Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3859/18 (M. D.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Dužina trajanja postupka
  • Javni interes
  • Izvršenje
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3859/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-3859/18, rješavajući apelaciju Muharema Dugalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muharem Dugalić zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom u Zenici u predmetu broj 43 0 I 088362 14 I 2, koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 088362 19 Gž2 od 24. januara 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muharem Dugalić zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom u Zenici u predmetu broj 43 0 I 088362 14 I 2, koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 088362 19 Gž2 od 24. januara 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharem Dugalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Razija Huseinagić advokat iz Zenice, podnio je 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 43 0 I 088362 14 I 2, koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 I 088362 19 Gž2 od 24. januara 2019. godine.

2. Tražilac izvršenja (S.D.) je 5. maja 2004. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu izvršne isprave-presude Općinskog suda broj P- 956/96 od 8. aprila 1997. godine radi naplate zakonskog izdražavanja tražioca izvršenja.

3. Predloženo je izvršenje pljenidbom, popisom, procjenom i prodajom pokretnina apelanta uz naknadu troškova izvršenja. Općinski sud je 31. decembra 2004. godine donio rješenje o izvršenju.

4. Apelant je 4. aprila 2005. godine podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju navodeći da ne posjeduje pokretnu imovinu koja bi bila predmet izvršenja, o kojem prigovoru je Općinski sud 7. oktobra 2005. godine zakazao ročište. U daljnjem toku izvršnog postupka Općinski sud je na prijedlog tražioca izvršenja donio tri rješenja o odlaganju izvršenja, te na osnovu prijedloga tražioca izvršenja rješenje o promjeni sredstva izvršenja.

5. Općinski sud je 22. marta 2010. godine donio rješenje kojim je odbio prigovor apelanta, na koje rješenje je apelant izjavio žalbu. Kantonalni sud je svojim rješenjem od 12. juna 2013. godine uvažio žalbu apelanta, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Tražilac izvršenja je 3. marta 2014. godine postavio Općinskom sudu zahtjev da se od apelanta pribave podaci o visini plate i drugih primanja. Apelant je 31. marta 2014. godine obavjestio Općinski sud da je u periodu za koji se traži naplata alimentacijskih obroka bio nezaposlen.

6. Općinski sud je 5. maja 2014. godine donio zaključak kojim je naložio tražiocu izvršenja da uredi prijedlog za izvršenje na način kako je naloženo rješenjem Kantonalnog suda. Općinski sud je 29. juna 2016.godine održao ročište po prigovoru apelanta kao izvršenika te je naložio tražiocu izvršenja da dopuni prijedlog za izvršenje na način da dostavi dokaze koji bi upućivali na tačno određeni novčani iznos. Tražilac izvršenja je predložio da se na te okolnosti provede vještačenje po vještaku ekonomske struke. Sudski vještak je 3. jula 2017. godine dostavio nalaz i mišljenje koji je sud dostavio punomoćnicima stranaka na izjašnjenje, na koji nalaz su stranke dostavile svoje primjedbe.

7. Nakon više održanih ročišta Općinski sud je 19. septembra 2018. godine donio rješenje kojim je djelimično usvojio prigovor apelanta kao izvršenika izjavljen protiv predmetnog rješenja o izvršenju, te je rješenje o izvršenju ostavio na snazi za iznos od 1.445,92 KM i utvrđeno je da je u tom dijelu izvršenje dovršeno, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava u smislu stava 2 člana 64. Zakona o izvršnom postupku, dok je u preostalom dijelu rješenje o izvršenju stavljeno van snage i ukinute sve provedene izvršne radnje. Isto tako rješenjem je odbijen tražilac izvršenja sa prijedlogom za isplatu zakonskih zateznih kamata, jer iste nisu dosuđene izvršnom ispravom. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je iz provedenih dokaza i Uvjerenja FZ PIO/MIO KAS Zenica od 8. juna 2017. godine o uplaćenim obustavama od penzije apelanta kao izvršenika za period 1. maj 2013. do 1. mart 2014. godine utvrđeno, na osnovu izvršenih uplata na ime alimentacija, da se izvršni postupak smatra dovršenim. Tražilac izvršenja je 2. oktobra 2018. godine izjavio žalbu na naprijed navedeno rješenje, koja je Rješenjem Kantonalnog suda od 30. oktobra 2018. godine odbijena.

8. Općinski sud je Rješenjem od 11. decembra 2018. godine odlučio o troškovima izvršnog postupka, na koje rješenje je tražilac izvršenja izjavio žalbu. Rješenjem Kantonalnog suda od 24. januara 2019. godine žalba tražitelja izvršenja je uvažena, te je odluka o troškovima postupka preinačena na način da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

9. Apelant, koji u predmetnom izvršnom postupku ima procesni položaj izvršenika, navodi da mu je zbog dužine trajanja izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Apelant, u suštini, smatra da mu se, zbog dugog vođenja izvršnog postupka pred redovnim sudovima, povećavaju troškovi postupka, te da tražitelj izvršenja iako je više puta tražio odgađanje izvršenja zahtjeva kamate za cijeli period trajanja postupka. Apelant traži naknadu nematerijalne štete.

10. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronologiju predmetnog postupka, kako je navedeno u predmetu, te ističe da je predmetni izvršni postupak pravomoćno okončan.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

12. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

13. U konkretnom slučaju, apelant se žali na dužinu trajanja izvršnog postupka, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanata, a na osnovu pravosnažne i izvršne presude. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana "nova građanska prava ili obaveze" apelanta, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, predmetni izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u ovom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud podržava, imovina može predstavljati „postojeću imovinu ili potraživanja koja su dovoljno utvrđena da se mogu smatrati „imovinom” . Ako je imovinski interes u prirodi zahtjeva, on se može smatrati „imovinom” samo ako postoji dostatna osnova za taj interes u nacionalnom pravu (na primjer, kada postoji dosljedna sudska praksa domaćih sudova koja to potvrđuju), odnosno kada je zahtjev dovoljno utvrđen da bi bio izvršiv (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Bikić protiv Hrvatske Presuda od 29. maja 2018. godine, stav 45 ) Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontrolišu korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 301-A, stav 51).

16. U konkretnom slučaju apelant smatra da je u predmetnom izvršnom postupku u kojem ima procesnu ulogu izvršenika i u kojem je zapljenom i prenosom određenog novčanog iznosa od apelantove penzije, tražitelju izvršenja namireno dosuđeno potraživanje, lišen svoje imovine suprotno garancijama člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud najprije zapaža da je novčani iznos koji je prinudno naplaćen od apelanta nesporno postojeća imovina apelanta, koja uživa zaštitu prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prinudna naplata odeđenog novčanog iznosa od apelanta predstavlja lišavanje imovine u smislu drugog pravila, sadržanog u drugoj rečenici prvog stava člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava da bi lišavanje imovine bilo opravdano mora biti utemeljeno na zakonu, imati legitiman cilj, biti u općem interesu i biti proporcionalno. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju do lišavanja došlo na osnovu odredbi Zakona o izvršnom postupku, te da je izvršni postupak protiv apelanta pokrenut na osnovu tog zakona na prijedlog tražitelja izvršenja jer apelant nije u ostavljenom roku dobrovoljno izvršio svoju obavezu iz pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda i platio određeni novčani iznos na ime izdržavanja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelant zakonito lišen imovine na osnovu Zakona o izvršnom postupku, kao i da je predmetni izvršni postupak vođen zakonito, jer je Općinski sud u skladu sa procesnim ovlaštenjima i mogućnostima zakonito procesuirao sve prijedloge i upotrebljene pravne lijekove, te radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja provodio vještačenja i odražavao ročišta. Dakle, Općinski sud je proveo postupak i okončao ga rješenjem o izvršenju kojim je utvrđeno da je predmetni izvršnio postupak dovršen u smislu stava 2 člana 64 Zakona o izvršnom postupku provođenjem izvršne radnje, odnosno uplatom odgovarajućeg iznosa obustave od apelantove penzije na ime utvrđenog iznosa koji je apelant kao izvršenik bio dužan da plati tražitelju izvršenja na ime izdržavanja po osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda, kao izvršnog naslova. Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni odredbi navedenog zakona, te zaključuje da je apelant zakonito lišen svoje imovine. Ovakvo lišavanje je imalo legitiman cilj zaštite prava drugih, odnosno zaštite prava tražitelja izvršenja koji ima pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku protiv apelanta čije izvršenje je tražio u predmetnom izvršnom postupku. Ovaj cilj je u općem interesu zaštite vladavine prava, čiji principi nalažu obavezu javnoj vlasti da se sudske odluke izvršavaju. Ustavni sud smatra da je ovo lišavanje bilo proporcionalno i da apelant ne snosi lični i pretjeran teret u odnosu na opšti interes koji se štiti, odnosno u odnosu na interes zaštite vladavine prava, jer je sud proveo zakonit postupak i vještačenjem i na drugi adekvatan način utvrdio tačan iznos duga koji je u skladu sa zakonom apelant dužan platiti, dok je u jednom dijelu uvažio njegov prigovor i rješenje o izvršenju je u tom dijelu stavljeno van snage i ukinute sve provedene izvršne radnje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je apelant lišen imovine u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava, nema ništa što ukazuje da apelacioni navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se apelant poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3859/18 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio