Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-352/20 (Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Isplata duga
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-352/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-352/20, rješavajući apelacije Javnog preduzeća "RAD" d.d. Tešanj, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijelo Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 053854 19 Gž od 16. decembra 2019. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 053647 19 Gž od 9.

decembra 2019. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 048942 19 Gž od 6. decembra 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 053849 19 Gž 2 od 20. decembra 2019.

godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijelo Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 053854 19 Gž od 16. decembra 2019. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 053647 19 Gž od 9.

decembra 2019. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 048942 19 Gž od 6. decembra 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 053849 19 Gž 2 od 20. decembra 2019.

godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-352/20

1. Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mahir Hinović, advokat iz Jelaha, podnio je 28. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu Kantonalni sud) broj 39 0 I 053854 19 Gž od 16. decembra 2019. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 I 053854 18 I od 20. maja 2019. godine odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta (izvršenika) na Rješenje o izvršenju ovog suda broj 39 0 I 053854 18 I od 15. februara 2019. godine kojim je na prijedlog tražitelja izvršenja (R.I.) dozvoljeno izvršenje kako je to tražitelj izvršenja tražio radi naplate duga, a na osnovu sudske nagodbe Općinskog suda broj 39 0 P 001968 07 P od 11. decembra 2008. godine, te određeno da navedeno rješenje ostaje na snazi, a izvršni postupak se nastavlja na način određen tim rješenjem.

3. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 16. decembra 2019. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i povrđeno je rješenje Općinskog suda od 20. maja 2019. godine.

2. AP-353/20

4. Apelant, kojeg zastupa Mahir Hinović, advokat iz Jelaha, podnio je 28. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 39 0 I 053647 19 Gž od 9. decembra 2019. godine.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 39 0 I 053647 18 I od 20. maja 2019. odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta (izvršenika) na Rješenje o izvršenju ovog suda broj 39 0 I 053647 18 I od 15. februara 2019. godine kojim je na prijedlog tražitelja izvršenja (Ć.E.) dozvoljeno izvršenje kako je to tražitelj izvršenja tražio radi naplate duga, a na osnovu sudske nagodbe Općinskog suda u broj 39 0 P 001968 07 P od 11. decembra 2008. godine, te određeno da navedeno rješenje ostaje na snazi, a izvršni postupak se nastavlja na način određen tim rješenjem.

6. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 9. decembra 2019. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i potvrđeno je rješenje Općinskog suda od 20. maja 2019. godine.

3. AP-354/20

7. Apelant kojeg zastupa Mahir Hinović, advokat iz Jelaha, podnio je 28. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 048942 19 Gž od 6. decembra 2019. godine.

8. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 I 048942 17 I od 7. novembra 2017. godine je na prijedlog tražitelja izvršenja (N.P., O.K., A.I. i M.K.) dozvoljeno je izvršenje kako su to tražitelji izvršenja tražili radi naplate duga, a na osnovu sudske nagodbe Općinskog suda broj 39 0 P 001968 07 P od 11. decembra 2008. godine. Rješenjem Općinskog suda broj 39 0 I 048942 17 I od 31. maja 2019. godine određeno je da se djelomično usvaja prigovor apelanta izjavljen na Rješenje o izvršenju od 7. novembra 2017. godine, te se navedeno rješenje ukida u dijelu kojim su određene zakonske zatezne kamate počev od dana podnošenja prijedloga za izvršenje na glavni dug i u tom se dijelu izvršenje obustavlja, dok je u preostalom dijelu u pogledu glavnog duga i troškova izvršnog postupka prigovor apelanta odbijen kao neosnovan i u tom dijelu rješenje o izvršenju održava na snazi.

9. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 6. decembra 2019. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i povrđeno je rješenje Općinskog suda od 31. maja 2019. godine.

4. AP-417/20

10. Apelant kojeg zastupa Mahir Hinović advokat iz Jelaha, podnio je 31. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 39 0 I 053849 19 Gž 2 od 20. decembra 2019. godine.

11. Rješenjem Općinskog suda broj 39 0 I 053849 18 I od 11. juna 2019. odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta (izvršenika) na Rješenje o izvršenju ovog suda broj 39 0 I 053849 18 I od 15. februara 2019. godine kojim je na prijedlog tražitelja izvršenja (S.D.) dozvoljeno izvršenje kako je to tražitelj izvršenja tražio radi naplate duga, a na osnovu sudske nagodbe Općinskog suda broj 39 0 P 001968 07 P od 11. decembra 2008. godine, te određeno da navedeno rješenje ostaje na snazi, a izvršni postupak se nastavlja na način određen tim rješenjem.

12. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 20. decembra 2019. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i povrđeno je rješenje Općinskog suda od 11. juna 2019. godine.

13. U obrazloženjima osporenih rješenja Kantonalni sud je naveo da iz sadržine zapisnika o sudskoj nagodbi od 11. decembra 2008. godine proizilazi da su potraživanja tražitelja izvršenja, koje se odnosi na ime razlike plaće za period pobliže označen u sudskoj nagodbi, već bila dospjela na dan zaključenja iste. Nadalje je Kantonalni sud naveo da se rješenja o izvršenju temelje na ovoj sudskoj nagodbi, koja je izvršna isprava, a obaveza koju apelant treba da izvrši određena je u cijelosti prema sudskoj nagodbi. Kantonalni sud je ukazao da je na apelantu bila obaveza i odgovornost da, s obzirom na dato ovlaštenje od strane Upravnog odbora za zaključenje navedene sudske nagodbe, nakon zaključenja iste utvrdi da li je zaključena prema datom ovlaštenju, te da se u izvršnom postupku sud ne može upuštati u raspravljanje ni cijeniti pravilnost sudske nagodbe. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je sud dužan u postupku izvršenja da prinudno provede izvršenje sudske nagodbe, po pravilima Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud je istakao da je apelant imao mogućnost da u parničnom postupku dokazuje da je predmetna sudska nagodba zaključena protivno datom ovlaštenju od strane Upravnog odbora. Kantonalni sud je ukazao i da iz sadržine zapisnika o sudskoj nagodbi od 11. decembra 2008. godine proizilazi da ispunjenje obaveze iz sudske nagodbe nije uslovljeno procesom privatizacije, kako to pogrešno tvrdi apelant, jer takvo nešto nije određeno u sudskoj nagodbi, pa se ne može zaključiti da je predmetno izvršenje vezano uslovom .

Spajanje predmeta

14. S obzirom na to da se je navedene apelacije podnio isti apelant i zasnivaju se na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-352/20.

Apelacioni navodi

15. U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su Općinski i Kantonalni sud povrijedili navedena prava apelanta svojim proizvoljnim i nepravilnim tumačenjem i primjenom odredaba Zakona o izvršnom postupku, kao i utvrđenjem obaveze prinudne naplate potraživanja na imovini apelanta.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da apelant kao javno preduzeće ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacija u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

18. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnim postupcima u kojima apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

19. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjima se odlučivalo o apelantovim žalbama podnesenim u izvršnom postupku, koji su pokrenuli tražioci izvršenja protiv apelanta na osnovu sudskih nagodbi. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnim izvršnim postupcima nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, već da su ona utvrđena navedenim izvršnim ispravama. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupci koji su rezultirali osporenim rješenjem ne uživaju zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu svode, u suštini, na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

22. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatima postupaka u kojim su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-352/20 (Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj) | Sudska praksa | Aktio