Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5270/18 (R. M. i R. M.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Regres
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 420
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-5270/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5270/18, rješavajući apelaciju Ružice Marković i Ružice Marić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ružice Marković i Ružice Marić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 022009 17 Rev od 3. jula 2018. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Ružici Marković i Ružici Marić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Ružici Marković i Ružici Marić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ružice Marković i Ružice Marić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 022009 17 Rev od 3. jula 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ružica Marković i Ružica Marić (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnijele su 14. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 022009 17 Rev od 3. jula 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tuženog Grada Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i tužene JU „Dom mladih Tuzla“ (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je u periodu od 16. do 20. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovore na apelaciju od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, Ustavni sud je primio u periodu od 26. do 30. decembra 2019. godine. Prvotuženi i drugotužena nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantice su 15. jula 2009. godine podnijele tužbu Općinskom sudu protiv tužene Općine Tuzla i drugotužene radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 Rs 022009 09 Rs od 7. decembra 2012. godine odbačena je kao neblagovremena tužba kojom su apelantice tražile da se obavežu tužena Općina Tuzla i drugotužena da na ime apelantica uplate doprinose za PIO počev od 1. decembra 1991. do 30. maja 2005. godine, isplate razlike u neisplaćenoj plaći, neisplaćeni regres za godišnje odmore (2006–2011. godine), topli obrok za sporni period, te da im uspostave radno-pravni odnos na neodređeno vrijeme počev od 1. juna 2005. godine pa dok za to postoje zakonski uvjeti, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantice su obavezane da drugotuženoj solidarno nadoknade troškove parničnog postupka.
7. Apelantice su podnijele žalbu protiv prvostepenog rješenja.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 022009 13 Rsž od 18. novembra 2014. godine uvažena je žalba, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak.
9. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 32 0 Rs 022009 15 Rs 2 od 22. septembra 2015. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelantice tražile da se prvotuženi obaveže da za apelantice uplati doprinose za penziono osiguranje počev od 1. decembra 1991. do 30. maja 2005. godine kod nadležnog penzionog osiguranja u određenim novčanim iznosima, te da izvrši uvezivanje radnog staža apelanticama za taj period. Također je odbijen zahtjev kojim su apelantice tražile da se obaveže drugotužena da za apelantice uplati doprinose za penziono osiguranje kod nadležnog penzionog osiguranja za određeni period (preciznije navedeno u izreci presude), da izvrši uvezivanje radnog staža apelanticama za taj period i da im uspostavi radno-pravni odnos na neodređeno vrijeme počev od 1. juna 2005. godine pa sve dok za to postoje zakonski uvjeti, kao i da im isplati određene novčane iznose na ime razlike neisplaćene plaće, na ime neisplaćenog regresa i na ime neisplaćenog toplog obroka, sve sa zakonskom zateznom kamatom (preciznije navedeno u izreci presude). Prvostepenom presudom obavezane su apelantice da drugotuženoj solidarno isplate troškove postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.
10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da apelantice tužbeni zahtjev zasnivaju na činjenicama da su od 1982. godine zaposlene u Domu kulture Husino, te da tada Općina Tuzla kao osnivač Doma kulture Husino nije apelanticama vršila isplatu plaća, ni uplatu obaveznih doprinosa za PIO. Nadalje, da je Općinsko vijeće Tuzla 30. maja 2005. godine donijelo Odluku o izmjeni i dopuni Odluke o osnivanju drugotužene kojom se, između ostalog, pravo na upravljanje Domom kulture Husino prenosi na drugotuženu, u kojoj će djelovati kao organizaciona jedinica. Iz navedene odluke, također, proizlazi da će drugotužena preuzeti sve obaveze koje se odnose na rad Doma kulture Husino, njegovih stalnih zaposlenika, ali da drugotužena nije postupila u skladu s navedenom odlukom iako su se one u više navrata obraćale drugotuženoj radi uspostavljanja radno-pravnog statusa i reguliranja prava iz radnog odnosa.
11. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelantice u utuženom periodu (i danas) u radnom odnosu u JU „Spomen dom Husinska buna“ Husino, koja je posebno pravno lice i koje kao takvo nije brisano iz sudskog registra tako da apelantice od prvotuženog kao osnivača ne mogu potraživati da odgovara za prava iz radnog odnosa, kao i za prava po osnovu radnog odnosa koja apelantice potražuju predmetnom tužbom. Zatim je naveo da prvotuženi kao osnivač ne odgovara za obaveze pravnog lica koje nije brisano iz sudskog registra, te da apelantice u vezi s tim svoja prava mogu potraživati samo prema JU „Spomen dom Husinska buna“ Husino s obzirom na to da prvotuženi nije poslodavac apelanticama shodno odredbama člana 4. Zakona o radu. Shodno navedenom, Općinski sud je istakao da je osnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog. Dalje je naveo da je neosnovan tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženu s obzirom na status JU „Spomen dom Husinska buna“ Husino i podatke u sudskom registru Općinskog suda, pa u vezi s tim ne postoji obaveza ni drugotužene da odgovara za obaveze pravnog lica koje nije brisano iz sudskog registra. Općinski sud je ukazao da iz toga proizlazi da se apelantice za sva prava i obaveze mogu obraćati isključivo JU „Spomen dom Husinska buna“ Husino. Također je ukazao da naprijed navedeno proizlazi i iz radničkih knjižica, imajući u vidu da se posljednji upis zasnivanja radnog odnosa apelantica odnosi na JU „Spomen dom Husinska buna“ Husino. Zatim je ukazao da iz Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o osnivanju drugotužene od 30. maja 2005. godine nesporno proizlazi da će drugotužena preuzeti obaveze koje se odnose na rad Spomen doma i stalnih zaposlenika, što se nije desilo, niti je navedena odluka provedena u sudskom registru (JU „Spomen dom Husinska buna“ Husino nikada nije brisana iz sudskog registra). Općinski sud je naveo da je osnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene s obzirom na to da apelantice s drugotuženom nisu zaključile ugovor o radu (apelantice nisu dokazale da su kod drugotužene u spornom periodu radile kontinuirano i svakodnevno, ispunjavajući sve svoje radne obaveze, tako da i bez obzira na nepostojanje zaključenog ugovora o radu, nije mogao biti usvojen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu). Općinski sud je naveo da su ostale nedokazane, odnosno neutvrđene i činjenice koje poslove su apelantice obavljale u JU „Spomen dom Husinska buna“ Husino, koji im je bio opis poslova, o kojem radnom vremenu se radi i ko je vodio šiht listu dolaska i odlaska na posao, slijedom čega je upitna i visina tužbenog zahtjeva s obzirom da na osnovu nedostajućih parametara i činjenica ni vještak finansijske struke nije mogao adekvatno odgovoriti zadatku vještačenja.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 022009 16 Rsž od 13. decembra 2016. godine odbijena je žalba apelantica i potvrđena prvostepena presuda. Drugostepenom presudom odbijen je zahtjev apelantica i drugotužene za naknadu troškova žalbenog postupka.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je, suprotno žalbenim navodima apelantica, pravilan zaključak prvostepenog suda da prvotuženi nije pasivno legitimiran za uplatu doprinosa za penzijsko osiguranje na ime apelantica počev od 1. decembra 1991. do 30. maja 2005. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su apelantice kao zaposlenice Doma kulture Husino, koji je nakon stupanja na snagu Uredbe sa zakonskom snagom o ustanovama nastavio da radi kao ustanova i u sudskom registru izvršen upis osnivanja JU Spomen dom „Husinska buna“ Husino, svoja prava mogle ostvarivati samo u ustanovi u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima ustanove, a nikako u odnosu na pravnog prednika prvotuženog (Općina Tuzla) kao osnivača.
14. Zatim je ukazao da je prestanak ustanove decidirano propisan odredbama člana 52. Zakona o ustanovama, pa je naveo da je JU Spomen dom „Husinska buna“ Husino pripojena drugotuženoj, što je jedan od načina prestanka ustanove, pa je, prema ocjeni tog suda, JU Spomen dom „Husinska buna“ Husino pripajanjem drugoj ustanovi prestala po sili zakona bez obzira na to što je i dalje upisana kao pravni subjekt u sudskom registru Općinskog suda. Dalje je ukazao da su apelantice u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji imale pravo, nakon što je JU Spomen dom „Husinska buna“ Husino pripojena drugotuženoj, tražiti ostvarivanje svojih prava, odnosno utvrđivanje statusa zaposlenica kod drugotužene, a što su propustile učiniti. Također je istakao da su apelantice s drugotuženom u 2009, 2010. i 2011. godini zaključivale ugovore o privremenom i povremenom vršenju poslova, a koji, prema svojoj sadržini, nemaju karakter ugovora o radu (član 136. Zakona o radu). Zatim je ukazao da ukoliko je obraćanje apelantica predniku prvotuženog, kao i drugotuženoj bilo bezuspješno, kako su to tvrdile apelantice tokom postupka (navele da su se radi reguliranja njihovog statusa, nakon izvršenog pripajanja, tokom 2005. godine obraćale nadležnoj službi Općine Tuzla), one su imale mogućnost da u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava (koji se, prema navodima apelantica, ima računati od 2005. godine) sudskim putem traže utvrđivanje svojstva zaposlenica kod drugotužene, što su propustile učiniti u navedenom roku (član 103. Zakona o radu).
15. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 022009 17 Rev od 3. jula 2018. godine odbijena je revizija koju su apelantice izjavile protiv drugostepene presude, te je odbijen i zahtjev drugotužene za naknadu troškova odgovora na reviziju.
16. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je ispitao pobijanu presudu i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, te da je utvrdio da nisu učinjene povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje je ukazao da, nezavisno od činjenice što zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje ne zastarijeva (član 3. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), obveznici doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje su poslodavci na čiji teret je isplaćena plaća, odnosno naknada plaće, što je u konkretnom slučaju JU Spomen dom „Husinska buna“ Husino u kojoj su apelantice bile zaposlene u periodu od 1. decembra 1991. do 30. maja 2005. godine, a ne prvotuženi, kao osnivač, odnosno pravni sljednik osnivača, u odnosu na kojeg je tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije. Dalje je naveo da potraživanja apelantica u odnosu na drugotuženu (u okviru koje djeluje JU „Spomen dom Husinska buna“ Husino kao organizaciona jedinica) koja je preuzela obaveze stalnih zaposlenika nisu osnovana iz razloga kako je to naveo drugostepeni sud. Vrhovni sud je naveo da od vremena donošenja Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o osnivanju drugotužene od 30. maja 2005. godine apelantice nisu tražile zaštitu svojih prava iz radnog odnosa podnošenjem tužbe u roku koji je propisan odredbama člana
103. Zakona o radu. Vrhovni sud je ukazao da se povreda prava iz radnog odnosa može učiniti na bilo koji način (činjenjem, nečinjenjem...). Zatim je naveo da u situaciji kada drugotužena nije postupila po preuzetoj obavezi u odnosu na radni status apelantica, kada sa apelanticama nije zaključila ugovor o radu i nije regulirala njihov radnopravni status (apelantice su se obraćale Općinskoj službi za opću upravu, društvene djelatnosti i zajedničke poslove Općine Tuzla), a apelantice nisu pred sudom tražile zaštitu svojih prava u zakonom propisanom roku, slijedom čega je Vrhovni sud ukazao da su apelantice izgubile pravo sudske zaštite protekom prekluzivnog roka na koji sud pazi po službenoj dužnosti (tužba podnesena 15. jula 2009. godine). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje. Apelantice su navele da im je povrijeđeno pravo na rad i pravo na primjenu zakona.
18. Apelantice su navele da su dokazale da rade na istim poslovima od 1991. godine do danas, te da im nisu uplaćeni doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje tako da ne mogu regulirati svoj status. Također su navele da je njihov status ostao neriješen nakon što je Općina Tuzla prebacila JU „Spomen dom Husinska buna“ Husino u nadležnost drugotužene. Dalje su navele da se nisu imale kome obratiti sve do prelaska JU „Spomen dom Husinska buna“ Husino pod okrilje drugotužene. Apelantice smatraju da ukoliko je pravilan stav drugostepenog suda da je JU „Spomen dom Husinska buna“ Husino prestala postojati po sili zakona zbog pripajanja drugotuženoj, onda je trebalo obavezati drugotuženu kao pravnu sljednicu da apelanticama regulira penziono osiguranje. Dalje su navele da je odredbom člana 3. stav 2. Zakona o PIO propisano da prava iz penzijskog osiguranja ne mogu zastarjeti, pa se postavlja pitanje kako se sud može pozvati na odredbe člana
103. Zakona o radu koji predviđa jednogodišnji rok zastare za pokretanje postupka. Apelantice smatraju da je Zakon o PIO lex specialis u odnosu na Zakon o radu, te da je došlo do povrede prava na pristup sudu jer nije primijenjen propis koji je za njih povoljniji. Apelantice smatraju da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti zastarni rok od tri godine, a ne podvoditi sva potraživanja pod istu obavezu utuženja u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava. Osim toga, ukazale su na predmet broj AP 311/04 i navele da je u tom predmetu Ustavni sud odlučivao o apelantovom pravu na rješavanje pitanja penzionog osiguranja, te su citirale dio navedene odluke (tač. 33. i 34). Također su navele da je visina novčanih naknada utvrđena vještačenjem, te da sud nije mogao biti u dilemi oko visine naknada.
19. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka apelantice su navele da su tužbu podnijele 2009. godine, a da je konačna odluka donesena 2018. godine, što je izuzetno dug rok u kojem su pokušale ostvariti svoja prava. S obzirom na dužinu postupka, predložile su da se Vlada Kantona Tuzla obaveže da im na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplati iznos od po 2.500,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da su u osporenoj odluci dati razlozi zašto je revizija neosnovana, te istakao da nisu osnovani apelacioni navodi. Dalje je naveo da je predmetni spis dostavljen tom sudu na postupanje po izjavljenoj reviziji 11. aprila 2017. godine.
21. Kantonalni sud je naveo kratku hronologiju postupka, te je ukazao da je predmetni spis u ponovnom postupku dostavljen tom sudu 29. januara 2016. godine na postupanje po žalbi, a da je predmet završen u skladu s Planom rješavanja predmeta za 2016. godinu (kvartalni plan za period oktobar–decembar 2016. godine).
22. Općinski sud je naveo hronologiju postupka, te, u suštini, istakao da nije opravdan zahtjev apelantica, odnosno da činjenice predočene u apelaciji ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na koja se apelantice pozivaju. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
24. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 4.
Zaposlenik u smislu ovog zakona je fizičko lice koje je zaposleno na osnovu ugovora o radu.
Član 103. stav 3.
(3) Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 022009 17 Rev od 3. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena punomoćniku apelantica 17. jula 2018. godine, a da je apelacija podnesena 14. septembra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantice smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
33. Ustavni sud zapaža da se navodi o povredi prava na koja su se pozvale apelantice, u suštini, svode na tvrdnje da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
34. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, stav 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelantice tražile da se obaveže prvotuženi i drugotužena da im uplate doprinose za PIO osiguranje i izvrše uvezivanje radnog staža, kao i da se drugotužena obaveže da im uspostavi radnopravni status na neodređeno vrijeme, te isplati određene novčane iznose na ime razlike neisplaćene plaće, na ime neisplaćenog regresa za godišnje odmore i na ime neisplaćenog toplog obroka.
36. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda, a u odnosu na tužbeni zahtjev prema prvotuženom, proizlazi jasan stav da zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje ne zastarijeva, kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o PIO. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da obveznik za uplatu ovih doprinosa jeste poslodavac na čiji teret je isplaćena plaća i kod koga su apelantice bile zaposlene u spornom periodu (od 1. decembra 1991. do 30. maja 2005. godine), a što u konkretnom slučaju nije prvotuženi. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz obrazloženja revizione presude proizlazi da Vrhovni sud uporište za neosnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu nalazi u činjeničnom utvrđenju da nakon što se nije postupilo prema obavezi iz Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o osnivanju drugotužene (pripajanje Spomen doma „Husinska buna“ Husino drugotuženoj) u vezi s radnim statusom apelantica, odnosno apelantice nisu zaključile ugovore o radu s drugotuženom, iz čega proizlazi da njihov radnopravni status nije reguliran. Shodno tome, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 103. stav
3. Zakona o radu kojima je propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi jasan zaključak da apelantice nisu iskoristile mogućnost predviđenu citiranom zakonskom normom, odnosno da u prekluzivnom roku nisu zahtijevale zaštitu svojih prava podnošenjem tužbe redovnom sudu.
37. Dovodeći činjenično utvrđenje i primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava (Zakon o radu i Zakon o PIO) u vezu s odlučenjem u predmetnoj pravnoj stvari, te obrazloženjem koje je u vezi s tim Vrhovni sud dao u osporenoj konačnoj odluci, Ustavni sud, nasuprot apelacionim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju tog suda, te shodno tome smatra da u konkretnom slučaju nisu dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje.
38. U odnosu na pozivanje na predmet broj AP 311/04, Ustavni sud zapaža da su apelantice navele da je Ustavni sud u tom predmetu odlučivao o apelantovom pravu na rješavanje pitanja penzionog osiguranja i citirale dio te odluke (tač. 33. i 34). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u predmetu broj AP 311/04 apelant obratio Ustavnom sudu nezadovoljan odlukama redovnih sudova koji su utvrdili da apelant kao zaposlenik nije aktivno legitimiran da u sudskom postupku traži uplatu doprinosa za penzijsko osiguranje zato što se radi o obligaciono-pravnom odnosu između poslodavca i Fonda penzijskog osiguranja. Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu donio Odluku o dopustivosti i meritumu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju i predmet vratio redovnim sudovima na ponovno odlučivanje. U konkretnoj odluci Ustavnog suda je, između ostalog, navedeno: „Ustavni sud smatra da se zaista i radi o obvezno-pravnom odnosu između obveznika uplate doprinosa, u konkretnom slučaju tuženog, i nadležnog fonda, kako je to navedeno u osporenim presudama. Međutim, ne može se prihvatiti tumačenje sudova da apelant nije aktivno legitimiran da traži od suda da tuženog obaveže na uplatu doprinosa. Naime, zaključenjem ugovora o radu nastaje obvezno-pravni odnos između poslodavca i zaposlenika kojim, između ostalog, za poslodavca nastaje obaveza uplate doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje. Članom 102. Zakona o radu zaposleniku se daje pravo da u ostvarivanju svojih pojedinačnih prava iz radnog odnosa može zahtijevati zaštitu i pred nadležnim sudom. Ukoliko bi se prihvatilo tumačenje nadležnih sudova da apelant nije aktivno legitimiran da pred sudom traži da se poslodavac obaveže na uplatu doprinosa, ostvarenje tih prava bi u potpunosti zavisilo od inicijative nadležnog fonda“ (tačka 33. Odluke). S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantne norme materijalnog prava proizvoljno primijenjene, Ustavni sud zaključuje da je neosnovano pozivanje apelantica na Odluku Ustavnog suda broj AP 311/04 jer se navedeni slučaj odnosi na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju od situacije u predmetnoj pravnoj stvari.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud zapaža da su apelantica 15. jula 2009. godine podnijele tužbu Općinskom sudu, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 3. jula 2018. godine. Dakle, relevantni period, koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od nepunih devet godina.
Analiza dužine trajanja postupka
42. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji su apelantice pokrenule radi ostvarenja prava iz radnog odnosa. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, te imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti, Ustavni sud ne može zaključiti da se radilo o složenom predmetu. S obzirom na to da je u pitanju parnični postupak koji su apelantice pokrenule radi zaštite prava iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak značajan za apelantice, a koji je, u skladu s odredbama člana 420. Zakona o parničnom postupku, hitne prirode.
43. Analizirajući ponašanje apelantica, Ustavni sud zapaža da iz apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da su apelantice svojim postupanjem doprinijele ukupnoj dužini trajanja parničnog postupka. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku u relevantnom periodu doneseno ukupno pet odluka (dva rješenja i tri presude). Naime, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom (prva faza) trajao tri godine i nepunih pet mjeseci (Općinski sud donio rješenje kojim je odbačena tužba), dok je Kantonalni sud odluku o žalbi donio nakon godinu i 11 mjeseci, računajući od datuma donošenja prvostepenog rješenja. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, u ponovnom postupku, prvostepenu presudu donio nakon deset mjeseci, računajući od datuma donošenja drugostepenog rješenja, a da je Kantonalni sud odluku o žalbi protiv prvostepene presude donio 13. decembra 2016. godine, dakle nakon nešto duže od deset mjeseci od dana dostavljanja predmetnog spisa na postupanje po žalbi. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu, nakon što mu je 11. aprila 2017. godine predmetni spis dostavljen na postupanje po reviziji, bilo potrebno nešto duže od jedne godine i skoro tri mjeseca da odluči o izjavljenoj reviziji i donese konačnu odluku u predmetnoj pravnoj stvari. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je prva faza postupka pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom ukupno trajala pet godina i oko četiri mjeseca, dok je redovnim sudovima, u ponovnom postupku, bilo potrebno tri godine i nepunih osam mjeseci da donesu tri presude i okončaju predmetni postupak. Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije ponudio obrazloženje za dužinu postupka pred tim sudom, dok je Kantonalni sud naveo da je predmet (ponovni postupak) završen u skladu s Planom rješavanja predmeta za 2016. godinu.
44. Imajući u vidu da je predmetni postupak ukupno trajao skoro devet godina, te da je u pitanju radni spor koji je po zakonu hitne prirode i koji nije pokretao složena činjenična i pravna pitanja, Ustavni sud smatra da je ukupna dužina trajanja parničnog postupka bila prekomjerna. U vezi s tim, posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da je ukupnoj dužini postupka u najvećoj mjeri doprinio Općinski sud, kojem su bile potrebne tri godine i skoro pet mjeseci da donese prvostepeno rješenje kojim je odbacio tužbu kao neblagovremenu, za što Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio razloge kojima bi eventualno opravdao dužinu trajanja postupka u toj fazi.
45. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelantica na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
46. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembar 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelanticama treba isplatiti iznos od po 2.000,00 KM.
48. Navedeni iznos apelanticama je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer dužina trajanja predmetnog postupka od oko devet godina u okolnostima konkretnog slučaja ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz ovog člana.
50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporena odluka, nasuprot navodima apelantica, nije zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredbi, pa u tom segmentu nije došlo do povrede prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević