Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5746/18 („ESPANA“ d.o.o. Istočno Sarajevo)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5746/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-5746/18, rješavajući apelaciju „ESPANA“ d.o.o. Istočno Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „ESPANA“ d.o.o. Istočno Sarajevo protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 010359 17 P od 28. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „ESPANA“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanela Gorčić, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. oktobra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) podnesak naslovljen kao „zahtjev za preispitivanje odluke“, a kojim traži preispitivanje odluke u predmetu Ustavnog suda broj AP-3534/18. Predmetni podnesak je registrovan kao apelacija protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 010359 18 Rev od 4. septembra 2018. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 010359 17 Pž od 28. maja 2018. godine.
Uvodne napomene
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-3534/18 od 11. septembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-3534/18 koju je apelant podnio 29. juna 2018. godine protiv Presude Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 010359 17 Pž od 28. maja 2018. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Višeg privrednog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Postupak okončan osporenom odlukom
3. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 010359 16 Ps od 6. oktobra 2017. godine naloženo je „Sarajevo-gas“ a.d. Istočno Sarajevo i Opštini Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi, odnosno tuženi) da apelantu solidarno predaju u posjed dio parcele (pobliže označene u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetna parcela) slobodan od gasovodnih instalacija, na način da instalacije gasovoda dovedu u položaj prema rješenjima Opštine Novo Sarajevo od 29. oktobra 1991. godine i od 19. septembra 1990.godine, kao i da apelantu naknade troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju prvostepene presude Okružni privredni sud je naveo da je apelant pribavio urbanističko građevinsku dozvolu za dogradnju poslovnog objekta „Espana“ na predmetnoj parceli, te da je izvršio plaćanje naknade za rentu i uređenje građevinskog zemljišta. Nadalje, da je iz nalaza vještaka geodetske struke (D. O.) utvrđeno da dio gasovoda izgrađenog prije 1992. godine prolazi dijelom preko predmetne parcele na kojoj je dograđen poslovni objekat „Espana“. Također, Okružni privredni sud je istakao da je gradski plinovod izgrađen 1990. godine i da je dijelom prolazio kroz parcele vlasništvo „Gradnja Lord“ i parcele apelantovo vlasništvo, kao i da je 2008. godine izmješten dio gasovoda za potrebe gradnje objekta „Gradnja Lord“, a da u trenutku izmještanja gasovoda objekat „Espana“ nije bio izgrađen. Okružni privredni sud je istakao da se poslije izgradnje navedenog objekta izmješteni dio gasovoda nalazio na udaljenosti od 5 m od objekta, ali da je u drugoj polovini 2015. godine vršena dogradnja na udaljenosti od 1,5 m od izmještenog dijela gasovoda. Nadalje, Okružni privredni sud je istakao da su temelji dograđenog objekta izgrađeni jednim dijelom na neizmještenom dijelu gasovoda. Također, Okružni privredni sud je naveo da je između prvotuženog i drugotuženog zaključen Protokol o izmještanju gasovoda, ali da po istom nije postupljeno. Okružni privredni sud se pozvao na odredbe člana 6. stav 2., člana 14. stav 1., člana 331. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), pri čemu je istakao da nisu osnovani prigovori tuženih da se u predmetnom postupku radi o problemu upravno-pravne prirode koje apelant treba da rješava u upravnom postupku, je je apelant vlasnik zemljišta i nekretnine za čiju dogradnju je pribavio od drugotuženog urbanističku i građevinsku dozvolu. Nadalje, da iz navedenog razloga apelant, kao vlasnik nekretnina, ima pravo na vlasničku tužbu radi zaštite prava svojine. Osim toga, Okružni privredni sud je istakao da nije osnovan ni prigovor prvotuženog da je izmještanje plinovoda vršeno na susjednoj parceli 2008. godine za gradnju stambeno poslovnog objekta, a ne na apelantovoj parceli, jer apelant predmetnom tužbom štiti svoja prava svojine, a koje u konkretnom slučaju može zaštiti jedino postupanjem tuženih, koji su jedini ovlašteni da izvrše izmještanje instalacije gasovoda, budući da se od apelanta nije moglo očekivati da mu je poznato gdje se nalaze instalacije gasovoda.
5. Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 010359 17 Pž od 28. maja 2018. godine uvažene su žalbe tuženih, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed dijela predmetne parcele slobodne od gasovodnih instalacija, tako što je navedeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan zajedno sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka (stav I). Osim toga, u preostalom dijelu koji se odnosi na dovođenje instalacija gasovoda u položaj prema rješenjima Opštine Novo Sarajevo od 29. oktobra 1991. godine i 19. septembra 1990. godine, prvostepena presuda je ukinuta i tužba je odbačena zbog nenadležnosti suda (stav II). Apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka (stav III).
6. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da se žalbama tuženih pravilno ukazuje da je osnovanost prvog dijela tužbenog zahtjeva trebalo cijeniti u okviru odredbe člana 126. i 127. ZSP. Nadalje, da se odredbe materijalnog prava na koje se pozvao prvostepeni sud (čl. 6., 14. i 331. ZSP), iako su pravilno navedene, ne odnose na konkretni predmet spora, jer se radi o vlasničkoj tužbi za predaju u posjed u kojoj kao stranke na aktivnoj strani mogu biti legitimisani vlasnici, neposjednici, a na pasivnoj strani, nevlasnici posjednici, što je nalagalo obavezu suda da ispunjenost uslova za uspješnu vlasničku tužbu cijeni prema odredbama materijalnog prava na koje su tuženi osnovano ukazali. Pri tome, Viši privredni sud je istakao da je apelant u konkretnom slučaju i vlasnik i posjednik predmetne parcele, te da izgrađene instalacije ne predstavljaju objekte koji su trajno spojeni sa apelantovom nekretninom, zbog čega nije bilo mjesta primjeni odredaba materijalnog prava na koje se pozvao prvostepeni sud. Nadalje, Viši privredni sud je istakao da iz odredaba čl. 126. i 127. ZSP jasno proizlazi da je za uspješnost ove vrste tužbe potrebno dokazati da je apelant vlasnik stvari čiju predaju traži i da je ta stvar u posjedu tuženih. Imajući u vidu da je apelant i vlasnik i posjednik predmetne parcele čiju predaju traži i da tuženi nisu u njenom posjedu, Viši privredni sud je istakao da je bilo osnova da se primjenom navedenih odredbi materijalnog prava pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev, u ovom dijelu, odbije kao neosnovan. Viši privredni sud je, također, naveo da izvedeni dokazi ukazuju na to da je apelant trpio štetu zbog toga što je prvotuženi 2008. godine izmjestio gasovodne cijevi koje su bile postavljene prema rješenjima drugotužene iz 1990. i 1991. godine, bez postojanja građevinske dozvole, a da projekat komunalnih instalacija nije bio urađen u fazi pribavljanja građevinsko-tehničke dokumentacije od strane nadležnog organa drugotužene za potrebe dogradnje apelantovog objekta. Nadalje, da je bilo propusta u postupku izdavanja lokacijskih uslova i građevinske dozvole za dogradnju apelantovog objekta, jer je izgradnja dozvoljena u zaštitnom pojasu gasovoda, a dijelom i na gasovodu, zbog čega bi se moglo raditi o odgovornosti pravnog lica za nezakonit rad njegovih organa jer upravo iz tih razloga apelant nije mogao izvršiti tehnički prijem objekta i staviti ga u funkciju. Međutim, kako je apelant tužbenim zahtjevom tražio zaštitu prava svojine i predaju u posjed predmetne parcele, kao i izmještanje gasovodnih instalacija, Viši privredni sud je istakao da se prvostepeni sud pravilno kretao u okviru granica apelantovog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Viši privredni sud je istakao da je zakonitost pobijane presude cijenjena u odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev. U odnosu na dio zahtjeva kojim je apelant tražio izmještanje gasovodnih instalacija u položaj koji su ove instalacije imale prema rješenjima Opštine Novo Sarajevo od 29. oktobra 1991. godine i 19. septembra 1990. godine, Viši privredni sud je istakao da je postupak izmještanja gasovodnih instalacija i njihovo dovođenje u položaj koji je bio utvrđen navedenim rješenjima Opštine Novo Sarajevo u nadležnosti upravnih organa, te da se na taj postupak primjenjuju pravila opšteg upravnog postupka, prema odredbama Zakona o uređenju prostora i građenju i Zakona o cjevovodnom transportu gasovitih i tečnih ugljovodonika i distribuciji gasovitih ugljovodonika. Nadalje, Viši privredni sud je istakao da je Zakonom o cjevovodnom transportu gasovitih i tečnih ugljovodonika i distribuciji gasovitih ugljovodonika (kojim se uređuje cjevovodni transport, uslovi za bezbjedan i nesmetan cjevovodni transport gasa) predviđeno i pravo upravnog nadzora nad sprovođenjem tog zakona od strane Ministarstva nadležnog za poslove energetike, te da je inspekcijski nadzor nad sprovođenjem tog zakona i propisa donesenih na osnovu tog zakona u nadležnosti Republičke uprave za inspekcijske poslove, posredstvom nadležnog inspektora. Osim toga, Viši privredni sud je istakao da ovlaštenje tog suda za donošenje odluke kojom se prvostepena presuda u tom dijelu ukida i tužba odbacuje proizlazi iz odredbe člana 227. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na osnovu koje odredbe je i odlučeno kao u izreci presude.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 010359 18 Rev od 4. septembra 2018. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
8. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelant u tužbi odredio vrijednost nenovčanog potraživanja u iznosu od 1.000,00 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude u drugom stepenu ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, zbog čega je predmetna revizija nedozvoljena u smislu odredaba člana 237. stav 2. ZPP. Nadalje, da predmetna revizija nije dozvoljena ni sa aspekta odredaba člana 237. st. 3. i 4. ZPP, a s obzirom na to da apelant nije stavio prijedlog da sud dozvoli reviziju u smislu navedenih odredaba. Apelacioni navodi
9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Viši privredni sud potpuno pogrešno primijenio odredbe člana 6. stav 2., člana 14. stav 1., te čl. 126. i 127. ZSP. Apelant ističe da su gasovodne cijevi nezakonitom radnjom prvotuženog, bez odobrenja nadležnog organa, pomjerene ispod površine zemljišta u apelantovom vlasništvu, te da je, s tim u vezi, drugostepeni sud potpuno pogrešno zaključio da nema mjesta primjeni člana 14. stav 1. ZSP. U tom smislu, apelant ističe i da je drugostepeni sud pogrešno primijenio i odredbe čl. 126. i 127. ZSP, jer ih nije tumačio i primijenio do kraja, budući da i protivpravno uznemiravanje ograničava apelanta u njegovom svojinskom ovlaštenju. Osim toga, apelant smatra da je nepotrebno ukazivanje Višeg privrednog suda da apelant zbog neizdavanja rješenja o tehničkom prijemu može potraživati štetu od drugotužene. Nadalje, ističe da je to radnja koja slijedi poslije utvrđenja odgovornosti tuženih u predmetnom postupku. Apelant navodi da drugotuženi svojim gasovodom (ne samo cijevi nego i gasovodnim pojasom) drži u posjedu površinu apelantovog zemljišta, posredno preko položene cijevi - kroz gasovodni pojas ispod površine zemlje, na koji način umanjuje prava vlasnika nekretnine, te da, pri tome, to čini nezakonito. U konačnici, apelant navodi da tuženi nisu osporili pismena Ministarstva za prostorno uređenje građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, niti nalaz vještaka, te, s tim u vezi, smatra da je veoma jasno i logično dokazao da tuženi drže u pojedu dio njegove nekretnine kroz gasovodni pojas.
Relevantni propisi
10. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16-OUS i 107/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-OUS) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Predmet svojine i drugih stvarnih prava Član 6. stav (1) (1) Predmet prava svojine je individualno određena nepokretna (nepokretnost) ili pokretna (pokretnost) stvar, osim onih koje nisu za to podobne ili je zakonom drukčije određeno.
Posebno o nepokretnostima Član 14. stav (1) (1) Nepokretnost je sve što je na površini zemljišta, iznad ili ispod njega izgrađeno, a namijenjeno je da tamo trajno ostane, ili je u nepokretnost ugrađeno, njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili bilo kako drukčije s njom trajno spojeno i dio je te nepokretnosti sve dok se od njega ne odvoji.
Vlasničke tužbe Član 126.
(1) Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
(2) Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.
Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127.
(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
(2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
(3) Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.
11. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 227. stav (2) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u prvostepenom postupku odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu po tužbi koja je podnesena poslije zakonom propisanog roka, ili ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužba trebalo da se odbaci ili o zahtjevu o kome već teče parnica, ili o kome je već prije pravosnažno presuđeno, ili koga se tužilac odrekao ili o kome je već zaključeno sudsko poravnanje, ukinuće prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koju se apelant pozvao, odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku. Naime, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP, dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed dijela predmetne parcele slobodne od gasovodnih instalacija. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u osporenoj odluci dao dovoljno jasno obrazloženje kada je zaključio da se u konkretnom slučaju moglo raditi o odgovornost pravnog lica za nezakonit rad njegovih organa, ali da se, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, prvostepeni sud pravilno kretao u okviru granica apelantovog tužbenog zahtjeva, te da je, samim tim, i zakonitost prvostepene presude cijenjena u odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev. Također, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud dao dovoljno jasno obrazloženje i kada je zaključio da je postupak izmještanja gasovodnih instalacija i njihovo dovođenje u položaj koji je bio utvrđen rješenjima Opštine Novo Sarajevo od 29. oktobra 1991. godine i 19. septembra 1990. godine u nadležnosti upravnih organa. Ustavni sud u ovakvim zaključcima Višeg privrednog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu na koju se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević