Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2701/18 (S.O.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2701/18

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2701/18, rješavajući apelaciju S. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S.O. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 015423 17 Kž 2 od 7. decembra 2017. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 015423 16 K od 17. novembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sanjin Bandović advokat iz Živinica, podnio je 9. maja 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 015423 17 Kž 2 od 7. decembra 2017. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 015423 16 K od 17. novembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 17. decembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 015423 16 K od 17. novembra 2016. godine, apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, mjestu i na način opisan izreci presude počinio u sticaju dva krivična djela Razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), sve u vezi sa čl. 31. i 54. KZ FBiH. Apelantu je utvrđena pojedinačna kazna za svako od krivičnih djela počinjenih u sticaju te je na osnovu člana 54. stav 2. točka b) KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci uz obavezu da solidarno sa J.B., E.K. i M.K., oštećenom „Bingo“ d.o.o. Tuzla plati novčane iznose od 691,60 KM i 760,90 KM.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnicom Tužilaštva od 26. maja 2016. godine apelant optužen da je u sticaju počinio dva krivična djela – Razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, da je na glavnom pretresu od 14. novembra 2016. godine, prije okončanja dokaznog postupka, tužilac izvršio izmjenu činjeničnog opisa optužnice te da apelant i njegov branilac zbog te okolnosti nisu tražili odlaganje pretresa. Na str. 2 i 3 obrazloženja presude su pobrojani dokazi koje je izvela optužba i odbrana, a u nastavku presude su pojedinačno analizirani svi izvedeni dokazi te je u relevantnim dijelovima naveden njihov sadržaj.

7. U tom pravcu su navedeni sadržaji iskaza sedam saslušanih svjedoka, od kojih su šest svjedoka zaposlenici Binga, iz poslovnih jedinica u kojima su se desila razbojništva, u kojima su opisane okolnosti kada i na koji način su se desila razbojništva i koje sume novca su u tim prilikama otuđene. Zatim je naveden sadržaj zapisnika o uviđaju PU Živinice od 13. aprila 2015. godine, dok je iz zapisnika o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta po naredbi Kantonalnog suda izvršeno otvaranje CD-a koji se odnosi na snimak sa nadzorne kamere u relevantnom periodu. Sud je iskaze saslušanih svjedoka ocijenio objektivnim i nepristrasnim jer su prilikom saslušanja iznijeli samo one okolnosti koje su zapamtili a iz kojih proizilazi vrijeme, mjesto i način kada su se u poslovnim objektima Binga desila razbojništva (13. april i 22. decembar 2015. godine) i da je u tim prilikama korišten pištolj. Ova činjenica je dodatno potvrđena nalazom i mišljenjem vještaka balističara kojim je utvrđeno da se radilo o kombinovanom gasnom pištolju koji predstavlja podobno sredstvo za nanošenje tjelesnih ozljeda. U postupku su također saslušani u svojstvu svjedoka M.K. i E.K. (u vrijeme izvršenja djela bili maloljetni) koji su pravosnažnom presudom istog suda od 7. jula 2016. godine osuđeni, između ostalog, i za krivično djelo iz tačke 2. izreke presude u predmetu protiv apelanta. Navedeni svjedoci su u svojim iskazima opisali način dogovora, vrijeme i mjesto obavljanja pljačke jer su i sami učestvovali u njegovom izvršenju. Poklonjena je vjera iskazima svjedoka Z.B. i J.B. koji su također učestvovali u izvršenju djela i koji su dati na zapisnik u Tužilaštvu 4. oktobra 2016. godine, s obzirom da su ovi svjedoci u vrijeme kad su bili pozvani za saslušanje na glavnom pretresu već bili napustili BiH. Apelant je u postupku saslušan dva puta, u svojstvu osumnjičenog 27. aprila 2016. godine i na glavnom pretresu 14. novembra 2016. godine kada je ispitan direktno i unakrsno.

8. Kantonalni sud je, kako je navedeno u obrazloženju, poklonio vjeru i prihvatio iskaze svjedoka M.K. i E.K. jer se slažu u bitnim činjenicama vezanim za način, mjesto i vrijeme izvršenja krivičnog djela kako je utvrđeno pravosnažnom presudom u kojima su oni osuđeni za krivično djelo iz tačke 2. izreke presude (protiv apelanta), dok su u nesaglasnosti njihovih iskaza u pogledu dolaska na lice mjesta i prethodnog dogovora ocijenjeni kao pokušaj da zaštite apelanta od krivične odgovornosti. Sud je prihvatio apelantov iskaz dat u Tužilaštvu jer je taj iskaz dat po saznanju za događaj, u prisustvu branioca, dok je iskazom datom na glavnom pretresu apelant pokušao umanjiti svoju ulogu u izvršenju djela. U tom pravcu je apelantov iskaz doveden u vezu s iskazima M.K. i E.K. (u vrijeme izvršenja djela bili maloljetni) iz kog je izveden zaključak da je apelant imao saznanje da će se izvršiti krivično djelo razbojništvo te su navedeni relevantni dijelovi njihovih iskaza iz kojih proizilazi da je apelant bio prisutan prilikom dogovora o izvršenju djela, da je upotrijebio auto svog oca i odveo ih do mjesta izvršenja krivičnog djela, da je znao da će djelo biti izvršeno upotrebom oružja jer je pištolj bio u vozilu zajedno sa ostalim stvarima, da je njegova uloga na odlučujući način dovela do izvršenja djela (oba puta) jer je direktne izvršioce vozilom odveo i vratio s mjesta izvršenja, čime je drugima omogućio da pribave protupravnu imovinsku korist. Da se u konkretnom slučaju radi o dva krivična djela počinjena u sticaju a ne o produženom krivičnom djelu, po ocjeni Kantonalnog suda, proizilazi iz odredbe člana 55. stav 2. KZ FBiH s obzirom na način učinjenja i njihovu vremensku povezanost. Krivično djelo razbojništvo, kako je dalje obrazloženo, predstavlja krivično djelo kod kojeg je zaštitni objekat ne samo imovina nego i život i tijelo ljudi. Stoga je za postojanje produženog krivičnog djela bilo neophodno postojanje istovjetnog oštećenog kod svih krivičnih djela i njihov vremenski kontinuitet. S obzirom da je u okolnostima konkretnog slučaja krivično djelo razbojništvo počinjeno prema zaposlenicima u objektu Bingo u razmaku od 7,5 mjeseci zaključeno je da ne postoji istovjetnost oštećenog, pa sve navedene okolnosti upućuju na zaključak da se radi o dva krivična djela počinjena u sticaju, a ne o produženom krivičnom djelu. Također su kao neosnovani odbijeni prigovori apelantove odbrane da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o teškoj krađi počinjenoj na naročito opasan i drzak način, jer je u konkretnom slučaju za izvršenje djela upotrijebljeno oružje a samim tim i prijetnja da će se izravno napasti na život oštećenih (zaposlenici Binga).

9. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, preciziran je činjenični opis u odnosu na oba krivična djela koja su apelantu stavljena na teret i to u pogledu podjele oduzetog novca, jer je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da apelant u podjeli protupravno pribavljenog novca nije učestvovao, ali je imao ulogu od odlučujućeg značaja za izvršenje djela jer je direktne izvršioce dovezao i odvezao do objekta gdje je počinjeno razbojništvo. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama opisanim u izreci presude stekla sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništvo koje je počinjeno u sticaju.

10. Odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelantove odbrane, Vrhovni sud je donio presudu broj 03 0 K 015423 17 Kž 2 0d 7. decembra 2017. godine kojom je žalba Tužilaštva odbijena dok je žalba apelantove odbrane djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da se ukida odluka o imovinskopravnom zahtjevu. U preostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

11. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantova odbrana ukazala na sve zakonom predviđene osnove, pa nakon što je prvostepena presuda ispitana u granicama žalbenih razloga kao i po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci te su u nastavku obrazloženja navedeni razlozi za takav stav.

12. U pogledu neosnovanosti prigovora o povedi prava na odbranu, Vrhovni sud je istakao da se žalba najvećim dijelom bavi teorijskim aspektima postojanja bitnih povreda krivičnog postupka, ali da su takvi uopćeni žalbeni navodi bez utjecaja na pravilnost pobijane presude. Naime, žalbom je istaknuto da je sud usvojio prijedlog za saslušanje svjedoka a taj dokaz nije izveden niti su za takvo postupanje dati razlozi u presudi. Vrhovni sud je obrazlažući neosnovanost ovog prigovora istakao da apelantov branilac nije konkretizirao navedeni prigovor jer nije naveo koji svjedoci u postupku nisu saslušani pa se takav prigovor zbog svoje paušalnosti i neodređenosti nije mogao ni ispitati. Dalje, žalbom se u okviru povrede prava na odbranu prigovara da je presuda objavljena samo dvadeset minuta po okončanju glavnog pretresa i da je na taj način postupljeno suprotno odredbi člana 301. st. 1. i 2. ZKP. Međutim, takvim žalbenim navodima je po ocjeni Vrhovnog suda praktično ukazano na pravno nemoguću situaciju, jer su u ovom kontekstu istaknute i apsolutno bitne i relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka bez njihove jasne konkretizacije. S tim u vezi je naveden relevantni dio odredbe 301. stav 1. ZKP prema kojem će se nakon izricanja prvostepene presude ista odmah objaviti. Dakle, ne traži se protek određenog vremena već je sud može odmah objaviti. U stavu 2. iste zakonske odredbe, u relevantnom dijelu je propisano, da će sud u prisutnosti stranaka i branitelja pročitati izreku presude i priopćiti ukratko razloge presude. Tvrdnja odbrane da je izostalo kratko obrazloženje razloga donošenja presude, pri čemu nije obrazloženo kako i na koji način je povrijeđeno pravo na odbranu apelanta, ne može dovesti u pitanje zakonitost pobijane presude. Isti zaključak je izveden i u vezi s izvršenim balističkim vještačenjem jer iz stanja spisa proizlazi da je na glavnom pretresu saslušan vještak koji je predmetno vještačenje izvršio na temelju naredbe Tužilaštva. Osim toga, prilikom direktnog ispitivanja vještaka od strane tužiteljice, nakon što se tužiteljica izjasnila da je pištolj koji je bio predmet vještačenja bio deponovan u KDP suda u razdvojenom predmetu protiv ostalih optuženih, apelantov branilac se na pretresu izjasnio da pištolj nije potrebno donositi iz KDP-a suda. Osim toga, predmetni pištolj nije ni oduzet od apelanta, niti ga je on koristio, pa su nejasne žalbene tvrdnje o povredi prava na odbranu. Sljedeći prigovor u kontekstu povrede ovog prava povezan je s nezakonitim dokazom, konkretno vještačenjem pištolja koji je korišten prilikom izvršenja krivičnog djela. Međutim, obzirom da je već prethodno zaključeno da je vještačenje pištolja bilo predloženo u optužnici i da pištolj nije oduzet od apelanta (dobrovoljno predat od strane druge osobe) ocijenjeno je da su ove žalbene tvrdnje neosnovane, dok ostali žalbeni navodi vezani za vještačenje nisu mogli biti ni ispitani zbog njihove neodređenosti i nejasnosti. Osim toga, ZKP propisuje kad se smatra da je nalaz vještaka nezakonit, a na takve propuste žalba nije ni ukazala.

13. Dalje su neosnovanim ocijenjeni prigovori u pogledu povrede principa jednakosti stranaka u postupku, jer su i ove žalbene tvrdnje neodređene, zasnovane na „nedostatku elaboracije predmeta“ u pogledu postojanja sticaja i statusa svjedoka optužbe, bez jasne konkretizacije, a iz prvostepene presude ne proizilazi da je princip jednakosti narušen. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda kojima je ukazano na prekoračenje optužbe i povredu subjektivnog identiteta, isticanjem da apelant uopće nije trebao biti optužen, Vrhovni sud je prije svega ukazao na relevantne odredbe ZKP kojima je uređeno pitanje identiteta presude i optužbe. Zatim je navedeno da u žalbi nije jasno navedeno kakvu je konkretno modifikaciju činjeničnog opisa izvršio sud, jer je u prvostepenoj presudi (strana 14.), jasno navedeno da je prvostepeni sud, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, precizirao činjenični opis u odnosu na oba krivična djela koja su apelantu stavljena na teret i to u pogledu podjele oduzetog novca, ne dirajući pri tom objektivni identitet optužbe. Pri tome je u optužnici bilo navedeno da su optuženi međusobno podijelili novac, a nakon izvedenih dokaza je utvrđeno da apelant nije učestvovao u podjeli novca, pa je u tom dijelu izvršena modifikacija učinjenog krivičnog djela i to u korist a ne na štetu apelanta.

14. Neosnovanim su ocijenjeni žalbeni prigovori da je izreka nerazumljiva i da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer ni ovi žalbeni razlozi nisu konkretizirani odnosno nije navedeno o kojim se odlučnim činjenicama radi. U pogledu neosnovanosti prigovora koji se tiče pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud svestranom analizom provedenih dokaza koji žalbom nisu konkretno osporeni, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje za što je naveo sasvim dovoljne i prihvatljive razloge. U tom kontekstu su ponovljeni dokazi (strana 13) koje je prvostepeni sud imao u vidu pri izvođenju zaključka da je apelant znao da će osuđeni (u drugom postupku) izvršiti krivično djelo razbojništvo (13. aprila i 22. decembra 2015. godine) u kom su apelantove radnje na odlučujući način doprinijele izvršenju krivičnog djela. Pri tome je također zaključeno da apelant nije podijelio novac sa saizvršiteljima. S tim u vezi je istaknuto da se žalba praktično svela na puko nabrajanje navodnih propusta prvostepenog suda, bez konkretizacije koje dokaze prvostepeni sud nije proveo odnosno koje činjenice nije utvrdio.

15. Što se tiče odluke o krivičnopravnoj sankciji, žalbom je, kako je naveo Vrhovni sud, bespotrebno ukazano na razloge za određivanje pritvora apelantu, jer je taj segment bio predmet ranije ocjene i nije od uticaja na odluku o sankciji. Takvi žalbeni prigovori ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda u dijelu odluke o sankciji. Osim toga, prilikom izricanja sankcije je nasuprot žalbenim tvrdnjama, upravo cijenjen apelantov doprinos u izvršenju krivičnog djela što proizilazi iz visine utvrđenih pojedinačnih kazni za krivično djelo Razbojništvo (propisana kazna najmanje pet godina), zatim olakšavajućih okolnosti koje su u konkretnom slučaju ocijenjene kao osobito olakšavajuće te je primjenom člana 50. točka a) i 51, stav 1, točka b) KZ FBiH apelantu kazna ublažena ispod posebnog minimuma i primjenom odredbi o sticaju iz člana 54. KZ FBiH izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci.

16. U konačnici, pravilno je žalbom ukazano da je apelant pobijanom presudom ponovno obavezan na naknadu imovinskopravnog zahtjeva oštećenim jer je u postupku koji se vodio pred Kantonalnim sudom u predmetu 03 0 K 015146 16 Kps od 7. jula 2017. godine apelant obavezan da solidarno s licima iz te presude nadoknadi štetu oštećenim. Navedeni prigovori su ocijenjeni osnovanim te je odluka u tom dijelu ukinuta, s obzirom da je apelant naprijed navedenom presudom od 7. jula 2017. godine već obavezan na naknadu štete oštećenim.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

18. U okviru prava na pravično suđenje apelant ukazuje na činjenično stanje i primjenu prava te s tim u vezi povredu načela jednakosti strana u postupku i načela ravnopravnosti, smatrajući da prvostepeni sud nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao činjenice koje ga terete u odnosu na one koje mu idu u korist. Osim toga smatra da je narušena „esencijalna struktura dokaza“ i to: predmet dokaza, dokazni osnov ili razlog i dokazno sredstvo, te da je na taj način narušen standard u dokazivanju činjenica. Ukazuje da iz izvedenih dokaza nisu utvrđene odlučne činjenice, konkretno radnje izvršenja koje su mu stavljene na teret i za koje je u konačnici osuđen. U tom pravcu ukazuje da dokazi nisu ocijenjeni pravilno, nisu analizirani pojedinačno i međusobno pri čemu je izostala i analiza zakonitosti pribavljanja određenih dokaza što je u sveukupnosti dovelo do zanemarivanja apelantovih ustavnih prava, pri čemu je i primjena zakona bila proizvoljna odnosno diskriminacijska. U okviru navedenog prigovora, apelacijom se ističe izmjena optužnice na njegovu štetu jer je prvostepeni sud modificirao optužnicu u pogledu vremenskog perioda u kom su krivična djela navodno počinjena zbog čega je došlo do nesaglasnosti izreke i obrazloženja presude. S tim u vezi ukazuje na povredu načela in dubio pro reo, jer je u okolnostima konkretnog slučaja izostala sveobuhvatna analiza dokaza. Stoga je, zbog povrede prava na pravičan postupak u cjelini, predloženo da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana, da su u apelaciji ponovljeni svi žalbeni navodi o kojima je taj sud već odlučio i iznio razloge zbog kojih je apelantova žalba u potpunosti neosnovana, pri čemu je navedeno da su razlozi odbijanja žalbe jasni i argumentirani.

20. Kantonalni sud je istakao da su apelacioni navodi bili predmet razmatranja u žalbenom postupku o čemu su u presudi Vrhovnog suda dati jasni i obrazloženi razlozi. Osim toga, apelacioni navodi su, kao i prethodno izjavljena žalba, u dobroj mjeri ostali nekonkretizirani. Kantonalni sud smatra da osporenim presudama nisu povrijeđena prava apelanta na koja je apelacijom ukazano pa je predloženo da se apelacija odbije.

21. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer redovni sudovi u postupku koji se vodio protiv apelanta iz kog su proizašle osporene presude nisu proizvoljno primijenili niti jednu zakonsku odredbu niti su povrijeđena prava na koja je apelant ukazao apelacijom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH”, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 31.

Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 54.

Stjecaj krivičnih djela (1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.

(…) Član 55. stav (2) Produženo krivično djelo (2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

Član 289. st. (1) i (2) Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 295.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.

Član 300.

Presuda kojom se optuženi proglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi proglašava krivim, sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženik proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona;

(...)

Član 301. st. (1) i (2) Vrijeme i mjesto objavljivanja presude (1) Pošto je presuda izrečena sud će je odmah objaviti. Ako sud nije u mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa izrekne presudu, odložiće objavljivanje presude najviše za tri dana i odrediće vrijeme i mjesto objavljivanja presude.

(2) Sud će u prisutnosti stranaka, branilaca, zakonskih zastupnika i opunomoćenika da javno pročita izreku i priopšti ukratko razloge presude VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 015423 17 Kž 2 od 7. decembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. marta 2018. godine a apelacija je podnesena 9. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Ustavni sud ukazuje da se postupak iz kog je proizašla osporena presuda ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela Razbojništvo počinjeno u sticaju, pa proizilazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

31. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je postupak koji se protiv njega vodio u cjelini bio nepravičan zbog načina na koji je sud cijenio izvedene dokaze, da je optužnica po okončanju dokaznog postupka nepravilno modificirana, da je zbog toga došlo do nesaglasnosti između izreke i obrazloženja, da je izreka protivrječna obrazloženju uz nedostatke o odlučnim činjenicama, da je osuđen na temelju nezakonito pribavljenog dokaza i s tim u vezi provedenog vještačenja, da su narušeni načelo jednakosti i ravnopravnosti te da je stoga cio postupak proveden u suprotnosti s načelom in dubio pro reo.

32. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom.

33. U kontekstu navedenih stavova, a u vezi sa apelantovim navodima o prihvatanju i ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prije svega zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi detaljno ispitali i ocijenili neosnovanim. Naime, konačnom i osporenom odlukom Vrhovni sud je potvrdio presudu Kantonalnog suda kojom je apelant proglašen krivim što je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo Razbojništvo u sticaju, te ga je uz primjenu relevantnih odredaba KZ FBiH osudio na kaznu zatvora. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci veoma detaljno obrazložio proces ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica, kako s aspekta neprihvatljivosti prigovora apelantove odbrane da se u konkretnom slučaju radi o produženom krivičnom djelu, tako i s aspekta modifikacije optužnice. U tom kontekstu su prije svega analizirani sadržaji iskaza saslušanih svjedoka (zaposlenika pravnog lica), sudionika krivičnog djela u dva različita perioda u razmaku od nešto više od sedam mjeseci. Zaključak da je u pitanju krivično djelo Razbojništvo počinjeno u sticaju, Kantonalni sud je izveo imajući u vidu zaštitni objekat, a to je ne samo imovina nego i život i tijelo ljudi, te nepostojanje istovjetnosti oštećenog (različite osobe u pravnom licu u dva odvojena perioda). U pogledu modifikacije optužnice na koju apelacija ukazuje u kontekstu nesaglasnosti izreke i obrazloženja presude, Ustavni sud zapaža da je po okončanju dokaznog postupka u kom su, između ostalih saslušani svjedoci koji su zbog istog događaja osuđeni za radnje iz tačke 2. izreke presude u drugom postupku koji se vodio pred istim sudom, činjenični opis optužnice preciziran samo u pogledu podjele oduzetog novca jer je iz izvedenih dokaza proistekao zaključak da apelant nije učestvovao u podjeli novca odnosno u podjeli protivpravno stečene imovinske koristi i identiteta napadnute osobe. Vrhovni sud je cijeneći neosnovanost ovog žalbenog prigovora prije svega naveo da žalba nije konkretizirala koju je konkretno činjeničnu modifikaciju izvršio prvostepeni sud, ali da iz prvostepene presude jasno proizilazi da je Kantonalni sud precizirao činjenični opis u odnosu na oba krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret i to u pogledu podjele oduzetog novca, i činjenični opis u vezi sa krivičnim djelom iz tačke 2. izreke presude u vezi identifikacije napadnute osobe (zaposlenice pravnog lica) jer je tokom postupka utvrđeno da se radi o Almi Aličić Pašić a ne samo Almi Pašić, ne dirajući time u objektivni identitet optužnice.

35. Dalje, u pogledu navoda apelacije da su presude zasnovane na nezakonito pribavljenom dokazu te s tim u vezi nezakonito provedenom vještačenju, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).

36. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je nezakonito pribavljen i kao dokaz korišten pištolj u vezi s kojim je provedeno balističko vještačenje, ukazujući da rezultat takvog vještačenja nije mogao poslužiti kao osnov za donošenje osuđujuće presude protiv njega. Identičan žalbeni osnov apelant je isticao i u žalbi protiv prvostepene presude u okviru povrede prava na odbranu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud cijeneći neosnovanost ovog žalbenog osnova istakao: da iz stanja spisa proizlazi da je na glavnom pretresu saslušan vještak koji je predmetno vještačenje izvršio na temelju naredbe Tužilaštva, da predmetni pištolj nije ni oduzet od apelanta jer je dobrovoljno predat od strane druge osobe ali je njegova upotreba u izvršenju djela bila važna zbog utvrđenja bića konkretnog (a ne nekog drugog) krivičnog djela i da odredbe ZKP-a jasno propisuju kad se nalaz vještaka smatra nezakonitim a na takve, zakonske osnove, žalba nije ni ukazala.

37. Stoga, Ustavni sud, s aspekta pravičnosti postupka, smatra da je Vrhovni sud detaljno razmotrio sve navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivično-pravne stvari a data obrazloženja ne ostavljaju dojam proizvoljnosti kako u primjeni materijalnog prava tako i u ocjeni dokaza u kontekstu primjene relevantnih odredbi procesnog i materijalnog prava, pri čemu u okolnostima predmeta nema ništa što bi ukazivalo da su dovedene u pitanje procesne garancije koje apelant uživa u predmetnom postupku. Ovo stoga što u činjenicama predmeta nema ništa što ukazuje da je prikupljanjem dokaza na način kako je to u postupku koji se protiv apelanta vodio, kao i ostalih dokaza na kojima su utemeljene sudske presude, na bilo koji način prekršen neki od principa prava na pravično suđenje.

38. U tom kontekstu, imajući u vidu apelantove navode o kršenju principa ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274).

39. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je prilikom prikupljanja i ocjene dokaza te utvrđivanja činjenica relevantnih za krivičnu odgovornost apelanata došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa o principu ravnopravnosti i o principu in dubio pro reo, kao ni da je na bilo koji način dovedeno u pitanje apelantovo pravo na odbranu. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud uočava da su nasuprot apelantovim tvrdnjama sudovi na obje sudske instance s posebnom pažnjom razmotrili sve apelantove prigovore, prvostepeni u okviru ocjene i analize dokazne građe a drugostepeni u okviru žalbenih razloga koje je apelant u tom pravcu istakao, tako da, u smislu principa in dubio pro reo, nijedno pitanje u nije ostalo nerazjašnjeno uz jasna obrazloženja i poziv na procesne odredbe ZKP u smislu prihvatljivosti i zakonitosti dokaza. Obrazloženja sudova na obje sudske instance stoga ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra suprotno apelacionim navodima, da obrazloženje koje je dato u osporenim presudama, u cjelini zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanta kojima je ukazao na nezakonitost u prikupljanju dokaza, činjenično stanje, primjenu materijalnog prava, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i da stoga u konkretnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na privatan život

41. Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao i na povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant izuzev pozivanja na navedeno pravo u obrazloženju apelacije nije navelo razloge zbog kojih smatra da mu je u konkretnom slučaju navedeno pravo povrijeđeno, zbog čega ovi apelantovi navodi ne mogu biti ni razmatrani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Kantonalni sud a potom i Vrhovni sud za svoje odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja, kako u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz ocjenu njihove prihvatljivosti i zakonitosti, tako i o tome zašto je izveden zaključak da je apelant počinio krivičo djelo u sticaju za koje je osuđen.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-2701/18 (S.O.) | Sudska praksa | Aktio