacija 1987. godine provede bez obavještavanja i učešća svih korisnika parcela, bez daljeg postupka izlaganja nepokretnosti na javni uvid i da se u stvarnosti nikad ne dovrši, ali da se 1992. godine „pusti u službenu upotrebu“ i da se sve to ocijeni postupanjem čije se posljedice ne mogu otkloniti kroz ispravku greške, jer su se stranke pouzdale u podatke unesene u katastarski operat na ovaj način. Vrhovni sud je istakao da je zbog navedenog neosnovano pozivanje apelanta na okolnost da je on 1994. godine stekao nepokretnost pobliže označenu u obrazloženju u površini utvrđenoj reambulacijom, jer je ista pogrešno unesena u katastarski operat, kako je već obrazloženo, na štetu druge parcele, kao i njegovo pozivanje na savjesnost, jer stanje na terenu nije izmijenjeno u skladu sa reambulacijom. Vrhovni sud je naveo da stanje u zemljišnim knjigama odgovara podacima iz katastarskog operata od prije reambulacije, sa čim je apelant upoznat, jer je sam u prijedlogu za fizičku diobu iz 2008. godine naveo da je kupio predmetnu parcelu u čijem je posjedu tražeći da se ista izdovoji iz z.k. uloška u kojem je bila upisana sa drugim parcelama. Kod takvog stanja stvari, po ocjeni Vrhovnog suda, u pobijanoj presudi nisu ostvareni razlozi nezakonitosti predviđeni odredbom člana 35. stav 2. ZUS, pa se zahtjev apelanta za njeno vanredno preispitivanje odbija, na osnovu odredbe člana 40. stav 1. istog zakona. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je Vrhovni sud povrijedio prava apelanta na pravično suđenje jer je proizvoljno primjenjivao materijalno pravo, te posljedično ovim povredama i zbog grubih propusta koji su svojstveni standardima garantovanim članom 1. Protokola 1.uz Evropsku konvenciju kao ustavno i konvencijsko pravo. Apelant navodi i da Okružni sud u svojoj presudi, osim nabrajanja članova zakona, uopšte ne sadrži njihovu ocjenu niti obrazloženje o tome zašto je legitimno ograničiti vlasnička prava apelanta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje;
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
c)U odnosu na Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 022939 18 U od 17. jula 2019. godine
8. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji pokreće ista pitanja koja su bila predmet njegove ranije podnesene apelacije, o kojoj je Ustavni sud već donio odluku. Iz stanja spisa i apelacionih navoda proizilazi da Vrhovni sud još uvijek nije odlučio po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
d)U odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 019544 18 Uvp od 24. decembra 2019. godine
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević