Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4607/19 (V.V., V.Č., J.B., R.G., D.B. i O.G.Š.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Upis u sudski registar
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4607/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-4607/19, rješavajući apelaciju V.V. i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli V.V., V.Č., J.B., R.G., D.B. i O.G.Š. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 031089 16 Rev od 10.

rujna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V.V., V.Č., J.B., R.G., D.B. i O.G.Š. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Z.O.U. Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnijeli su 29. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 031089 16 Rev od 10. rujna 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se utvrdi ništavost Odluke o usvajanju zapisnika i potvrđivanju odluka sa zadnje skupštine održane od 11. listopada 2012. godine i nastavaka te iste skupštine od 15. listopada 2012. godine br. 02/13 od 14. listopada 2013. godine; Odluke o usvajanju godišnjeg izvješća o financijskom poslovanju tuženog (Zemljoradničke zadruge Poljoprivreda p.o. Ljubuški) za 2012. godinu br. 03/13 od 14. listopada 2013. godine; Odluke o usvajanju godišnjeg izvješća o planu poslovanju tuženog za period od 2013. godine - 2016. godine broj 04/13 od 14. listopada 2013. godine; Odluke o promjeni sjedišta tuženog broj: 05/13 od 14. listopada 2013. godine; Odluke o verificiranju prijenosa zadružnih udjela broj: 06/13 od 14. listopada 2013. godine; Odluke o prestanku statusa zadrugara broj: 07/13 od 14. listopada 2013. godine; Odluke o sistematizaciji radnih mjesta broj: 08/13 od 14. listopada 2013. godine; Odluke o usklađivanju zadružnih pravila sukladno Zakonu o zadrugarima broj: 09/13 od 14. listopada 2013. godine. U slučaju da sud ne prihvati tužbeni zahtjev da se utvrdi ništavost navedenog apelanati su tražili da sud donese odluku kojom će sve navedeno poništiti.

3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je registar tog suda 7. studenog 2014. godine, donio rješenje na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Ljubuškom od 9. svibnja 2014. godine kojim su brisane promjene nastale upisom po rješenju prvostupanjskog suda od 13. studenog 2006. godine, u registru upisa tuženog, a na koje rješenje su „Trgocoop“ d.d. Ljubuški i tuženi uložili žalbu. Dakle, rješenje o brisanju zadrugara „Trgocoop“ d.d. Ljubuški još nije provedeno, zbog čega je „Trgocoop“ d.d. Ljubuški još uvijek osnivač, a što je dakle bio i u vrijeme održavanja skupštine 2012. godine. Nadalje, ukazao da je čl. 16. Zadružnih pravila određeno da se sjednica skupštine saziva direktnim pozivanjem svih zadrugara ili oglašavanjem u predviđenom glasilu (apelanti ne spore da su obavješteni o održavanju sjednice) i da već prilikom sazivanja sjednice zadrugar mora biti poznat predmet rasprave i odlučivanja (da su apelanti bili upoznati proističe iz sadržaja poziva a materijale su mogli razgledati u prostorijama zadruge, odnosno nalazili su se na radnom mjestu u prostoriji u kojoj se održavala skupština).

4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u pogledu ocjene dokaza drugostupanjski sud je prihvatio jasno i detaljno obrazloženje prvostupanjskog suda koje nije dovedeno u pitanje žalbom apelanata, a činjenica što je drugostupanjski sud na kraju obrazloženja svoje odluke naveo da je predmetna sjednica skupštine od 11. listopada i 15. listopada 2012. godine sazvana u skladu sa čl. 11. Poslovnika skupštine, umjesto da je naveo sjednicu od 14. listopada 2013. godine, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude.

5. Nadalje, naveo je da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tuženi sazvao sjednicu skupštine na temelju čl. 34. st. 2. Općeg zakona o zadrugama i čl. 54. Zadružnih pravila, na način da je predsjednik sazvao sjednicu pozivom u kome je naznačio da se pozivaju svi zadrugari, te je navedena lokacija održavanja skupštine i određeno da će se poziv dostaviti svim zadrugarima u pismenom obliku preporučenom pošiljkom na adresu prebivališta ili sjedišta, da će se objaviti i na oglasnoj ploči zadruge sa sadržanim i dnevnim redom skupštine, a pored toga poziv će biti objavljen u dnevnom listu. Vrhovni sud je ukazao da je u zapisniku sa skupštine tuženog koji je sačinjen od strane notara koji je bio prisutan u svojstvu zapisničara, konstatirano da su pozivi uredno poslani svim zadrugarima upisanim u sudski registar, da je poziv objavljen i na oglasnoj ploči zadruge, zatim da su upozoreni svi zadrugari na konstruktivan rad u interesu zadruge. Pri tome, je konstatirano da je zadrugarima poznata činjenica da su ranijim Rješenjem o dosudi Općinskog suda u Ljubuškom od 12. lipnja 2012. godine, fizičkoj osobi S.A. dosuđene nekretnine (upravna zgrada i prodavnica) u ranijem vlasništvu tuženog (kao ovršenika), te su predane kupcu i naloženo je z.k. odjelu suda da izvrši upis promjene prava vlasništva. Također, konstatirano je da je mjesec dana prije održavanja predmetne skupštine, Nadzorni odbor donio odluku o promjeni sjedišta tuženog na adresu na kojoj se održavala Skupština 14. listopada 2013.godine i na toj adresi da su se mogli razgledati materijali za Skupštinu, a da se i sada nalaze na radnom stolu u prostoriji u kojoj se Skupština održava, a sam zapisnik sa skupštine je nostarski obrađen. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da ne stoji prigovor apelanata da je sjednica provedena protivno Poslovniku tuženog i da je bilo manjkavosti u sazivanju i održavanju skupštine, odnosno da su odluke na toj skupštini donesene suprotno važećem Poslovniku. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su u tijeku postupka da su na Skupštinu bili uredno pozvani svi zadrugari uz prijedlog dnevnog reda sjednice, da su bili obaviješteni o vremenu i mjestu njenog održavanja, a materijali da su se mogli razgledati u novom sjedištu tuženog koje je moralo biti poznato svim zadrugarima. Kako je i nakon napuštanja sjednice od strane jednog broja zadrugara utvrđeno da ostali prisutni zadrugari sa svojim brojem glasova zastupljenih u zadružnom ulogu mogu nastaviti sa radom i donositi odluke, a da nije bilo ni dopune dnevnog reda, Vrhovni sud je ukazao da su odluke na Skupštini pravno valjane.

Apelacioni navodi

6. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno. U pogledu toga, apelanti su između ostalog istakli da su sudovi održali na snazi odluke skupštine donesene na temelju glasovanja zadrugara „Trgocoop“ d.d. Ljubuški koji ima većinsko pravo glasa bez obzira na brisanje ovog zadrugara iz registra, kao i da apelantima nisu dostavljeni materijali za skupštinu niti je skupština održana na zakazanom mjestu. Osim toga, apelanti su istakli da nižestupanjski sudovi nisu dovoljno obrazložili svoje odluke u pogledu njihovih prigovora.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4607/19 (V.V., V.Č., J.B., R.G., D.B. i… | Sudska praksa | Aktio