Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3345/18 (E. H.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3345/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3345/18, rješavajući apelaciju Edina Huseinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Huseinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 K 076435 18 Kvlz od 1. marta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 076435 17 Kž od 22. decembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 076435 16 K od 12.

oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edin Huseinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa advokat Predrag Drinić iz Bijeljine, podnio je 15. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 K 076435 18 Kvlz od 1. marta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 076435 17 Kž od 22. decembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 076435 16 K od 12. oktobra 2017. godine.

2. Apelant je 21. juna 2018. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 4. jula 2018. je od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Okružno tužilaštvo su u periodu od 10. do 17. jula 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

5. Ustavni sud je na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio odluku o privremenoj mjeri kojom je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 076435 16 K od 12. oktobra 2017. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (maj 2016. godine), na mjestu i način pobliže opisan u izreci presude neovlašteno proizvodio i držao radi prodaje supstance koje su proglašene za opojne droge, čime je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od godinu dana, te mu je izrečena mjera oduzimanja označenih predmeta koji se po pravomoćnosti presude imaju uništiti. Presudom je apelant, također, obavezan naknaditi troškove krivičnog postupka u označenom iznosu.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je prije svega ukazao (str. 2. i 3. presude) koje dokaze je izveo okružni tužilac, navodeći pritom, između ostalog, da je sud odbio prijedlog apelantovog branioca da se u svojstvu svjedoka sasluša advokat Mirko Blagojević i izvrši uvid u medicinsku dokumentaciju za apelantovog oca M. H. Dalje je Osnovni sud istakao da je sve provedene dokaze cijenio kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, pa nalazi da je činjenično stanje opisano u izreci presude u cijelosti potvrđeno. U vezi s tim je navedeno da je do prednjeg zaključka sud došao analizom i ocjenom cjeline izjava svjedoka optužbe K. Đ., N. M., P. B. i S. S., te prihvaćanjem kao vjerodostojnih materijalnih dokaza priloženih uz optužnicu koji su uvršteni u spis i prihvaćeni kao dokazni materijal, kao i analizom i ocjenom iskaza apelanta kao svjedoka na glavnom pretresu i zapisnika o njegovom saslušanju u toku istražnog postupka. U tom smislu je Osnovni sud ukazao (str. 3–5. presude) na sadržaj iskaza naprijed navedenih svjedoka koji su (u svojstvu svjedoka, odnosno ovlaštenog službenog lica) prisustvovali pretresima stana – kuće, odnosno parcele – njive. Također je ukazano (str. 5. i 6. presude) i na sadržaj iskaza vještaka hemijske struke V. M., a zatim i na sadržaj apelantovog iskaza koji je dao na glavnom pretresu 3. maja 2016. godine (str. 6. i 7. presude).

9. Imajući u vidu izloženo, Osnovni sud je istakao da je sa sigurnošću utvrdio da je apelant učinio krivično djelo koje mu je predmetnom optužnicom i stavljeno na teret, odnosno da je neovlašteno proizvodio i držao radi prodaje supstance koje su proglašene za opojne droge. Istaknuto je da se ovakav zaključak suda zasniva prvenstveno na dokazima optužbe, odnosno iskazima saslušanih (označenih) svjedoka koji su bili prisutni kao građani prilikom pretresa kuće i parcele koje je apelant koristio i koji su pred sudom potvrdili da je tom prilikom pronađena biljna materija za koju je provedenim vještačenjem utvrđeno da u svim dostavljenim uzorcima sadrži označeni sastojak biljne vrste Cannabis sativa L iz porodice Cannabaceae, a koji pripadaju grupi halucinogena. Ukazano je da je sud nalaz i mišljenje navedenog vještaka ocijenio kao veoma stručan i dat u skladu s pravilima nauke i vještine, pa ga je u cijelosti prihvatio. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio kao pouzdan i uvjerljiv i iskaz policijskog službenika N. M. kao (ovlaštenog) službenog lica koji je vršio svoju dužnost jer iz njegovog iskaza ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na neosnovano terećenje apelanta. U vezi s tim, Osnovni sud je konstatirao da iz njegovog iskaza proizlazi da su vršeći pretres apelantove kuće pronašli navedenu biljnu materiju i ostale označene predmete, te da mu je apelant izjavio da je to njegovo, i prilikom preuzimanja istih nije imao nikakvih prigovora na postupak službenih lica i bez primjedbi je potpisao zapisnike.

10. Zatim je Osnovni sud istakao da je pretres obavljen na osnovu usmene naredbe za pretres koju je izdao sudija za prethodni postupak, što je i utvrđeno uvidom u spis predmeta iz kojeg proizlazi da je sudija za prethodni postupak 3. maja 2016. godine zabilježio razgovor s policijskim službenikom, navodeći razloge hitnosti, da je policijski službenik dobio saglasnost od dežurnog tužioca, da je sudija sve evidentirao u pismenoj formi i da je predato i zavedeno u pisarnici suda 3. maja 2016. godine u 7.25 sati. Prema tome, Osnovni sud je naveo da je usmena naredba za pretres pribavljena na zakonit način i u skladu s odredbama člana 120. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) nakon što je sudija za prethodni postupak procijenio da postoji opasnost od odgađanja i da je pretres potrebno odmah obaviti, pa je stoga odbijen prigovor apelantovog branioca da pretres nije obavljen na zakonit način i u skladu s odredbama

ZKPRS.

11. Osnovni sud je također istakao da je odbio kao neosnovan i prigovor apelantove odbrane u vezi s okolnošću da nakon izvršenog pretresa nije obavljen pregled i otvaranje izuzetih predmeta i da se zbog takvog nezakonitog postupanja ni spomenuto vještačenje oduzete biljne materije ne može uzeti kao zakonit dokaz. U vezi s tim je istaknuto da pregled i otvaranje oduzetih predmeta u skladu sa članom 135. ZKPRS vrši tužilac koji je o tome dužan obavijestiti lice od kojeg je predmet oduzet, sudiju za prethodni postupak i branioca. Kada se ova zakonska odredba sagleda u vezi sa članom 132. ZKPRS, proizlazi da tužiočeva obaveza u smislu člana 135. ZKPRS nije apsolutna i da ne znači da će u svakom slučaju privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije morati provoditi i proceduru pregleda i otvaranja izuzetih predmeta. Naime, Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju izvršen popis u smislu člana 132. stav 1. ZKPRS, odnosno popisani su svi oduzeti predmeti, izvršena je njihova identifikacija i vaganje, sačinjeni su zapisnici o pretresu, te izdate potvrde o oduzimanju u kojima su oduzeti predmeti individualizirani i jasno određeni, pri čemu apelant nije stavio nikakve primjedbe, te je oduzeta materija i izvagana i fotografirana, čime su osigurane sve mjere s ciljem identifikacije predmeta. Dakle, Osnovni sud je istakao da se ne radi o slučaju da popis predmeta i dokumentacije nije bio moguć odmah prilikom pretresa, u kojem slučaju se predmeti i dokumentacija stavljaju u omot i zapečaćuju u skladu s navedenom odredbom člana 132. stav 2. ZKPRS i tek u tom slučaju naknadno otvaranje i pregled tih predmeta ima svoj puni značaj i smisao u pogledu njihove identifikacije i predstavlja tužiočevu obavezu u smislu člana

135. ZKPRS da utvrdi istovjetnosti oduzetih predmeta i otkloni bilo koje sumnje da li se radi upravo o predmetima koji su oduzeti prilikom pretresa. Kada se ovome doda činjenica da su u konkretnom slučaju oduzeti predmeti odmah sutradan po obavljenom pretresu predati na vještačenje i da u nalazu vještaka stoji da je na vještačenje primio upravo one predmete koji su navedeni u zapisnicima o pretresu i potvrdama o privremenom oduzimanju, Osnovni sud je naveo da nema nikakve dileme da su vještačeni upravo oni predmeti koji su i oduzeti prilikom samog pretresa te da radnja pregleda i otvaranja privremeno oduzetih predmeta u konkretnom slučaju nije ni bila nužna u smislu navedenih odredbi ZKPRS.

12. Pored naprijed navedenih dokaza, da je apelant počinio predmetno krivično djelo, Osnovni sud je naveo da je utvrdio, i na osnovu njegovog iskaza koji je dao na zapisnik prilikom saslušanja u toku istražnog postupka i koji zapisnik je tužilac, u skladu sa članom 288. stav 1. ZKPRS, koristio prilikom njegovog saslušanja u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu i koji je uvršten u spis kao dokazni materijal. U vezi s tim je istaknuto da je apelant prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu u cijelosti negirao počinjenje navedenog djela, ističući da je u toku istrage dao iskaz s ciljem da zaštiti bolesnog oca kako ne bi išao u zatvor i kako bi imali mogućnost da se brane sa slobode i zbog toga je u prisustvu svog tadašnjeg branioca svu odgovornost preuzeo na sebe iako nije počinio radnje navedene u optužnici. Nasuprot tome, Osnovni sud je naveo da je apelant na istražnom zapisniku u cijelosti priznao izvršenje djela, navodeći da je posijao sjeme indijske konoplje u namjeri da proizvede kanabis i proda, da je iz posijanog sjemena niklo ukupno devet stabljika koje je zalijevao i uzgajao, kao i da je na spratu porodične kuće imao jednu manju količinu marihuane za vlastite potrebe, da je posjedovao kutije koje su obložene folijom radi uzgajanja posijanog sjemena konoplje prije prenošenja u šljivik, da je policija pronašla i vagu za precizno mjerenje koju ja nabavio namjenski za vaganje marihuane. Analizom tog zapisnika, Osnovni sud je istakao da je utvrdio da se apelantovi navodi (uključujući i mnoge detalje koje je prilikom tog saslušanja iznio) u cijelosti podudaraju s dokazima Tužilaštva koji su izvedeni na glavnom pretresu, pa je stoga u cijelosti prihvatio taj apelantov iskaz pogotovo imajući u vidu da je on dat u prisustvu branioca i pred tužiocem uz sve procesne garancije propisane zakonom o krivičnom postupku. Nasuprot tome, Osnovni sud je ukazao da apelantov iskaz dat na glavnom pretresu djeluje potpuno neuvjerljivo i nelogično, odnosno apelant navodi da mu nije poznato ko je posijao sjeme i kako su na njegovoj parceli nikle stabljike indijske konoplje, da on to nije posijao i da on o tome ništa ne zna, iako istovremeno tvrdi da je održavao tu parcelu, dolazio i kosio travu i dr., što je i vidljivo iz priložene fotodokumentacije. U odnosu na apelantove navode da je takav iskaz u istrazi dao da bi zaštitio oca, iako je izričit da ni njegov otac nije posijao sjeme indijske konoplje, Osnovni sud je naveo da stoga nije jasno od čega ga je štitio i, kako navodi, preuzeo svu krivicu na sebe. Dakle, Osnovni sud je istakao da apelant, svjedočeći na glavnom pretresu, nije pružio uvjerljive i opravdane razloge zbog kojih je na glavnom pretresu izmijenio svoj iskaz u odnosu na onaj dat u istražnom postupku, pa je sud njegovu odbranu na glavnom pretresu u cijelosti odbacio kao neosnovanu i suprotnu dokazima koje je prihvatio i ocijenio kao jasne i pouzdane.

13. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je također istakao da nije mogao prihvatiti ni prijedlog odbrane da se u svojstvu svjedoka sasluša advokat Mirko Blagojević i izvrši uvid u medicinsku dokumentaciju za apelantovog oca M. H. U vezi s tim je ukazano da je odredbom člana

147. ZKPRS, između ostalog, propisano da se kao svjedok ne može saslušati branilac optuženog o onome što mu je on kao svom braniocu povjerio i lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja profesionalne tajne. S obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe, a imajući u vidu da je navedeni advokat bio izabrani branilac tada osumnjičenog apelanta, te je morao s njim pripremati odbranu, pri čemu je apelant na saslušanju kod tužioca, u prisustvu tog advokata, priznao izvršenje predmetnog krivičnog djela i prema tome je o tim važnim okolnostima morao da razgovara sa svojim braniocem, Osnovni sud je istakao da samim tim branilac o tim povjerljivim činjenicama, koje mu je apelant kao svom braniocu povjerio, ne može da svjedoči, zbog čega je odbijen prijedlog za njegovo saslušanje kao svjedoka. Također je navedeno da je odbijen i prijedlog odbrane da se izvrši uvid u medicinsku dokumentaciju za apelantovog oca, smatrajući taj dokaz irelevantnim jer se u toku samog postupka nespornim pokazalo da je on bolestan, pa bi se pribavljanjem i uvidom u medicinsku dokumentaciju samo nepotrebno odugovlačio postupak i dokazivale činjenice koje ionako za sud nisu sporne.

14. Dakle, Osnovni sud je naveo da je, analizom izvedenih dokaza na naprijed izloženi način, utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i pri tome je zaključeno da je apelant prilikom činjenja ovog krivičnog djela bio svjestan svih njegovih bitnih obilježja i htio njegovo izvršenje, pa je prema tome postupao s direktnim umišljajem.

15. Presudom Okružnog suda 80 0 K 076435 17 Kž od 22. decembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda od 12. oktobra 2017. godine.

16. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, naveo da iznijeti prigovori o nezakonitosti radnje pretresa nisu osnovani, te da se prihvaća ocjena prvostepenog suda da su dokazi na kojima je zasnovana prvostepena presuda pribavljeni zakonitim pretresom zemljišne parcele i kuće apelantovog oca M. H. Obrazlažući ovakav stav, Okružni sud je naveo da se uvidom u spise prethodnog postupka prvostepenog suda utvrđuje da je sudiji za prethodni postupak ovlašteno službeno lice policije podnijelo usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretres zemljišne parcele i kuće M. H. 3. maja 2016. godine u 7.15 sati i da je na osnovu podnesenog zahtjeva sudija za prethodni postupak izdao naredbu za pretres u 7.25 sati i, u smislu odredbe člana 120. stav 3. ZKPRS, sačinjenu zabilješku o podnošenju usmenog zahtjeva za izdavanje naredbe za pretres, prema potvrdi pisarnice suda, u 8.19 sati predao prvostepenom sudu, te da je ovlašteno službeno lice sastavilo pismenu naredbu za pretres i pročitalo je sudiji za prethodni postupak. Na osnovu tako izdate naredbe, pretres kuće apelantovog oca M. H. izvršen je 3. maja 2017. godine u vremenu od 9.20 do 10.30 sati, dok je pretres njegove zemljišne parcele izvršen istog dana u vremenu od 11.00 do 11.40 sati. Prema tome, Okružni sud je istakao da je, suprotno prigovorima žalbe, na osnovu navedenih spisa predmeta (koji sadrže mjerodavne podatke o načinu i vremenu izdavanja naredbe za pretres na osnovu usmenog zahtjeva) zaključio da je prilikom odlučivanja o podnesenom usmenom zahtjevu sudija za prethodni postupak prvostepenog suda postupio u skladu s odredbama čl. 120, 121. i 122. ZKPRS kada je zbog opasnosti od uklanjanja ili uništenja važnih dokaza izdao naredbu za pretres, pa je, sljedstveno tome, pretres izvršen na osnovu zakonito izdate naredbe i svi dokazi koji su pribavljeni pretresom predstavljaju zakonito pribavljene dokaze koji su se mogli koristiti prilikom donošenja prvostepene presude. Kako je na osnovu vjerodostojnih dokaza utvrđeno da je pretres izvršen na osnovu zakonito izdate naredbe sudije za prethodni postupak, Okružni sud je ukazao da podaci o vremenu obavještavanja tužioca i sudije za prethodni postupak o vršenju pretresa i izdavanju naredbe za pretres (iz Službene zabilješke Policijske stanice Bijeljina broj 12-01/2-1896/16 od 3. maja 2016. godine na koju se poziva žalba) nisu od značaja i očigledno je da su rezultat propusta sastavljača zabilješke da navedene podatke usaglasi sa stvarnim vremenom podnošenja usmenog zahtjeva i vremenom izdavanja naredbe za pretres.

17. Nadalje je Okružni sud, u odnosu na žalbene prigovore koji se tiču (ne)izvršenja pregleda i otvaranja privremeno oduzetih predmeta u smislu člana 135. ZKPRS, naveo da ne dijeli mišljenje prvostepenog suda (da ta tužiočeva obaveza nije apsolutna), ukazujući u tom smislu na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 291/08. Međutim, Okružni sud je istakao da nezakonito postupanje prilikom pribavljanja dokaza i korištenje dokaza koji je pribavljen protivno utvrđenim procedurama samo po sebi ne predstavlja povredu zagarantiranog prava na pravično suđenje. Navedeno je da se postupak ispituje kao cjelina i za odluku je mjerodavno i od presudnog značaja to u kojoj je mjeri nezakonito postupanje utjecalo na zakonitost presude u cjelini, odnosno u kojoj je mjeri nezakonitost mogla dovesti u pitanje pravo na pravično suđenje. Tako nešto jasno proizlazi i iz odredbe člana 10. stav 2. ZKPRS prema kojoj sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima koji su pribavljeni, ne svakom, već samo bitnom povredom utvrđenih pravila postupka. Bitna povreda pravila postupka je samo ona povreda koja je nesumnjivo dovela do povrede prava na pravično suđenje i za posljedicu ima nezakonitu odluku. Shodno navedenom, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju tužiočev propust da izvrši pregled predmeta koji su privremeno oduzeti nakon pretresa ne dovodi u pitanje njihov identitet, niti izaziva sumnju u istovjetnost privremeno oduzetih predmeta i predmeta koji su vještačeni. Istaknuto je da su, prema izvedenim dokazima, privremeno oduzeti predmeti (stabljike biljke i biljna materija, te metalna drobilica) nakon oduzimanja, u smislu odredbe člana 127. stav 3. ZKPRS, predati prvostepenom sudu i stavljeni pod nadzor i čuvanje u sudski depozit i u nepromijenjenom obliku po tužiočevom zahtjevu izuzeti iz depozita i dostavljeni Kriminalističko-tehničkom centru MUPRS radi vještačenja. Prema tome, Okružni sud je naveo da postoji neprekinuti lanac dokaza iz kojeg proizlazi zaključak da su vještačeni upravo oni predmeti koji su nakon pretresa privremeno oduzeti, pa nema razloga za sumnju u identitet ovih predmeta kako se to ukazuje u žalbi. Stoga je navedeno da, bez obzira na to što je tužilac propustio da postupi po zakonskoj obavezi pregleda privremeno oduzetih predmeta, u ovom segmentu nije povrijeđeno pravo optuženog na pravično suđenje.

18. Nadalje je Okružni sud, između ostalog, istakao da je, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice sadržane u izreci prvostepene presude, te da su sva činjenična utvrđenja prvostepenog suda zasnovana na subjektivnim i objektivnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu, čija je bitna sadržina iznesena u obrazloženju pobijane presude i ocijenjena na način propisan u odredbi člana 295. stav 2. ZKPRS. Na osnovu takve ocjene izvedenih dokaza prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak da je na pouzdan način dokazano da je apelant učinio krivično djelo iz optužnice. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da se prigovorima žalbe ne može dovesti u pitanje pravilnost odluke prvostepenog suda o prihvaćanju kao vjerodostojnog dokaza apelantovog istražnog iskaza i odbacivanju njegovog iskaza s glavnog pretresa, o čemu je prvostepeni sud dao jasne i uvjerljive razloge koje kao valjane i mjerodavno obrazložene prihvaća i Okružni sud. Također je ukazano da je prvostepeni sud, suprotno prigovoru žalbe, pravilno primijenio odredbe člana 147. ZKPRS kada je odbio prijedlog odbrane za saslušanje u svojstvu svjedoka advokata Mirka Blagojević koji je kao branilac ranije zastupao apelanta i u čijem je prisustvu optuženi ispitan u istrazi. Istaknuto je da je o tome prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude dao pravilne razloge s kojima se saglašava i Okružni sud.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 K 076435 18 Kvlz od 1. marta 2018. godine odbijen je zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnio apelantov branilac protiv pravomoćne prvostepene presude Osnovnog suda od 12. oktobra 2017. godine.

20. U obrazloženju presude je Vrhovni sud, između ostalog, naveo da zapisnicima o pretresu stana i njivske parcele, koje su uredno potpisali držaoci prostorija i svjedoci pretresa, nije zabilježeno da je apelant tražio da o pretresu obavijesti svog branioca. U vezi s tim je istaknuto da „Zakon“ ne traži da se u te zapisnike unosi upozorenje o pravu na branioca, već u članu 122. stav 1. tačka i) ZKPRS propisuje da je to upozorenje dio sadržaja naredbe za pretres koja se predaje licu kod kojeg se ono vrši. Pošto je ova pouka uredno data u naredbi za pretres, Vrhovni sud je naveo da nema realnog uporišta za tvrdnju (koja se u zahtjevu iznosi), kako je apelant tražio, da pretresu prisustvuje branilac, a samim tim nije mu povrijeđeno ni pravo na odbranu. Što se tiče navoda da je povrijeđena odredba člana 135. ZKPRS jer nije izvršeno otvaranje predmeta i dokumentacije, Vrhovni sud je ukazao da ni ovi prigovori nisu osnovani. Ovo iz razloga jer je u konkretnom slučaju izvršen popis, identifikacija i vaganje oduzetih predmeta, što ih s ostalom dokumentacijom individualizira i potpuno određuje, a kako to zahtijeva odredba člana 132. stav 1. ZKPRS. U vezi s tim je navedeno da se u ovakvoj situaciji ne primjenjuje odredba člana 132. stav 2. ZKPRS, kako to u zahtjevu pogrešno smatra. U tom smislu je navedeno da se pogrešno poziva na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 291/08, od koje je, kako to Vrhovni sud navodi, Ustavni sud kasnije odstupio u Odluci broj AP 2079/13, a s kojom je u skladu iznijeto obrazloženje ovog suda dato u više ranijih odluka. Također je ukazano da je „sud“ pravilno odbio prijedlog da se kao svjedok sasluša raniji apelantov branilac i time nije povrijedio njegovo pravo na odbranu. Ovo iz razloga jer se prema odredbi člana 147. stav 1. tačka b) ZKPRS ne može saslušati kao svjedok branilac osumnjičenog, odnosno optuženog u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branioca, te da „Zakon“ ne pravi razliku da li se radi o braniocu koji tu funkciju vrši ili mu je ona prestala, već se zabrana odnosi na svako lice koje je u određenom predmetu u bilo kojoj fazi postupalo kao branilac i na taj način u tom svojstvu saznalo za određene činjenice.

21. Konačno, u odnosu na navode iz zahtjeva o povredi prava na odbranu (zbog greške u navođenju vremena izdavanja usmene naredbe, njene neopravdanosti jer nije obrazložena hitnost postupanja i šturom sadržinom zabilješke sudije za prethodni postupak koji nije zabilježio daljnji tok razgovora, kao i da svjedoci pretresa nisu upozoreni o njihovim obavezama), Vrhovni sud je naveo da se ovim ukazuje da se radi o nezakonitim dokazima koji su na taj način pribavljeni. U vezi s tim je navedeno da je pravo na odbranu sadržano u načelu „jednakosti oružja“ ili jednakog procesnog položaj stranaka tokom suđenja, koje sadrži više procesnih prava koja optuženom osiguravaju jednake mogućnosti tokom postupka. Povreda ovih prava, ali i drugih prava optuženog koja su u funkciji garantiranja jednakog procesnog položaja stranaka tokom suđenja, predstavlja poseban oblik bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS. Zato je navedeno da se, suprotno shvaćanju zahtjeva, pod ovu povredu odredbi krivičnog postupka ne mogu podvesti one povrede koje su izdvojene u posebne, druge oblike bitnih povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. ZKPRS, koje su zakonom propisane kao žalbeni osnov, ali ne i kao osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, uključujući i nezakonitost dokaza u tački z) stav 1. citiranog zakona. Kako nije povrijeđeno pravo na odbranu, a ni krivični zakon na štetu apelanta kao osuđenog, Vrhovni sud je naveo da je zahtjev za zaštitu zakonitosti iz navedenih razloga na osnovu člana 355. ZKPRS odbijen.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant, prije svega, ističe da je osporena prvostepena presuda zasnovana na nezakonito prikupljenim dokazima, što je protivno članu 10. ZKPRS. U tom smislu, apelant ističe neopravdanost potrebe za usmenom naredbom, odnosno neopravdanost korištenja ovog prava od strane ovlaštenih službenih lica jer nije obrazložena hitnost postupanja u konkretnom slučaju. U vezi s tim, apelant navodi i da sudija za prethodni postupak nije sačinio zapisnik saglasno članu 120. ZKPRS, ukazujući da zabilješka o izdavanju usmene naredbe za pretrese od 3. maja 2016. godine po sadržaju ne može zadovoljiti formu zapisnika iz navedenog člana Zakona. Apelant, dalje, ukazuje na nezakonito postupanje ovlaštenih službenih lica u toku pretresa 3. maja 2015. godine jer njega i njegovog oca M. H. nisu upoznala o njihovim pravima, a to se prije svega odnosi na pravo da pretresu prisustvuje branilac. Prema apelantovim navodima, naredba koju su sačinila ovlaštena službena lica zadovoljava zakonsku formu, ali odricanje od prava na branioca nije zaokruženo niti podcrtano na samoj naredbi ili pak zapisniku o pretresu. U vezi s tim, apelant ističe da je on (kasnije optuženi) prisustvovao „pretresima“, tražio da branilac bude prisutan, kojom prilikom su mu ovlaštena službena lica saopćila da branioca može zvati kasnije. U odnosu na svjedoke koji su prisustvovali pretresu, a kasnije su bili svjedoci, apelant navodi da oni nisu bili upoznati sa svojim pravima i obavezama prilikom pretresa i da su oni samo formalno bili tu prisutni i „pasivno“ učestvovali u njemu. Zatim, apelant ističe da u konkretnom slučaju radnja otvaranja i pregleda oduzetih predmetna nije obavljena u skladu sa članom 135. ZKPRS budući da tužilac tu radnju nije vršio. Osim toga, apelant navodi i da u konkretnom slučaju (analizom sadržaja zapisnika o pretresu od 3. maja 2016. godine) postoji sumnja u pogledu pronađene materije, odnosno da se ne može pouzdano tvrditi da li je upravo ta pronađena materija, odnosno oduzeti predmet predat sudiji za prethodni postupak i da li je baš ta materija dostavljena na vještačenje. Ovakvo rezoniranje i primjedbe apelant ističe i u kontekstu predmeta pronađenih na njivi, kao i samog načina njenog pretresa. Konačno, apelant navodi i da je sud odbio predloženi dokaz odbrane, tj. da se sasluša advokat Mirko Blagojević kao njegov bivši branilac dok je apelant imao svojstvo osumnjičenog, kao i da se izvrši uvid u nalaze ljekara o zdravstvenom stanju njegovog oca M. H. U vezi s tim ističe da je priznao izvršenje krivičnog djela kako bi zaštitio oca koji je i za sud nesporno bolestan, a da je prethodnog branioca predlagao kao svjedoka koji bi ovo i potvrdio. b)Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da se prigovori koje apelant iznosi najvećim dijelom odnose na kritiku činjeničnog stanja, čije ispitivanje nije u nadležnosti tog suda, a ostali navodi nemaju osnov u stanju spisa predmeta, niti su učinjeni propusti u postupku odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud je dalje istakao da je taj sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve navode zahtjeva, dajući o njima potpuno jasne i detaljne odgovore. Stoga je navedeno da nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo na koje se poziva, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

24. Okružni sud je naveo da su svi navodi u pogledu zakonitosti i prikupljanja dokaza bili predmet razmatranja i ispitivanja tog suda u žalbenom postupku, o čemu su dati iscrpni razlozi u drugostepenoj osporenoj odluci, kao i da je navedene prigovore također ispitivao i Vrhovni sud. U vezi s tim, Okružni sud je ponovo istakao da apelantove tvrdnje nisu osnovane i da je odluka o apelantovoj krivici zasnovana na zakonito pribavljenim dokazima. U tom smislu je Okružni sud ukazao da se neosnovano tvrdi da ovlaštena službena lica nisu poučila apelanta o pravu da pretresu prisustvuje branilac, ako on to želi, jer iz naredbe o pretresu proizlazi da je on poučen o tom pravu, koje nije koristio. Neosnovano se tvrdi i da svjedoci pretresa nisu poučeni o njihovim pravima i obavezama s obzirom na to da iz zapisnika o pretresu proizlazi da su prije pretresa upozoreni da paze kako se pretres vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika stave svoje prigovore ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan (član 124. stav 4. ZKPRS). U vezi s apelantovim prigovorom da tužilac nije izvršio otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta (biljne materije), kako je to propisano odredbom člana 135. ZKPRS, Okružni sud je istakao da je takav prigovor iznesen u žalbi na prvostepenu presudu i da je taj sud u osporenoj drugostepenoj presudi zaključio da tužilac zaista nije postupio po obavezi propisanoj članom 135. ZKPRS, ali da takav propust u konkretnom slučaju, sagledavajući postupak u cjelini, nije bio od utjecaja na pravičnost suđenja s obzirom na to da nije bilo okolnosti koje bi izazvale sumnju u istovjetnost privremeno oduzete biljne materije i biljne materije koja je bila predmet vještačenja. Privremeno oduzeta biljna materija je nakon oduzimanja po izvršenom pretresu u smislu odredbe člana 127. stav 3. ZKPRS predata prvostepenom sudu i stavljena pod nadzor i čuvanje u depozit, te u nepromijenjenom obliku po tužiočevom zahtjevu izuzeta iz depozita i dostavljena Kriminalističko-tehničkom centru MUPRS radi vještačenja. Prema tome, navedeno je da izvedeni dokazi ukazuju da je predmet vještačenja bila upravo ona biljna materija koja je privremeno oduzeta, pa nema osnova za prigovor kojim se ukazuje na sumnju u pogledu istovjetnosti vještačene i privremeno oduzete biljne materije. Dakle, Okružni sud je ukazao da su materijalni dokazi, na kojima je zasnovana pravomoćna osuđujuća presuda, pribavljeni na način propisan zakonom, pa u ovom segmentu nema povrede prava na pravično suđenje s obzirom na to da je apelantova krivica utvrđena na osnovu brižljive i savjesne ocjene svih izvedenih dokaza, uključujući i dokaze čiju zakonitost osporava apelant, a nije bilo elemenata na osnovu kojih bi se zaključilo da su dokazi pribavljeni kršenjem propisanih procedura. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

25. Osnovni sud je naveo da apelant ponavlja navode koje je isticao tokom prvostepenog postupka, kao i žalbene razloge koje je iznosio u toku postupka pred Okružnim sudom, kao i postupka po vanrednom pravnom lijeku pred Vrhovni sudom, a koje prigovore su navedeni sudovi cijenili i o njima dali relevantne odgovore. Iz navedenog, prema ocjeni Okružnog suda, proizlazi da nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

26. Okružno tužilaštvo je istaklo da su navodi predmetne apelacije potpuno neosnovani i da su osporene odluke u svemu pravilne i zakonite, slijedom čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12 i 91/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je u konkretnom slučaju primijenjen, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Zakonitost dokaza Član 10. stav (2) (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe Član 120.

(1) Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji opasnost od odgađanja.

(2) Kada je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sudija za prethodni postupak će dalji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, zapisnik se u roku od 24 časa mora dati na prepis čija se istovjetnost ovjerava i čuva sa originalnim zapisnikom.

(3) Kada je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sudija za prethodni postupak će dalji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, sudija za prethodni postupak je dužan dati zapisnik na prepis, ovjeriti istovjetnost prepisa i predati originalni zapisnik i prepis sudu u roku od 24 časa od izdavanja naredbe. U slučaju doslovnog bilježenja razgovora, sudija za prethodni postupak će potpisati kopiju zapisnika i predati je sudu u roku od 24 časa od izdavanja naredbe.

Izdavanje naredbe za pretresanje Član 121.

(1) Ako sudija za prethodni postupak ustanovi da je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje opravdan, može odobriti zahtjev i izdati naredbu za pretres.

(2) Kada sudija za prethodni postupak odluči da izda naredbu za pretres na osnovu usmenog zahtjeva, podnosilac takvog zahtjeva će sam sastaviti naredbu u skladu sa članom 122. ovog zakona i pročitati ga u cijelosti sudiji za prethodni postupak.

Sadržaj naredbe za pretresanje Član 122. tačka i) Naredba za pretresanje sadrži:

i) pouku da osumnjičeni ima pravo da obavijesti branioca i da se pretresanje može izvršiti i bez prisustva branioca ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti.

Postupak izvršenja naredbe za pretresanje Član 124. st. (1) i (4) (1) Prije početka pretresanja ovlašćeno službeno lice mora dati obavještenje o svojoj funkciji i razlogu dolaska i predati naredbu za pretresanje licu kod kojeg će se izvršiti pretresanje. [...] (4) Pretresanju stana, ostalih prostorija ili lica prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci. Pretresanju lica prisustvuju svjedoci istog pola. Svjedoci će prije početka pretresanja biti upozoreni da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore, ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan.

Oduzimanje predmeta na osnovu naredbe za pretresanje Član 127.

(1) Nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlašćeno službeno lice će napisati i potpisati potvrdu u kojoj će navesti oduzete predmete i naziv suda koji je izdao naredbu.

(2) Ako je predmet privremeno oduzet od određenog lica, takva potvrda mora se uručiti tom licu. Ako je predmet privremeno oduzet iz stana ili prostorije, takva potvrda mora se uručiti vlasniku, stanaru ili korisniku.

(3) Nakon oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlašćeno službeno lice mora, bez odgađanja, vratiti sudu naredbu i predati predmete i spisak oduzetih predmeta.

(4) Nakon prijema stvari oduzetih na osnovu naredbe za pretresanje, sud će zadržati predmete pod svojim nadzorom do konačne odluke.

Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 132. st. (1) i (2) (1) Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisnik će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija, i izdati o tome potvrdu.

(2) Ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija će se staviti u omot i zapečatiti.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 135.

(1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.

(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan da obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.

(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se brinuti da njihov sadržaj ne saznaju neovlašćena lica.

Lica koja se ne mogu saslušati kao svjedoci Član 147. stav (1) tačka b) (1) Ne može se saslušati kao svjedok:

b) branilac osumnjičenog, odnosno optuženog u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branioca, Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. stav (1) (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 K 076435 18 Kvlz od 1. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 16. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena prava iz čl. II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ukazuje da, iako je osnovna svrha člana 6. Evropske konvencije, kada je riječ o krivičnom postupku, da osigura pošteno suđenje na „sudu“ koji je nadležan da rješava o „svakoj krivičnoj optužbi“, to ne znači da se taj član ne primjenjuje i na pretkrivični postupak. Prema tome, član 6. može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja (pred sud) ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnost da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštovanjem odredbi tog člana (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Imbrioscia protiv Švajcarske, presuda od 24. novembra 1993. godine, stav 36, serija A, broj 275, te Salduz protiv Turske, presuda od 27. novembra 2008. godine [GC], broj 36391/02, stav 50).

36. U konkretnom slučaju, apelant najprije dovodi u pitanje kako opravdanost tako i osnov za preduzimanje radnje dokazivanja – pretresa u konkretnom slučaju, a zatim problematizira sam postupak njenog provođenja, kao i odluke (zahtjev, naredbu, zapisnike i potvrde) u vezi s pretresom kuće njegovog oca i zemljišne parcele – njive. Također ukazuje i na proizvoljnost u postupanju kako tužioca (pregled i otvaranje privremeno oduzetih predmeta) tako i redovnog suda, odbijanjem izvođenja dokaza saslušanjem kao svjedoka advokata koji ga je zastupao u istražnoj fazi, kao i određenih materijalnih dokaza (medicinske dokumentacije). U suštini, apelant je problematizirao, u proceduralnom smislu, cjelokupni tok predmetnog krivičnog postupka u autonomnom konvencijskom značenju „krivične optužbe“, prvenstveno ukazujući na nepoštovanje proceduralnih garancija. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je identične navode kao i u apelaciji apelant iznosio pred redovnim sudovima na sve tri instance.

37. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33˗34).

38. Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46., serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine).

39. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje na način na koji to on tvrdi, odnosno jesu li organi javne vlasti, te redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije primjenjujući relevantne procesnopravne norme.

40. Naime, dovodeći u vezu naprijed citirane standarde u vezi s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne procesne norme (čl. 120, 121, 122. 124. i 127. ZKPRS), kod zaključka da je radnja dokazivanja – pretres izvršena na osnovu zakonito izdate naredbe i da svi dokazi koji su pribavljeni pretresom predstavljaju zakonito pribavljene dokaze koji su se mogli koristiti prilikom donošenja prvostepene osuđujuće presude. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da se u kontekstu ovih navoda apelant upušta u kritiku opravdanosti i sadržine samog zahtjeva za izdavanje usmene naredbe, kao i sadržaja naredbe za pretres, te sadržine zapisnika o pretresu (uključujući i pitanje prava na branioca) i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud želi da ukaže da „kritika sadržine“ navedenih akata, u suštini, jeste pitanje njihove zakonitosti, odnosno nedostajanje potrebnih elemenata, kako je propisano odredbama ZKPRS, može upućivati na njihovu (ne)zakonitost. Međutim, prema obrazloženju redovnih sudova, koji su detaljno ispitali apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji, ovi akti su u svemu donijeti u skladu s odredbama ZKP-a. U ovom dijelu Ustavni sud podsjeća da je apelant imao efikasnu mogućnost osporiti vjerodostojnost navedenih dokaza i usprotiviti se njihovoj upotrebi, a tu priliku je i iskoristio kako za vrijeme postupka pred prvostepenim sudom tako i kasnije u postupcima po korištenim redovnim/ vanrednim pravnim lijekovima. Redovni sudovi su, prema tome, ispitali osnovanost njegovih tvrdnji te dali obrazloženje za svoje odluke. Činjenica da apelant nije bio uspješan ni u kojem koraku ne mijenja činjenicu da je imao efikasnu mogućnost osporiti dokaze, te se usprotiviti njihovoj upotrebi. Pri tome, Ustavni sud smatra da odsustvo apelantovog branioca u fazi istrage (prilikom pretresa) u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo takvog karaktera da bi suštinski ugrozilo garancije obuhvaćene pravom na pravično suđenje. U prilog navedenom zaključku, Ustavni sud dodatno ukazuje da su apelant i njegov izabrani branilac/branioci aktivno učestvovali u svim fazama krivičnog postupka, naročito u pribavljanju dokaza i osporavanju inkriminirajućih dokaza protiv njega. Osim toga, Ustavni sud ističe da sporni dokazi nisu bili jedini dokazi na kojima se zasnivala osuđujuća presuda u apelantovom slučaju. Prilikom osuđivanja apelanta, redovni sud je u posebno uzeo u obzir apelantov iskaz (priznanje) koji je dao u istražnoj fazi u prisustvu svog branioca, a koji apelant ne problematizira predmetnom apelacijom, niti dovodi u pitanje njegovu zakonitost uslijed eventualne iznuđenosti istog ili pribavljenog kršenja ljudskih prava i sloboda. Navedeni iskaz iz istrage redovni sud je uzeo obzir (primjenom člana 288. stav (1) ZKPRS) zajedno sa iskazom koji je apelant dao na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka, te je navedene iskaze, zajedno i sa iskazima drugih svjedoka, detaljno ispitao prilikom donošenja presude, tj. izvođenja zaključka o dokazanosti činjenice da je apelant počinio predmetno krivično djelo (član 295. ZKPRS). Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane apelanta nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena redovnih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao i da je osuđujuća presuda zasnovana na „nezakonitim“ dokazima. Isto tako, činjenica da u konkretnom slučaju nadležni tužilac nije izvršio pregled i otvaranje predmeta u smislu odredbe člana 135. ZKP-a u datim okolnostima apelantovog slučaja, prema ocjeni Ustavnog suda, ne može per se ukazivati na povredu apelantovog prava, posebno imajući u vidu stav Vrhovnog suda iz konačno osporene odluke da je primjena navedene zakonske odredbe uvjetovana ispunjenjem uvjeta iz člana 132. stav 2. ZKPRS, tj. da se u okolnostima konkretnog slučaja nije radilo o navedenoj situaciji budući da su oduzeti predmeti bili jasno identificirani i njihov popis je bio moguć, pa stoga nije ni postojala obaveza njihovog pečaćenja, a posljedično tome i otvaranja i pregleda od strane tužioca u smislu člana 135. ZKPRS. Stoga, suprotno tvrdnjama apelacije, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak redovnih sudova da je vještačena biljna materija bila upravo ona koja je i privremeno oduzeta tokom pretresa kuće apelantovog oca i zemljišne parcele – njive. Konačno, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u primjeni i tumačenju člana 147. stav (1) tačka b) ZKPRS u odnosu na odbijanje prijedloga apelantove odbrane za izvođenje dokaza saslušanjem apelantovog bivšeg branioca na glavnom pretresu budući da se radilo o predloženom svjedoku koji je imao saznanja u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu apelantovog branioca u fazi istrage, a koje činjenice apelantova odbrana problematizira u predmetnoj krivičnopravnoj stvari, kao i da ZKPRS ne pravi razliku da li se radi o braniocu koji tu funkciju vrši ili mu je ona prestala.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da iz veoma detaljnog obrazloženja osporenih odluka u vezi s prednjim navodima – prigovorima proizlazi da su redovni sudovi ispitali i odgovorili na sve iznesene apelantove prigovore. Prema ocjeni Ustavnog suda, redovni sudovi su jasno naveli relevantne propise primjenom kojih su došli do svojih zaključaka, te Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, kao i u primjeni procesnog prava, ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Pojedinačna analiza svakog apelantovog navoda svela bi se na ponavljanje zaključaka redovnih sudova, te imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, nalazi da su ispoštovane sve proceduralne garancije prava na pravičan postupak, te da apelant, osim nezadovoljstva osporenim odlukama i vlastitog viđenja stvari, ne nudi konkretne dokaze da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Osim navedenog, Ustavni sud mora da primijeti da apelantovim određenim navodima zaista nedostaje konkretizacija jer se samo poziva na određene odredbe ZKPRS, bez jasnih navoda šta je zapravo ono čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.

42. Zaključno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ostali navodi

43. Apelant u apelaciji ističe i povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, koju ničim nije konkretizirao, niti Ustavni sud može iz dostavljenih odluka, apelacije i ostalih dokumenata pronaći elemente koji eventualno pokreću pitanje povrede ovog prava, zbog čega nalazi da nije potrebno da se dalje upušta u ispitivanje ovih navoda.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene odredbi ZKPRS ili zloupotrebe procesnog prava na apelantovu štetu, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3345/18 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio