Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1101/20 (M. Č.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1101/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-1101/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mile Čoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Čoko protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 K 063958 19 Kž od 13. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Čoko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 26. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 K 063958 19 Kž od 13. februara 2020. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke po apelaciji“.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, te su mu na osnovu člana 238. stav (4) KZ FBiH predmeti pobliže označeni izrekom prvostepene presude, a koji predmeti su bili privremeno oduzeti potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta od 20. decembra 2016. godine, oduzeti radi uništenja od strane nadležnih organa. Apelant je takođe obavezan na plaćanje sudskog paušala u iznosu od 100,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je počinjena bitna povreda pravila postupka time što se naredba za pretresanje odnosila na kuću i pomoćne objekte, dok kuća u kojoj je pronađena opojna droga nije pomoćni objekat već samostojeća kuća na udaljenosti većoj od 1.000,00 metara od kuće na koju je glasila naredba za pretres. Kantonalni sud je, u vezi s navedenim, ukazao da iz iskaza svjedoka N.L., policijskog službenika koji je vršio pretres, proizilazi da su na licu mjesta naišli na porodičnu kuću u kojoj živi i apelant pored koje je, oko stotinjak metara niže, bila stara kuća za koju je majka apelanta navela da je namijenjena za pomoćnu ostavu, te da su, ulaskom u tu staru kuću (u kojoj je pronađena opojna droga) zatekli stare kutije i prazne sanduke. Kantonalni sud je naveo da su prednje okolnosti (proistekle iz iskaza navedenog svjedoka) potkrijepljene i sačinjenom fotodokumentacijom Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, Uprava policije-Sektor kriminalističke policije-Centar za kriminalističko-tehnička vještačenja od 29. decembra 2016. godine, što govori da se zaista radi o kući sa namjenom ostave, dakle, o pomoćnom objektu, pa okolnost da je stara kuća u kojoj je pronađena opojna droga samostojeća kuća nije od značaja za zaključak da se radi o pomoćnom objektu, jer se očigledno radi o objektu koji služi upotrebi porodične kuće u kojoj apelant živi. Kantonalni sud je dalje naveo da u tom smislu, a kako je to zaključio i prvostepeni sud, uviđaj na licu mjesta radi neposrednog uvida u lokalitet gdje je obavljen pretres nije potreban, jer su sve okolnosti vezane za lice mjesta već potpuno razjašnjene kroz postojeće dokaze. Kantonalni sud je naveo da, prema tome, odbijanje suda da provede dokaz koji je nepotreban i stoga irelevantan, ne može predstavljati povredu prava na odbranu.

4. Kantonalni sud je naveo da u vezi s žalbenim navodima apelanta da se otvaranje predmeta mora odnositi na osobu od koje su oduzeti predmeti, a da su i apelant i njegova majka pozvani da prisustvuju otvaranju predmeta, dok se potvrda o privremenom oduzimanju predmeta odnosila na majku apelanta, nije jasno kakva bi to povreda bila što su na otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta pozvani majka apelanta (od koje su predmeti privremeno i oduzeti), kao i apelant, pa se ovako paušalni navodi i ne mogu ispitati. U vezi s žalbenim navodima apelanta koji se odnose na vještačenje DNK provedeno po Centru za forenzička ispitivanja, vještačenja i istraživanja Sarajevo Federalne uprave policije, da se navedenim vještačenjem nije moglo sa sigurnošću utvrditi da opojna droga pripada apelantu, Kantonalni sud je naveo da je očigledno sporno vještačenje rezultiralo zaključkom da se apelant može uzeti kao mogući doprinositelj tragova na vještačenom materijalu. Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, ovaj dokaz se doveo u vezu s činjenicom da je opojna droga nađena u pomoćnom objektu porodične kuće apelanta, da po dolasku policijskih službenika ni majka, a ni sestra apelanta nisu imale ključ od tog objekta, a potom je i u završnoj riječi apelant naveo da je opojnu drogu „izvadio i stavio, donijeli su je neki njemu nepoznati ljudi kako bi je on držao, a on grama nije nikome prodao“. Dakle, kako je dalje naveo Kantonalni sud, ovaj dokaz nije ostao „usamljen'" već je doveden u pravilnu vezu sa drugim dokazima, iz čega proizilazi nedvosmislen zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Prema tome, kako je zaključio Kantonalni sud, nema bitnih povreda krivičnog postupka na koje ukazuje žalba, a niti su činjenice pogrešno ili nepravilno utvrđene. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant smatra da su dokazi pribavljeni radnjom pretresanja nezakoniti iz razloga što je naredba za pretresanje glasila na „kuću i pomoćne objekte“ dok je opojna droga pronađena „u kući koja nije u sklopu apelantovog imanja“. U vezi s navedenim, apelant smatra da je sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje jer nije dozvolio uviđaj na licu mjesta, a radi dokazivanja njegovih prednjih navoda. Apelant kao bitnu povredu pravila postupka ističe i činjenicu da su privremeno oduzeti predmeti oduzeti od majke apelanta, dok je na otvaranje privremeno oduzetih predmeta pozvan i apelant od kojeg predmeti nisu oduzeti. Apelant takođe smatra da je sud pogrešno i „bez imalo kritičnosti“ prihvatio nalaz DNK vještačenja, mada se iz istog ni sa minimum sigurnosti nije moglo utvrditi da se na predmetima koji su bili vještačeni nalazi DNK apelanta.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1101/20 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio