Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4454/18 (I. M.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
- Ratni zločin
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
- Ne bis in idem
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima
Predmeti (1)
AP-4454/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4454/18, rješavajući apelaciju Ivana Medića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ivana Medića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 021173 18 Krž 2 od 8. maja 2018. godine i S1 K 021173 16 Kri od 17. novembra 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivan Medić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Emina Hasanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 021173 18 Krž 2 od 8. maja 2018. godine i S1 K 021173 16 Kri od 17. novembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 6. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor dostavio 14. januara 2020. godine, a Tužilaštvo BiH 21. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je Presudom broj S1 K 021173 16 Kri od 17. novembra 2017. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci. Uzimajući kao utvrđenu ranije izrečenu kaznu zatvora od sedam godina izrečenu Presudom Suda BiH broj S1 1 K 009124 12 Kri od 14. aprila 2015. godine, apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina.
6. Sud BiH je rješenjem od 3. februara 2016. godine zaštitio sve lične podatke svjedoka A, B, C i D, a zbog postojanja razumnog osnova za bojazan da bi opasnost po ličnu sigurnost ovih svjedoka ili sigurnost članova njihovih porodica proistekla kao posljedica njihovog svjedočenja u ovom postupku.
7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Sud BiH, u skladu sa članom 273. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), pored apelantovog protivljenja, usvojio prijedlog Tužilaštva BiH i na glavnom pretresu kao dokaz pročitao iskaz svjedokinje C. Prema stavu iz prvostepene presude, i Tužilaštvo i Sud BiH učinili su sve što je bilo u njihovoj moći kako bi se osiguralo prisustvo ove svjedokinje i neposredno saslušanje na glavnom pretresu.
8. U prilog navedenom ukazano je da je Tužilaštvo BiH najprije od CJB Trebinje pribavilo podatak da zaštićena svjedokinja C sada živi na nepoznatoj adresi u Švedskoj. Nakon toga, Tužilaštvo BiH je ostvarilo telefonski kontakt sa svjedokinjom C u kojem je ona izjavila da je lošeg zdravstvenog stanja, da duže vrijeme živi van BiH i da neće dolaziti u BiH, da ne želi dati adresu svog boravišta u Švedskoj i da ni na koji način i ni pod kojim uvjetima više ne želi svjedočiti.
9. Nadalje, po instrukciji Suda BiH, Tužilaštvo BiH je ostvarilo kontakt s Ministarstvom pravde BiH, službenikom za međunarodnu pravnu pomoć, a kako bi se pronašla adresa svjedokinje C. Tužilaštvo je obaviješteno da se u postupku međunarodne pravne pomoći, a u svrhu pribavljanja adrese, moraju objelodaniti lični podaci svjedokinje C.
10. Po naredbi Tužilaštva BiH Odjeljenje za zaštitu svjedoka Sipe je također telefonski kontaktiralo svjedokinju C koja je tom prilikom izjavila: da se nalazi u teškom zdravstvenom stanju, da ima 80 godina, da joj je suprug u bolnici, da je o događaju koji je predmet svjedočenja već sve saopćila istražiocima u Trebinju i da ostaje pri datoj izjavi. Najzad, svjedokinja je izričito odbila dati adresu svog trenutnog boravišta u Švedskoj i zamolila da se više ne kontaktira povodom navedenog predmeta.
11. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da svjedokinja C očigledno ne želi pristupiti u sud radi svjedočenja, te da ne postoji instrument prinude koji bi se mogao primijeniti s obzirom na to da se radi o zaštićenoj svjedokinji koja je, prema vlastitom navodu, državljanka Švedske, te koja boravi u Švedskoj na nepoznatoj adresi. Zbog navedenog odnosa svjedokinje i nedostatka instrumenata prinude, te statusa svjedokinje, dolazak pred sud je postao nemoguć, odnosno otežan iz važnih razloga u smislu člana 273. stav 2. ZKPBiH. Najzad, apelantu je ostavljena mogućnost da, prezentirajući pitanja koja bi svjedokinji postavio da je u sudnici, kompromitira iskaz ove svjedokinje.
12. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Sud BiH „u preambuli“ presude izostavio riječi „s namjerom da svojim radnjama uspostavi i održava sistem zlostavljanja zatvorenika, civila i drugih lica zaštićenih zajedničkim članom 3. ženevskih konvencija od 12. augusta 1949. godine“ zato što Tužilaštvo BiH tokom postupka na ove okolnosti nije izvelo niti jedan dokaz, na što je apelant osnovano ukazao, na koji način je činjenični opis usklađen s provedenim dokazima. Također je zaključeno i da ova izmjena ide u korist apelantu jer bi se prihvaćanjem navedene teze dodatno povećala apelantova odgovornost. Također su izostavljene i riječi „tačno neutvrđenog dana“, na koji način je izvršeno usklađivanje sa iskazom svjedokinje C, kao i riječi „te gasili pikavce po tijelu iznad grudi od čega i danas ima ožiljke“ jer na osnovu iskaza svjedokinje C ove okolnosti nisu mogle biti utvrđene, odnosno da se to desilo prilikom ispitivanja svjedokinje C od M. R. i apelanta.
13. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da je prekršeno načelo in dubio pro reo. Uvidom u Presudu Suda BiH broj S1 1 K 009124 12 Kri kojom je apelant proglašen krivim za pojedine radnje, odnosno za pojedine radnje oslobođen optužbi, zaključeno je da među radnjama koje mu se stavljaju na teret nema radnje silovanja oštećene, svjedokinje B, te radnje nečovječnog postupanja prema svjedokinji C, a koje su predmet optužbi u ovom postupku. Ukazujući na posebnost i specifičnost krivičnog djela silovanja, ukazano je da krivično djelo silovanja oštećene svjedokinje B, kao posebna kažnjiva radnja, nije bilo obuhvaćeno prethodnim optužbama. Također, posebnu kažnjivu krivično-pravnu radnju predstavlja i nečovječno postupanje koje je apelant preduzeo prema svjedokinji C.
14. U prilog navedenom Sud BiH se pozvao na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Oliveira protiv Švicarske, prema kojem je dopušteno da postoje „odvojena kažnjiva ponašanja, čak i kada su sastavni dijelovi istog kriminalnog ponašanja“ jer se radi o primjeru jedinstvenog djela kojeg čini nekoliko različitih djela. Prema interpretiranom stavu, Evropski sud je zaključio da nema kršenja člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer se tom odredbom zabranjuje da se dva puta sudi za isto djelo. Evropski sud je također primijetio i da bi bilo više u skladu s načelom pravilnog provođenja pravde da je kaznu za oba djela proistekla iz jedinstvenog kriminalnog ponašanja izrekao jedan sud u istom postupku, ali da činjenica da se to nije dogodilo nema značaj u kontekstu načela ne bis in idem jer ova odredba ne isključuje odvojena djela, čak i kad su ona dio jedinstvenog ponašanja. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je Sud BiH imao u vidu i druge predmete Evropskog suda, među kojim i predmet Zolotukhin protiv Rusije.
15. Sud BiH je dalje istakao da kada se uporedi činjenični opis djela za koje je apelant proglašen krivim i oslobođen optužbi Presudom Suda BiH broj S1 1 K 009124 12 Kri od 14. aprila 2015. godine, a koja je potvrđena presudom od 22. septembra 2016. godine, s činjeničnim opisom koji se apelantu stavlja na teret u predmetnom postupku, proizlazi da se ne radi o identičnom ili bitno istom činjeničnom osnovu. U vezi s tim ukazano je da se radi o istom vremenskom periodu i o istom geografskom području (logor Dretelj), ali da se u ovom predmetu radi o apelantovim radnjama koje nisu bile obuhvaćene prethodnom optužbom, a što je od odlučnog značaja u kontekstu načela ne bis in idem.
16. Sud BiH je utvrdio da je apelant u toku juna 1992. godine u logoru Dretelj, zajedno sa R. M., fizički i psihički zlostavljao svjedokinju C, lice srpske nacionalnosti, na način da su je udarali palicama po rukama, zabadali igle pod nokte, jednom prilikom joj zapalili kosu svijećom. Sud BiH je odluku u ovom dijelu zasnovao na iskazu svjedokinje C kao pouzdanom, detaljnom i uvjerljivom, koji je u odlučnim činjenicama potkrijepljen iskazima svjedokinja A i B.
17. Sud BiH je na osnovu iskaza svjedoka B. B. utvrdio da je svjedokinja C, zajedno s njim, dovedena u logor Dretelj, odnosno da je bila u logoru na osnovu iskaza svjedoka T. Č., G. S., te iskaza svjedokinja A i B. Nadalje, na osnovu iskaza svjedokinja A i B utvrđeno je da je svjedokinja C u više navrata izvođena i zlostavljana iz prostorije u kojoj su bile zatvorene. Sud BiH je detaljno interpretirao iskaze sve tri svjedokinje, cijeneći da nisu od značaja za pravilno utvrđenje određene nedosljednosti u iskazima: svjedokinja B je navela da su ih tukli reketima za stoni tenis, da je to činio M. R., a da je bio prisutan i apelant, a svjedokinja C da su ih udarali palicama i da je to činio i apelant. U vezi s tim je ukazano da je sud imao u vidu da su svjedokinje u više navrata izvođene i fizički i psihički maltretirane, da su osjećale veliki strah, pa da je logično da se ne mogu sjećati svih detalja.
18. Sud BiH je Presudom broj S1 1 021173 18 Krž 2 od 8. maja 2018. godine odbio kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH i oštećenih – zaštićenih svjedokinja AiBu odnosu na osuđujući dio presude, dok je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako da mu je izrekao kaznu zatvora od šest godina, te uzimajući kao utvrđenu ranije izrečenu kaznu od sedam godina, apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od 12 godina.
19. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanim ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da je prekršeno načelo in dubio pro reo. Referirajući se na razloge i obrazloženja iz prvostepene presude, Sud BiH se s njima u cjelini saglasio.
20. Sud BiH se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjem prvostepenog suda u vezi s korištenjem iskaza svjedokinje C. Okolnost da se radi o svjedokinji pod mjerama zaštite, da je pozivanje na sud otežano zbog potrebe očuvanja njenog identiteta, predstavljaju važne okolnosti u smislu člana 273. stav 2. ZKPBiH. U vezi s tim je ukazano i da svjedočenje putem videolinka nije moglo ni biti razmotreno s obzirom na to da je u pitanju pristanak uopšte svjedokinje C da svjedoči, a prvostepeni sud je ispravno utvrdio da nema mogućnost da primijeni prinudu kako bi svjedokinju C natjerao da svjedoči, naročito imajući u vidu da je svjedokinja C državljanin druge države.
21. Neosnovanom je ocijenjen i apelantov žalbeni navod da je iskaz svjedokinje C jedini dokaz na kojem je zasnovana osuda u dijelu u kojem mu se stavlja na teret da je svjedokinju C zlostavljao. U vezi s tim je ukazano da se zaključak u ovom dijelu mogao zasnovati na iskazu svjedokinje C, ali i na iskazu svjedokinja A i B koje su s njom bile zatočene u logoru Dretelj. Nadalje, ukazano je da je prisustvo svjedokinje C u logoru Dretelj potvrđeno iskazima i drugih svjedoka (B. B., T. Č., S. G.), da je svjedokinja B potvrdila da je bila prisutna kada je svjedokinja C bila zlostavljana (udarana reketom za stoni tenis).
22. Sud BiH je zaključio da su osnovani apelantovi žalbeni navodi da mu je u ovom postupku izrečena stroža kazna (sedam godina i šest mjeseci) u odnosu na kaznu izrečenu ranijom presudom (sedam godina) iako je djelo za koje je osuđen ranijom presudom po svojoj prirodi teže od djela koje mu je stavljeno na teret u predmetnom postupku. Osnovanim je ocijenjen i prigovor da je u vrijeme podizanja optužnice i suđenja u ranijem postupku protiv apelanta Tužilaštvo BiH raspolagalo dokazima protiv apelanta i za djela koja su mu stavljena na teret u ovom postupku, a što je za učinak imalo da se apelant tretira kao osuđeno lice. S obzirom na to da je apelant imao pravo na jedinstven postupak, ovu okolnost je prvostepeni sud ipak trebao imati u vidu prilikom odmjeravanja kazne.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
24. Naime, apelant najprije tvrdi da u krivičnom postupku nije mogao biti primijenjen izuzetak od neposrednog provođenja dokaza. U vezi s tim ističe da je, i pored njegovog izričitog protivljenja, kao dokaz proveden iskaz svjedokinje C koja je, kako navodi, izričito odbila da svjedoči pred Sudom BiH. Prema njegovom mišljenju, nisu preduzete potrebne mjere kako bi mu bilo omogućeno da ispita ovog svjedoka. U vezi s tim je istakao da su Tužilaštvo i Sud BiH ostvarili telefonski kontakt sa svjedokinjom C, a na osnovu čega je mogla biti utvrđena i lokacija u Švedskoj gdje se nalazi, pa da je neprihvatljiv stav da je nepoznata adresa na kojoj se nalazi. Također je ukazao i da ničim nije potkrijepljena tvrdnja da je svjedokinja lošeg zdravstvenog stanja, te da je državljanka Švedske. Ukazao je i da nije korišten mehanizam međunarodne pravne pomoći, kao i da Tužilaštvo BiH uopće nije upozorilo svjedokinju C da je obavezna svjedočiti i da za odbijanje svjedočenja može biti i novčano kažnjena, a što je, eventualno, moglo utjecati na njenu odluku. S obzirom da je svjedokinja C i u telefonskom razgovoru sa službenikom Sipe bila izričita da neće doći u BiH i da neće svjedočiti, prema njegovom mišljenju, njena izjava iz istrage nije mogla ni biti predočena kao dokaz u postupku protiv njega.
25. Nadalje, apelant tvrdi da je iskaz svjedokinje C jedini dokaz na kojem je zasnovan zaključak da je preduzeo radnje za koje je proglašen krivim, a upravo prema svjedokinji C. U vezi s tim apelant je ukazao na stav Evropskog suda, kao i Suda BiH da se presuda u odlučujućoj mjeri ne može zasnivati na iskazima svjedoka koji su samo pročitani na glavnom pretresu. Također ukazuje i da je Sud BiH izostavio pojedine navode iz optužnice pozivajući se na iskaz svjedokinje C iako se konkretni detalji u njenom iskazu i ne spominju. Najzad, neprihvatljivim smatra da se, kako navodi, iskaz svjedokinje C prihvaća kao vjerodostojan i tačan u jednom dijelu, dok se u drugom dijelu ne prihvaća jer, kako navodi, nije bilo drugih dokaza koji potkrepljuju iskaz ove svjedokinje.
26. Apelant dalje tvrdi da je osporenim presudama prekršeno načelo ne bis in idem. U vezi s tim je istakao da je pravomoćnom presudom Suda BiH proglašen krivim za ratni zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH (progon) u vezi s tačkom g) (silovanje) i tačkom k) (druga nečovječna djela). S obzirom na to da je osuđen da je u okviru širokog i sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva učinio progon kroz izvršenje radnji iz tačke g) (silovanje) i tačke k) (druga nečovječna djela) onda osuda za takvo ponašanje (koje podrazumijeva višestruke radnje) znači osudu za sva navodna izvršena višestruka činjenja u okviru kriminalnog ponašanja u smislu člana 172. KZBiH.
27. Apelant, dalje, ističe da je u ovom postupku saslušana i svjedokinja B, a što je, prema njegovom mišljenju, dokaz da je Tužilaštvo BiH imalo dokaze da se protiv njega vode krivične istrage i za druge pojedinačne radnje, pa je ovu svjedokinju trebalo saslušati u tom postupku, a ne iz jedinstvenog činjeničnog supstrata izdvajati jedan segment i podizati novu optužnicu koja u osnovi ima ista krivična djela – silovanje i nečovječno postupanje. Također ističe i da je saslušana svjedokinja A koja nije spominjala silovanje (svjedokinja B), mada je pitana da li je neko seksualno zlostavljan.
28. Nadalje, prema njegovom mišljenju, izostavljanje u osporenim presudama rečenice „s namjerom da svojim radnjama uspostavi i održava sistem zlostavljanja zatvorenika civila“ također ukazuje da mu je na teret stavljeno isto krivično djelo za koje je već osuđen u prethodnom postupku.
29. U prilog svojih tvrdnji apelant se pozvao na presudu u predmetu Ivan Zeljković i drugi. On tvrdi da je u ovoj presudi utvrđeno: da su sva ispitivanja civila koji su dovođeni u Dretelj vršena od M. R. i da on nikad nije bio u njegovom društvu; da nikad nije bio pripadnik policije kao M. R.; da je na okolnost seksualnog zlostavljanja svjedočila i svjedokinja A, kao i druge svjedokinje Tužilaštva BiH, ali da je kroz izjave svjedoka konkretizirano samo silovanje svjedokinje A. Apelant je ukazao da se radi o istom vremenskom periodu, istim radnjama, istim okolnostima, istom geografskom prostoru, kao i o istim svjedocima (svjedoci D. B. i B. B., svjedokinja A).
30. Najzad, apelant je istakao i da je za višestruke radnje u prethodnom postupku osuđen na kaznu zatvora od sedam godina, a da je osporenim presudama za dvije radnje osuđen na također sedam godina. Prema njegovom mišljenju, tako mu je izrečena i stroža kazna za dvije radnje koje su istrgnute iz jedinstvenog činjeničnog supstrata za koji je već pravomoćno osuđen. b)Odgovori na apelaciju
31. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da su u obrazloženjima osporenih odluka dati relevantni i dovoljni razlozi u pogledu identičnih prigovora koje je apelant isticao u toku postupka, a koje je ponovio i u podnesenoj apelaciji.
32. Tužilaštvo BiH se u odgovoru na apelacione navode referiralo na razloge i obrazloženja iz osporenih odluka te zaključilo da su apelantove tvrdnje neosnovane.
V.Relevantni propisi
33. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br.44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142.
(1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
34. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03,36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09,16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 4.
Ne bis in idem Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 81.
Poziv za saslušanje svjedoka (…) (3) Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili teških tjelesnih mana ne mogu odazvati pozivu, mogu se saslušati u svom stanu, bolnici ili na drugom mjestu.
(...)
(5) Ukoliko se svjedok ne odazove pozivu, niti svoj izostanak opravda, Sud može izreći novčanu kaznu do 5.000 KM ili narediti prinudno dovođenje.
(…) (7) Ukoliko svjedok, koji je upozoren na posljedice, bez zakonskih razloga odbije da svjedoči, Sud može, na prijedlog Tužitelja, donijeti rješenje o kažnjavanju svjedoka novčanom kaznom do 30.000 KM. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba, koja ne zadržava izvršenje.
(...)
Član 91.
Zaštićeni svjedok Na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred Sudom, primjenjuju se odredbe posebnog zakona.
Član 268.
Kažnjavanje za odbijanje svjedočenja (1) Ako svjedok odbije da svjedoči bez opravdanog razloga i nakon upozorenja na posljedice, može biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu do 30.000 KM.
(2) Ako i poslije toga odbije da svjedoči, može biti zatvoren. Zatvor traje dok svjedok ne pristane da svjedoči, ili dok njegovo svjedočenje ne postane nepotrebno, ili dok se krivični postupak ne završi, ali najduže 30 dana.
(3) O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili naređen zatvor uvijek odlučuje vijeće (član 24. stav (7) ovog zakona). Žalba protiv rješenja o novčanoj kazni i zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja.
Član 273.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
(...)
Član 280.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
35. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ br. 53/09 i 58/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
(Zamolnica) (…) (4) Ako međunarodnim ugovorom ili odredbama ovog zakona nije drugačije određeno, zamolnica za međunarodnu pravnu pomoć mora sadržavati:
(…)
e) precizne lične podatke i državljanstvo lica za koje se traži međunarodna pravna pomoć i njegovo svojstvo u postupku;
(…) Član 16a.
(Saslušanje svjedoka i vještaka putem videokonferencije) (1)Kada neposredno saslušanje svjedoka i vještaka iz Bosne i Hercegovine nije moguće na teritoriji druge države, saslušanje se može obaviti putem videokonferencije na zahtjev pravosudnih organa te države.
(…) (7)Svjedok i vještak mogu odbiti dati iskaz u skladu s krivičnim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, kao i u skladu s krivičnim zakonodavstvom države koja je dostavila zahtjev.
(…) (9)Ako lice iz stava (1) ovog člana odbije dati iskaz, prema njemu se ne mogu primijeniti mjere bilo kakve prinude.
36. Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka („Službeni glasnik BiH“ br.
3/03, 21/03, 61/04 i 55/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Svjedoci pod prijetnjom i ugroženi svjedoci (1) Svjedok pod prijetnjom je onaj svjedok čija je lična sigurnost ili sigurnost njegove porodice dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji koje su vezane za njegovo svjedočenje, ili svjedok koji smatra da postoji razumna osnova za bojazan da bi takva opasnost vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog svjedočenja.
(…) (3) Zaštićeni svjedok je onaj svjedok koji se saslušava prema odredbama člana 14. do 23. ovog Zakona.
Član 23.
Neophodnost drugih dokaza za donošenje presude Sud ne može zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na dokazima pribavljenim u skladu sa članom 11. ili čl. 14. do 22. ovog zakona.
Član 24.
Povjerljivost (1) Podaci vezani za mjere zaštite svjedoka do kojih dođe osoba na službenoj dužnosti u toku obavljanja dužnosti vezanih za mjere zaštite svjedoka, predstavljaju službenu tajnu.
(2) Sud ili Tužitelj će upozoriti osobe prisutne na saslušanju, ili osobe koje saznaju takve povjerljive podatke u toku svojih službenih ili profesionalnih dužnosti, da je neovlašteno otkrivanje takvih podataka krivično djelo.
(…) VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 021173 18 Krž 2 od 8. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
41. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. stav 1. i stav 3. i člana 13. Evropske konvencije, te iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (…) (…)
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
(…)
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
44. Iz apelantovih navoda, u suštini, proizlazi da smatra da postupak protiv njega nije bio pravičan jer su redovni sudovi prihvatili kao dokaz iskaz svjedokinje C iz istrage, a koja je, prema njegovom mišljenju, bez valjanih razloga odbila da svjedoči. Apelant ističe da nisu preduzete sve zakonom raspoložive mjere kako bi se osiguralo svjedočenje svjedokinje C na glavnom pretresu, čime mu je uskraćena mogućnost da ispita ovu svjedokinju. Pri tome, posebno naglašava da je na iskazu ove svjedokinje u odlučujućoj mjeri zasnovana osuda u dijelu kojim mu se stavlja na teret upravo postupanje prema svjedokinji C. Najzad, prema njegovom mišljenju, iskaz svjedokinje nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom jer su, prema njegovom mišljenju, iskazi svjedokinja A i B također kontradiktorni.
45. Ustavni sud podsjeća da su, prema stavu Evropskog suda, koji slijedi u svojoj praksi, garancije sadržane u članu 6. stav 3, uključujući i one navedene u tački d), sastavni elementi, među ostalima, pojma pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Bönisch protiv Austrije, 6. maj 1985. godine, stav 29, serija A, broj 92). Njegov je osnovni cilj, kako je naznačeno riječima „pod istim uvjetima“, potpuna „proceduralna jednakost stranaka” u nekoj stvari. Pod tim uvjetom, nadležnim nacionalnim tijelima se ostavlja odluka o važnosti predloženih dokaza u onoj mjeri u kojoj je ona u skladu s pojmom poštenog suđenja koje dominira čitavim članom 6 (vidi Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, 8. juni 1976. godine, stav 91, Serija A, broj 22, Gregačević protiv Hrvatske broj 58331/09, stav 60, 10. juni 2012. godine).
46. Nadalje, dopuštenost dokaza je pitanje koje prvenstveno uređuje nacionalno pravo. Zadatak Ustavnog suda i Evropskog suda nije donositi presude o tome jesu li iskazi svjedoka valjano prihvaćeni kao dokaz u postupku, već utvrditi je li postupak u cjelini, uključujući način na koji su izvedeni dokazi, bio pošten (vidi Evropski sud, pored ostalih, Van Mechelen i drugi protiv Holandije, 23. april 1997. godine, stav 50, Izvještaji o presudama i odlukama, 1997-III). Kao opće pravilo, na nacionalnim sudovima je da ocijene podnesene dokaze, kao i važnost dokaza koje okrivljenici žele predložiti.
47. Najzad, prilikom utvrđivanja da li je postupak kao cjelina bio pravičan mora se imati u vidu i da li je poštovano pravo na odbranu. Naime, potrebno je ispitati da li je podnosiocu zahtjeva bila data mogućnost da osporava autentičnost dokaza i da se suprotstavlja njegovom korištenju. Pored toga, mora se imati u vidu kvalitet dokaza, uključujući ukazuju li okolnosti u kojima je pribavljen na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti. Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija. U vezi s tim Evropski sud daje značaj činjenici da li je dokaz u pitanju bio ili nije bio od odlučujućeg značaja za ishod postupka (vidi Evropski sud, Gäfgen protiv Njemačke, presuda od 1. juna 2010. godine, stav 164. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda).
48. Ustavni sud zapaža da apelant najprije insistira da je prihvaćen i proveden kao dokaz iskaz svjedokinje C suprotno članu 273. stav 2. ZKPBiH, a čime mu je uskraćena mogućnost da ovu svjedokinju ispita.
49. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud definirao sljedeća načela u slučaju kada svjedok ne prisustvuje pretresu (vidi Evropski sud, Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], aplikacije br. 26766/05 i 22228/06, st. 119–147, 15. decembar 2011. godine), a koji se mogu sumirati na sljedeći način: a) da li postoji dobar razlog zašto se podnosi iskaz odsutnog svjedoka, imajući u vidu opće pravilo da svi dokazi moraju biti izvedeni na glavnom pretresu i da moraju biti učinjeni razumni napori da se osigura prisustvo svjedoka, b) da li postoje legitimni razlozi da svjedok ne prisustvuje (smrt, strah od osvete i sl.), c) kada svjedok nije ispitan u prethodnim fazama postupka, podnošenje iskaza ovakvog svjedoka mora biti jedina mogućnost, d) u načelu, u krivičnom postupku mora biti data mogućnost optuženom da provjeri istinitost i vjerodostojnost iskaza svjedoka na način da se svjedok usmeno ispituje pred njim – bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz ili u nekoj kasnijoj fazi postupka, e) prema pravilu o „isključivom ili odlučujućem“ dokazu, ako je optužba pretežno ili u odlučujućoj mjeri zasnovana na iskazu svjedoka kojeg optuženi ni u jednoj fazi postupka nije imao mogućnost ispitati, onda će njegovo pravo na odbranu nesumnjivo biti ograničeno, f) termin „odlučujući“ treba shvatiti kao ukazivanje na dokaz koji je toliko važan da je odlučujući za ishod konkretnog slučaja, kada je neprovjereni iskaz svjedoka podnesen kao dokaz podržan drugim dokazima, ocjena da li je on odlučujući zavisit će od snage dokaza koji ga podržavaju – što su dokazi koji ga podržavaju jači to će i ocjena da je iskaz svjedoka koji nije saslušan bio odlučujući biti manja, g) pravilo o isključivom ili odlučujućem dokazu ne može se tumačiti na nefleksibilan način i mora se sagledati u kontekstu pravičnosti postupka kao cjeline, i) kada se optužba pretežno ili u odlučujućoj mjeri zasniva na iskazu odsutnog svjedoka, u svakom konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li postoje procesne garancije koje dozvoljavaju pravičnu i odgovarajuću ocjenu pouzdanosti takvog dokaza.
50. Ustavni sud zapaža da iz osporene prvostepene presude proizlazi da je svjedokinji C rješenjem Suda BiH dodijeljen status zaštićene svjedokinje (zbog postojanja razumnog osnova za bojazan da bi opasnost po ličnu sigurnost ove svjedokinje ili sigurnost članova njene porodice proistekla kao posljedica njenog svjedočenja u ovom postupku). Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi, a što ni apelant ne dovodi u sumnju, da se svjedokinja C u vrijeme suđenja nalazila u Švedskoj. U telefonskoj komunikaciji s Tužilaštvom BiH, odnosno Sipom, svjedokinja je navela da joj je 80 godina, da je lošeg zdravstvenog stanja, da je državljanka Švedske, da je o predmetu optužbi sve već rekla, da neće dolaziti u BiH, te da odbija da svjedoči. Nadalje, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je pokušaj da se osigura svjedočenje kroz institut međunarodne pravne pomoći također propao jer bi to podrazumijevalo otkrivanje ličnih podataka svjedokinje C.
51. Ustavni sud zapaža da je u skladu sa članom 91. ZKPBiH položaj zaštićenih svjedoka reguliran posebnim zakonom, tj. Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka. Cilj mjera koje propisuje ovaj zakon je upravo osiguranje zaštite identiteta zaštićenog svjedoka. Na drugoj strani, članom 3. stav 4. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći propisano da zamolnica, kojom se traži međunarodna pravna pomoć, mora sadržavati, pored ostalog, precizne lične podatke i državljanstvo lica za koje se traži međunarodna pravna pomoć i njegovo svojstvo u postupku. Ustavni sud, također, zapaža da u skladu sa članom 16a. Zakona o pružanju međunarodne pravne pomoći, u situaciji kada svjedok odbije da svjedoči putem videolinka, nije moguće odrediti prinudu. Shodno navedenom, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je Tužilaštvo BiH, odnosno Sud BiH propustio da preduzme mjere da osigura prisustvo svjedokinje C, odnosno da u tom smislu iskoristi eventualno i mjere prinude prema svjedokinji C.
52. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je iskaz svjedokinje C iz istrage cijenjen u vezi s iskazima ostalih saslušanih svjedoka, te da je prihvaćen samo u onom dijelu u kojem je i bio potkrijepljen ovim iskazima. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u osporenim presudama izričito ukazano da je apelantova osuda u dijelu kojim mu se stavljaju na teret radnje preduzete prema svjedokinji C mogla biti zasnovana na iskazu svjedokinje C, ali i na iskazu svjedokinja A i B koje su s njom bile zatočene u logoru Dretelj. Nadalje, ukazano je da je prisustvo svjedokinje C u logoru Dretelj potvrđeno iskazima i drugih svjedoka (B. B., T. Č., S. G.), da je svjedokinja B potvrdila da je bila prisutna kada je svjedokinja C bila zlostavljana (udarana reketom za stoni tenis). Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, iskaz svjedokinje C nije bio i jedini dokaz, odnosno odlučujući dokaz na kojem je zasnovana apelantova osuda.
53. Najzad, apelantova tvrdnja da svjedokinja A u prethodnom postupku protiv njega nije spominjala i silovanje svjedokinje B iako je bila pitana da li joj je poznato da li se takvo što događalo, odnosno da je svjedokinja B također saslušana u prethodnom postupku, ne dovode u pitanje stav redovnih sudova da prihvate i provedu kao dokaz iskaz iz istrage svjedokinje C. Ovo tim prije što je iskaz svjedokinje C pročitan na glavnom pretresu, a apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ga osporava, kao i iskaze svjedokinja A i B.
54. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da činjenica da apelant ni u jednoj fazi postupaka nije imao mogućnost i da ispita svjedokinju C ne dovodi u pitanje razloge i obrazloženja iz osporenih presuda na kojim je zasnovan zaključak da su se stekli uvjeti za odstupanje od pravila neposrednog provođenja dokaza iz člana 273. ZKPBiH, niti dovode u pitanje uživanje garancija na pravičan postupak na štetu apelanta (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2143/11 od 24. aprila 2014. godine, tačka 61, dostupna na www.ustavnisud.ba).
55. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu
56. Apelant dalje tvrdi da je osporenim presudama prekršeno načelo ne bis in idem.
57. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
1. Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.
2. Odredbe prethodnog stava ne sprječavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod.
3. Ovaj se član ne može staviti van snage na osnovu člana 15. Konvencije.
58. Apelant je istakao da je pravomoćnom Presudom Suda BiH (broj S1 1 K 009124 12 Kri od 14. aprila 2015. godine) proglašen krivim za ratni zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH (progon) u vezi s tačkom g) (silovanje) i tačkom k) (druga nečovječna djela). S obzirom na to da je osuđen da je u okviru širokog i sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva učinio progon kroz izvršenje radnji iz tačke g) (silovanje) i tačke k) (druga nečovječna djela) onda osuda za takvo ponašanje (koje podrazumijeva višestruke radnje) znači osudu za sva navodna izvršena višestruka činjenja u okviru kriminalnog ponašanja u smislu člana 172. KZBiH. Apelant je istakao da je u predmetnom postupku osuđen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ za radnje silovanja i fizičkog i psihičkog zlostavljanja. U prilog tvrdnji da je dva puta osuđen za isto djelo apelant je istakao da se u oba postupka radilo o događajima iz istog vremenskog perioda, koja su se odigrala na istom području, te da se u oba postupka pojavljuju i isti svjedoci.
59. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud najprije podsjeća da je Evropski sud u predmetu Zolotukhin (vidi Evropski sud, Sergey Zolotukhin protiv Rusije [VV] broj 14939/03, § 82, ECHR 2009) zauzeo stav (vidi stav 82): „(…) da se član 4. Protokola broj 7 mora shvatiti na način da zabranjuje krivični progon ili suđenje za drugo 'djelo' u mjeri u kojoj ono proizlazi iz istovjetnih činjenica ili činjenica koje su u biti iste.“
60. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Međunarodni sud pravde u Hagu u predmetu Tužilac protiv Nasera Orića, Odluka po drugom zahtjevu u vezi s povredom načela ne bis in idem, istakao: (…)
8. Orić se pred MKSJ teretio za ubistvo, okrutno postupanje, bezobzirno razaranje gradova, sela i naselja koje nije opravdano vojnom nuždom i pljačku javne ili privatne imovine, kao kršenja zakona ili običaja ratovanja, počinjena na teritoriji BiH u periodu od 10. jula 1992. do 20. marta 1993. godine. U vezi s optužbom za ubistvo, Orić se konkretno teretio, na osnovu odgovornosti nadređenog, za ubijanje Dragutina Kukića u Stanici javne bezbjednosti u Srebrenici 25. septembra 1992. i za ubijanje, negdje između 6. februara i 20. marta 1993. godine, Jakova Dokića, Dragana Ilića, Milisava Milovanovića, Kostadina Popovića, Branka Sekulića i Bogdana Živanovića, koji su svi bili zatočeni u zgradi koja se nalazila iza zgrade Skupštine općine Srebrenica. Za razliku od toga, Orić se pred Sudom BiH tereti za ratne zločine počinjene nad ratnim zarobljenicima na osnovu toga što je: (i) lično ubio Slobodana Ilića, 12. jula 1992. u Zalažju, općina Srebrenica; i (ii) zajedno s jednom drugom osobom, u drugoj polovini maja 1992. ubio Milutina Miloševića, a neutvrđenog datuma u decembru 1992. Mitra Savića, u općini Bratunac.
9. Napominjem da je svrha načela non bis in idem, ugrađenog u član 7(1) Statuta i pravilo 16 Pravilnika, da se osoba kojoj je izrečena konačna osuđujuća ili oslobađajuća presuda zaštiti od ponovnog suđenja za isto krivično djelo. Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (dalje u tekstu: MKSR) u predmetu Ntakirutimana je zaključilo da načelo non bis in idem nije bilo prekršeno u situaciji gdje je actus reus na kojem su se zasnivale dvije zasebne osuđujuće presude koje su optuženim izrečene za genocid ostvaren na različite datume i na različitim mjestima i, što je važno, ticao se ubijanja različitih žrtava. Napominjem da se u ovom slučaju optužbe za ubistvo iz Optužnice BiH fundamentalno razlikuju od optužbi za ubistvo sadržanih u Optužnici MKSJ u pogledu navodnih žrtava, kao i karaktera, vremena i mjesta kriminalnog ponašanja za koje se Orić tereti. Imajući u vidu način na koji je Žalbeno vijeće MKSR primijenilo načelo non bis in idem u predmetu Ntakirutimana, smatram neuvjerljivom Orićevu tvrdnju da to načelo treba proširiti tako da se primjenjuje i na situacije gdje djela za koja se osoba tereti čine dio „istog navodnog ponašanja“ ili „istih vojnih aktivnosti“, iako se pojedinosti razlikuju. (…)
61. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi uvidom u Presudu Suda BiH broj S1 1 K 009124 12 Kri od 14. aprila 2015. godine kojom je apelant proglašen krivim za pojedine radnje, odnosno za pojedine radnje oslobođen optužbi, zaključili da među radnjama koje mu se stavljaju na teret nema radnje silovanja oštećene, svjedokinje B, te radnje nečovječnog postupanja prema svjedokinji C, a koje su predmet optužbi u ovom postupku. Ukazujući na posebnost i specifičnost krivičnog djela silovanja, ukazano je da krivično djelo silovanja oštećene svjedokinje B, kao posebna kažnjiva radnja, nije bilo obuhvaćeno prethodnim optužbama. Također, posebnu kažnjivu krivično-pravnu radnju predstavlja i nečovječno postupanje koje je apelant preduzeo prema svjedokinji C. Slijedom navedenog, redovni sudovi su zaključili da su neosnovane apelantove tvrdnje da je prekršeno načelo ne bis in idem. U prilog ovakvom stavu redovni sudovi su se pozvali na stav Evropskog suda u predmetu Oliveira protiv Švicarske, prema kojem član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ne isključuje odvojena djela, čak i kada su ona dio jedinstvenog ponašanja, te na predmet Zolotukhin protiv Rusije.
62. Ustavni sud najprije zapaža da apelant uz apelaciju nije predočio i Presudu Suda BiH (broj S1 1 K 009124 12 Kri od 14. aprila 2015. godine) na koju se pozivao u postupku pred redovnim sudovima u prilog tvrdnji o povredi načela ne bis in idem. Nadalje, iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi navedenu presudu detaljno analizirali, te u prilog zaključku da nije prekršeno načelo in dubio pro reo dali relevantne i dovoljne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Najzad, apelant ne osporava da radnje za koje je proglašen krivim u predmetnom postupku nisu bile obuhvaćene osudom, odnosno oslobađanjem u prethodnom krivičnom postupku. Slijedom navedenog, a imajući u vidu naprijed citirani stav MKSJ, apelantova tvrdnja da je u oba postupka proglašen krivim za isto krivično djelo jer se radi o događajima iz istog perioda, koji su se desili na istom području, ne dovode u pitanje poštovanje načela in dubio pro reo s obzirom na to da je apelant proglašen krivim, kako proizlazi, za različite radnje koje je preduzeo prema različitim žrtvama. U tom smislu neosnovana je i apelantova tvrdnja da je dva puta kažnjen za isto djelo. Na drugačiji zaključak ne upućuje ni činjenica da je drugostepeni sud, uvažavajući apelantovu žalbu u odnosu na odluku o kazni, osnovanim ocijenio apelantov prigovor da je u vrijeme podizanja optužnice i suđenja u ranijem postupku protiv apelanta Tužilaštvo BiH raspolagalo dokazima protiv apelanta i za djela koja su mu stavljena na teret u ovom postupku, a slijedom čega je prvobitno izrečena kazna zatvora od sedam godina i šest mjeseci preinačena u kaznu zatvora od šest godina.
63. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na efektivni pravni lijek
64. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda proizlazi da povredu ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije, te iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, da je drugostepeni sud detaljno ispitao njegove navode u vezi s povredom navedenih prava, te ponudio relevantne i dovoljne razloge zbog čega ih je odbio kao neosnovane. Stoga, samo činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom postupka po njegovoj žalbi ne dovodi u pitanje poštovanje njegovog prava iz člana 13. Evropske konvencije.
65. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je prekršeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije te iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. točka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi ponudili relevantne i dovoljne razloge za primjenu zakonom ustanovljenog izuzetka od neposrednog provođenja dokaza, a čime nisu doveli u pitanje garancije pravičnog postupka na štetu apelanta.
67. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada radnje za koje je apelant proglašen krivim i za koje mu je izrečena kazna u predmetnom krivičnom postupku nisu bile obuhvaćene osudom i kaznom, odnosno oslobađanjem u prethodnom krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta.
68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije i prava iz člana 4. Protokola broj 7 Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, a drugostepeni sud detaljno ispitao njegove navode u vezi s povredom navedenih prava, te ponudio relevantne i dovoljne razloge zbog čega ih je odbio kao neosnovane, pa samo činjenica da je apelant nezadovoljan ishodom postupka ne dovodi u pitanje garancije iz člana
13. Evropske konvencije.
69. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević