Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-357/20 (S.M.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-357/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-357/20, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. M.
protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 P 043156 16 Rev od 7. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilijaša, koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 28. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 043156 16 Rev od 7. novembra 2019. godine.
2. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda usvojena je revizija drugotužene Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica, nižestepene presude ukinute i tužba odbačena.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora zahtjev za utvrđenje ništavosti izjave apelantice priložene uz zahtjev O.I. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) za kredit prvotuženog upućen drugotuženoj, te da između stranaka ne postoji pravni odnos iz osnova ugovora o kreditu i ugovora o jemstvu. U postupku je utvrđeno da je u drugom postupku pravosnažnom presudom Općinskog suda u Zenici od 19. maja 2011. godine apelantica, kao tužena u tom postupku, obavezana sa drugim tuženim da solidarno isplate IK Banci (tužitelju u tom postupku) dug po osnovu nenamjenskog kredita u navedenom novčanom iznosu, sa sporednim potraživanjima. Obaveza apelantice u tom postupku proizilazi iz pravnog osnova sadržanog u potpisanoj izjavi u svojstvu jemca 16. marta 2007. godine, kojoj je sud dao pravni značaj ugovora o jemstvu iz člana 998. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), cijeneći da je apelantica shvatila značaj i težinu obaveze proistekle iz pismene izjave. Apelantica u ovom postupku tvrdi da je takva izjava ništava, pozivom na odredbe članova 47. i 103. ZOO jer da predmet obaveze iz izjave nije određen, niti odrediv budući da ne sadrži visinu zahtijevanog kredita, visinu mjesečne rate, niti podatke o glavnom dužniku. Drugostepeni sud je, potvrđujući prvostepenu presudu, usvojio tužbeni zahtjev apelantice uz obrazloženje da predmet obaveze iz potpisane izjave nije određen, niti odrediv, da ne sadrži ni ostale parametre, što je čini ništavom u smislu članova 47. i 103. ZOO. Drugostepeni sud takođe obrazlaže da se ne radi niti o presuđenoj stvari, pa kako se u konkretnom slučaju ne radi o objektivno identičnim tužbenim zahtjevima, to ne postoje pretpostavke za odbacivanje tužbe u ovoj pravnoj stvari, propisane članom 67. stav 1. tačka 4. ZPP-a. Vrhovni sud je naveo da je ovakav pravni stav drugostepenog suda rezultat povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 196. stav 2. ZPP-a. Vrhovni sud je ukazao da je apelantica, kao tužena u ranijoj parnici, uz ostale tužene obavezana kao solidarni dužnik, pa kako solidarni dužnici obrazuju pravnu zajednicu običnih suparničara, to postoji identitet stranaka u obje parnice. Kada je u pitanju identitet zahtjeva, Vrhovni sud je ukazao da je u obje parnice postojala identična činjenična osnova jer su se obje parnice zasnivale na činjeničnoj tvrdnji o postojanju izjave žiranta od 16. marta 2007. godine, koji je u ranijem postupku ocijenjena kao punovažan ugovor o jemstvu (kao prethodno pitanje), a u ovom postupku (u smislu glavne stvari) kao ništava, zbog čega je u tim parnicama različitom primjenom materijalnog prava odlučeno o istom pravnom pitanju - uslovima za punovažnost ugovora o jemstvu. Po shvatanju Vrhovnog suda, takvim postupanjem nižestepenih sudova dovedena je u pitanje jedna od najbitnijih posljedica pravosnažnosti, a to je vezanost suda za donesenu pravosnažnu odluku, i s tim u vezi onemogućavanje zauzimanja različitih stavova sudova o istom pravnom pitanju. Vrhovni sud je istakao da nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili odredbu člana 196. ZPP kada su proizvoljno i arbitrarno zaključili da je neosnovan istaknuti prigovor presuđene stvari.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantica navodi da sama činjenica da je isprava koja je bila predmet ovog postupka bila dokaz u ranijem postupku nije zadovoljavajući razlog za donošenje osporene presude Vrhovnog suda, jer se zaključak suda da izjava žiranta nadomješta ugovor o jemstvu ima smatrati prethodnim pitanjem u tom predmetu i ono ima pravni učinak samo u toj parnici u kojoj je riješeno to pitanje, te da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević