Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-687/20 (H.O.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-687/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-687/20, rješavajući apelaciju H. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. O.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 071481 19 Kž od 7. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Sead Gajević advokat iz Sarajeva, podnio je 20. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 071481 19 Kž od 7. oktobra 2019. godine.
2. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 071481 18 K od 10. oktobra 2018.godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Krađa iz člana 286. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je izrečena uslovna osuda kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, koja kazna se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Apelant je takođe obavezan da plati troškove postupka u iznosu od 30,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su u dokaznom postupku provedeni dokazi optužbe i to saslušanje svjedoka, predstavnika oštećenog (M.T.) i svjedoka optužbe (A.A., D.S. i A.K.), te je izvršen uvid u pismene materijalne dokaze (zapisnici o saslušanju svjedoka, pismena prijava i odštetni zahtjev JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, RMU Breza od 13. februara 2018. godine i izvod iz kaznene evidencije za apelanta). Provedeni su i dokazi odbrane i to saslušanje svjedoka (S.B.) Općinski sud je naveo da je izvršio ocjenu svih provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi i nedvosmisleno izveo zaključak da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, zbog čega je taj sud i donio osuđujuću presudu.
4. Općinski sud je naveo da je predstavnik oštećenog M.T. izjavio da je u toku noći 9. februara 2018. godine obaviješten od strane poslovođe da je utvrđen počinilac koji je izvršio otuđivanje kabla i da o navedenom postoje svjedoci H. i D. koji su ga zatekli na licu mjesta i koji su o svemu obavijestili poslovođu, a on svjedoka M.T. Općinski sud je dalje naveo da je svjedok A.A. izjavio da je vidio apelanta kako siječe kabal, a nakon što mu je predočena izjava koju je dao na zapisnik u Policijskoj stanici Breza (jer je između izjave date u policijskoj stanici i izjave date na sudu postojala nesaglasnost u pogledu dužine odsječenog kabla) izjasnio se da je vidio apelanta da siječe kabl, ali ne može se izjasniti koliko je tačno metara kabla bilo odsječeno. Općinski sud je takođe naveo da je svjedok D.S. izjavio da je vidio apelanta kako siječe kabal, ali se ne može izjasniti koliko je tačno metara kabla bilo odsječeno, te da ne zna ko je kabal odnio. Općinski sud je dalje naveo da je svjedok A.K. izjavio da su ga svjedoci A.A. i D.S. nazvali kada su vidjeli apelanta da siječe kabal, te su o navedenom odmah obavijestili upravnika. U vezi s tim, Općinski sud naveo da je poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka koji su sudu saopštili pravno relevantne činjenice, te da su iskazi navedenih svjedoka u tom dijelu saglasni. Općinski sud je ukazao i da je cijenio iskaz koji je dao svjedok odbrane S.B. koji u suštini „nije ni potvrdio detalje krivično-pravnog događaja kojem on nije ni bio očevidac, pa sudu nije saopštio pravno relevantne činjenice koje se tiču samog događaja, nego činjenice koje se tiču prethodnih događaja na istom lokalitetu“. Općinski sud je zaključio da je, cijeneći iskaze svjedoka, utvrdio nespornim da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, jer iskazi svjedoka A.A., D.S. i A.H. potvrđuju da je apelant zatečen na licu mjesta da siječe kabal.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 41 0 K 071481 19 Kž od 7. oktobra 2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta protiv presude Općinskog suda od 10 oktobra 2018. godine i potvrdio prvostepenu presudu.
6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice na osnovu kojih i po ocjeni tog suda proizilazi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo i da je odgovoran za učinjenje predmetnog krivičnog djela. Kantonalni sud je naveo da su, prema ocjeni tog suda, u prvostepenom postupku izvedeni dokazi na osnovu kojih se u cjelosti dokazuju svi navodi iz dispozitiva optužnice, odnosno, izreke prvostepene presude. Kantonalni sud je naveo da je iz iskaza svjedoka, radnika oštećenog (ZD RMU Breza), M.T., A.A., D.S. i A.K. proizlazi da su navedeni radnici (A.A., D.S. i A.K.) zatekli apelanta na licu mjesta kako siječe predmetni kabal o čemu su obavijestili poslovođu, a on M.T., predstavnika oštećenog. Kantonalni sud je takođe naveo da je izvršio uvid u iskaz svjedoka odbrane S.B. i konstatovao da navedenom svjedoku ništa neposredno nije poznato o predmetnom događaju. Kantonalni sud je naveo da je, s obzirom na naprijed navedeno, ocjena tog suda da je nesporno dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Kantonalni sud je takođe naveo da je sažeto istakao samo ono što je krivičnopravno najbitnije, dok je detaljna prezentacija sadržine dokaza, uz data obrazloženja u vezi pojedinosti, iscrpno data u obrazloženju prvostepene presude, a koju analizu, ocjene i zaključke prvostepenog suda Kantonalni sud prihvata kao svoje, pa se apelant u vezi ostalih navoda upućuje na obrazloženje prvostepene presude.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelant navodi da je osuđen za djelo koje nije počinio jer „Tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona nije dokazalo da je apelant počinio krivično djelo krađe“, te da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, prihvatili kontradiktorne iskaze svjedoka koji su dali „različite izjave pred Općinskim sudom i pred policijom u Policijskoj stanici Breza“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koju se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana, shodno odredbama člana 296. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
12. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, a naročito u pogledu iskaza svjedoka za koje apelant tvrdi da su kontradiktorni, za šta je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević