Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3418/18 (E. Ž.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
- Djelotvoran pravni lijek
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3418/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3418/18, rješavajući apelaciju Edhema Žilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Edhema Žilića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 015591 18 Krž 2 od 23. marta 2018. godine i S1 1 K 015591 16 Kri od 17. novembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Edhem Žilić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zumreta Bavčić-Akagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 015591 18 Krž 2 od 23. marta 2018. godine i S1 1 K 015591 16 Kri od 17. novembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo i Sud BiH su dostavili odgovore na apelaciju 27. i 29. januara 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom prvostepenog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostepeno vijeće) broj S1 1 K 015591 16 Kri od 17. novembra 2017. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama, detaljno opisanim u 16 tačaka izreke presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) u vezi sa čl. 22. i 30. istog zakona, pa ga je sud za navedeno krivično djelo, na osnovu člana 285. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), uz primjenu čl. 33, 38. i 41. KZSFRJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od devet godina.
6. Naime, prvostepeno vijeće je proglasilo apelanta krivim što je za vrijeme rata u BiH i oružanog sukoba „[...] postupao suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, i to člana 3. stav 1. tač. a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: IV. Ženevska konvencija), u periodu od maja do kraja oktobra 1993. godine, u prostorijama sportske dvorane 'Musala' (u daljnjem tekstu: 'Musala'), općina Konjic, koji je služio kao zatočenički objekt za nezakonito zatočene civile hrvatske i srpske nacionalnosti, u svojstvu pripadnika [...] Armije BiH, kao vršilac dužnosti upravnika ovog zatočeničkog objekta, činio, naredio, omogućio i nije sprečavao nečovječna postupanja prema istim“. Utvrđeno je da je apelant radnjama [činjenjem i nečinjenjem]) detaljno opisanim u 16 tačaka počinio navedeno krivično djelo.
7. Prvostepeno vijeće je navelo da iz iskaza svjedoka saslušanih na glavnom pretresu nedvosmisleno proizlazi da je u mjestu Konjic, tačnije u prostorijama OŠ „Musala“, formiran zatočenički objekt u koji su tokom proljeća 1993. godine dovođeni civili hrvatske i srpske nacionalnosti. Dalje je utvrdilo da je apelant u inkriminirano vrijeme bio pripadnik 4. bataljona Vojne policije Armije BiH, te vršilac dužnosti upravnika „Musale“, i to u periodu od maja do kraja oktobra 1993. godine. Na okolnost apelantovog statusa govorili su brojni svjedoci, kako oštećeni, tako i čuvari u „Musali“, te je uložena i relevantna materijalna dokumentacija. Tu činjenicu su potvrdili i svjedoci odbrane, kao i apelant (tač. 39-50). Navedeno je da se apelant nije teretio za nezakonito zatočenje civila hrvatske i srpske nacionalnosti u objektu „Musala“, mada je u preambuli predmetne optužnice navedeno da su spomenuti civili bili nezakonito zatočeni u prostorijama „Musale“, u kojem je, kako je utvrđeno, bio vršilac dužnosti upravnika, i prema kojim je, kako je navedeno u osuđujućem dijelu izreke presude, postupao protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava. Stoga su u presudi analizirani iskazi svjedoka-oštećenih na okolnost njihovog zatvaranja (tačka 60).
8. Prvostepeno vijeće je navelo bitna obilježja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, uključujući i kršenje pravila međunarodnog prava (tač. 63-71). Potom je pojašnjen status oštećenih lica (tač. 72-76). U tom smislu prvostepeno vijeće je najprije analiziralo iskaze svjedoka-oštećenih u dijelu koji se odnosi na njihov status u vrijeme lišavanja slobode i zatočenja u prostorije „Musale“. S tim u vezi je navedeno da se apelant predmetnom optužnicom tereti da je činio, naredio, omogućio i da nije sprečavao nečovječna postupanja prema oštećenim S-1, Milanu Jokšiću, Goranu Nikšiću, Mariju Matkoviću, Mladenu Nikšiću, Marku Livaji, Zoranu Matkoviću, Nikoli Joziću, Goranu Blaževiću, Peri Joziću, Ivi Erendi, S-2, S-3, S-4, Krunoslavu Trlinu i Mariju Juriću. U odgovoru na pitanje kojoj su kategoriji zaštićenih lica prema Ženevskim konvencijama pripadali oštećeni u vrijeme kada je apelant prema njima preduzimao nedozvoljene radnje u prostorijama Musale za koje se tereti prvostepeno vijeće se, u svjetlu kriterija međunarodnog humanitarnog prava, bavilo detaljnom analizom subjektivnih i objektivnih dokaza koji su provedeni tokom postupka. Istaknuto je da je teza odbrane bila da su lica koja su bila zatočena u „Musali“ bila isključivo ratni zarobljenici, budući da su svi svjedoci, kako je to odbrana tvrdila, neposredno prije hapšenja bili pripadnici HVO-a, te da su uhapšeni u borbenim djejstvima. Međutim, prvostepeno vijeće tu tezu nije prihvatilo, jer nije potkrijepljena nijednim dokazom, odnosno svi saslušani svjedoci odbrane navedenu tvrdnju nisu temeljili ni na kakvom konkretnom dokazu, niti su oni ulazili u prostorije u kojim su bila zatočena lica, već su svi istakli da su ta lica uhapšena tokom sukoba ARBiH i HVO-a, odnosno VRS, te da je „Musala“ bila sabiralište ratnih zarobljenika. Istovremeno, nijedan svjedok odbrane nije znao pod kojim okolnostima su ta lica uhapšena, ko ih je doveo, te zašto se tu nalaze. Osim toga, prvostepeno vijeće je napomenulo da je odbrana, ukoliko tvrdi da su oštećeni imali status ratnih zarobljenika, morala da dokazuje i međunarodni karakter oružanog sukoba, budući da se odredbe Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine primjenjuju na zarobljenike u međunarodnom oružanom sukobu, što odbrana u konkretnom slučaju nije učinila.
9. Naime, kako je navedeno, za potrebe utvrđenja statusa oštećenih prvostepeno vijeće je analiziralo njihove iskaze (tač. 84-100) u kontekstu pitanja šta je tačno svaki od zatočenika radio prije hapšenja i da li su neposredno učestvovali u neprijateljskim sukobima, te je njihovom ocjenom, a suprotno tezi odbrane, zaključilo da se radi o licima koja su ili lišena slobode na način što su zarobljena u svojim kućama, dok su bila u civilnoj odjeći, ili da su uhapšena na način da su ih, nakon što su pripadnici ARBiH zauzeli položaje na kojima su bili pripadnici HVO-a, pozvali na predaju, a potom razoružali, nakon čega su oni odvedeni u prostorije „Musale“ u koje su zatvoreni i u kojim su inkriminirane radnje prema njima počinjene. Stoga je prvostepeno vijeće utvrdilo da su imenovani oštećeni imali status civila zato što im je u momentu lišavanja slobode oduzeto oružje, pa su tako onesposobljeni za borbu, ili zato što nisu imali oružje u momentu lišavanja slobode.
10. Dalje, prvostepeno vijeće je (tač. 103-144) na osnovu provedenih dokaza nedvosmisleno utvrdilo da je u Bosni i Hercegovini, u periodu od maja do kraja oktobra 1993. godine, na teritoriji općine Konjic, postojao oružani sukob između VRS i Armije RBiH, ali i oružani sukob između Armije RBiH i HVO-a. Utvrđeno je da je apelantovo djelo povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom (tač. 115-119), te da je apelant naredio ili počinio krivično djelo za koje je optužen (tač. 120-125). Nakon što je konstatirano da su ispunjeni opći elementi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ, prvostepeno vijeće je obrazložilo da su ispunjeni elementi radnji izvršenja djela, odnosno nečovječnog postupanja, za koje je apelant i proglašen krivim. U tom smislu je pojašnjeno da je nečovječno postupanje kao radnja izvršenja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva propisana u članu 142. stav 1. KZSFRJ, pri čemu isti zakon ne daje njegovu definiciju, niti propisuje konkretne radnje izvršenja.
11. U presudi su potom opisane pojedinačne radnje apelantovog nečovječnog postupanja (tač. 135-284). Naime, prvostepeno vijeće je utvrdilo da je apelant lično nečovječno postupao prema oštećenim S-1, Milanu Jokšiću, Mariju Matkoviću, Mladenu Nikšiću, Marku Livaji, Zoranu Matkoviću, Goranu Blaževiću, Peri Joziću, Mariju Juriću, tako što ih je za vrijeme boravka u „Musali“ udarao po svim dijelovima tijela, i to šakama, nogama obuvenim u vojničke čizme, kundakom puške, a što je sve kao posljedicu imalo njihovu psihičku i fizičku bol. Zaključeno je da navedene okolnosti i činjenice na strani apelanta nesumnjivo predstavljaju namjerne i voljne radnje kojima je kod oštećenih nastojao da prouzrokuje strepnju i strah za vlastiti život, što su oštećeni i trpjeli, te da im je na taj način nanio psihičke i fizičke patnje. Stoga, prema mišljenju prvostepenog vijeća, nema sumnje da je apelant u ovoj situaciji umišljajno postupao, svjestan da njegove radnje predstavljaju zabranjena djela, svjestan njihovih posljedica i želeći da one nastupe. Naime, prvostepeno vijeće je na osnovu izvedenih dokaza, prvenstveno iskaza oštećenih, utvrdilo da je radnje iz tač. 1, 3, 8, 9, 11, 15. izreke presude apelant počinio zajedničkim djelovanjem sa drugim licima, stražarima u „Musali“, kao saizvršilac, pri čemu je na odlučujući način doprinio zajedničkom ostvarenju zabranjene posljedice.
12. Nadalje, prvostepeno vijeće je apelanta za radnje opisane u tač. 3, 8, 9.b), 11, 12.b, 13. i 14. proglasilo krivim zbog nečinjenja, jer je svojim pasivnim držanjem, odnosno postupajući protivno obavezama koje je imao kao vršilac dužnosti upravnika u „Musali“, omogućio da se nečovječno postupa prema oštećenim Goranu Nikšiću, Nikoli Joziću, Goranu Blaževiću, Ivi Erendi, S-2, S-3, S- 4, tako što su njemu podređeni stražari učestvovali u premlaćivanju navedenih oštećenih, pri čemu apelant, iako je bio prisutan, ili je o tome naknadno saznao, takvo postupanje nije spriječio, niti je kaznio počinioce, nego se s njima saglasio. Po ocjeni prvostepenog vijeća, apelantova uloga u nečovječnom postupanju ovih lica nije nikako zanemariva, nego, naprotiv, njegovo propuštanje da spriječi zabranjene posljedice krivičnog djela, a što je bio obavezan spriječiti kao vršilac dužnosti upravnika, a time i nadređeni stražarima koji su vršili premlaćivanja, ima jednaku težinu kao i radnje neposrednih izvršilaca - njegovih potčinjenih. Također, prvostepeno vijeće je utvrdilo i da je apelant postupao pri tome s direktnim umišljajem, odnosno sa sviješću da oštećenim svojim radnjama, zajedno s drugim saizvršiocima (stražarima), time nanosi veliku patnju i bol, te povrede tjelesnog integriteta i zdravlja oštećenih. Prvostepeno vijeće je zaključilo da nema sumnje da je apelant znao da su oštećeni civili, te da će preduzimanje inkriminiranih radnji kod njih izazvati jaku duševnu i fizičku bol i da je upravo takvu posljedicu htio i želio da ostvari. Apelant je bio svjestan da svojim postupcima, bilo da se radilo o njegovim samostalnim djelima ili djelima preduzetim zajedno sa drugima učesnicima, krši domaće propise, kao i pravila međunarodnog prava koji će rezultirati zabranjenom posljedicom.
13. Prvostepeno vijeće je zaključilo da je svojim postupanjem apelant prekršio zabranu nečovječnog postupanja prema zatočenim licima, a koja obaveza je bila sadržana u više akata koji su apelantu bili poznati, što je potvrdio i svjedok N.Š., koji je bio direktno nadređeni apelantu, te koji je naveo da je sačinio uputstvo za upravnike u vezi sa postupanjem prema zarobljenicima (dokaz T-5). To uputstvo je sadržavalo, između ostalog, koje su dužnosti upravnika i posebne odredbe koje su najupečatljivije, a radi se o odredbama Ženevskih konvencija o ponašanju prema svim ratnim zarobljenicima, prema kojima se mora ponašati humano, te da je zabranjeno bilo kakvo mučenje i zlostavljanje sa kojim je on lično upoznao apelanta. Činjenicu da apelant, iako je bio obavezan, nije izvještavao neposredno nadređenu komandu o događajima u „Musali“ i postupanju sa zarobljenicima koji su bili u suprotnosti s pravilima, a koji se odnose na sve tačke optužnice, uključujući i tač. 3, 8, 9.b), 11, 12.b, 13. i 14. izreke presude, potvrdio je, također, svjedok N.Š., koji je naveo da je dva puta dobio izvještaj koji je suprotan njegovim uputama, koje je pojasnio.
14. Prvostepeno vijeće je navelo da je u cijelosti prihvatilo iskaze svih saslušanih svjedoka optužbe i da je nesporno utvrdilo da je apelant, postupajući nečovječno prema zatočenim licima - civilima, bio svjestan okolnosti u kojima se nalazio, posebno činjenice da je nadmoćan u odnosu na njih, dakle, da je bio svjestan svog djela i da htio da ga učini. Pri tome je prvostepeno vijeće ocijenilo i iskaze svjedoka odbrane na koje se nije osvrtalo, imajući u vidu da su ovi svjedoci, uglavnom, svjedočili o apelantovoj ličnosti. Ovo posebno zbog toga što su svi svjedoci na upit da li imaju bilo kakva saznanja o tome da li je apelant učestvovao u premlaćivanju zatočenika rekli da o tome nemaju nikakva saznanja, pošto ovi svjedoci nisu bili prisutni u vrijeme kritičnih događaja u „Musali“. U tom smislu prvostepeno vijeće je za svaku pojedinu inkriminaciju dalo svoju ocjenu iskaza saslušanih svjedoka i obrazloženje koje iskaze prihvata, odnosno kojim poklanja vjeru kada je zaključilo da pojedine krivičnopravne radnje za koje je apelanta proglasio krivim ocjenjuje dokazanim. Pri tome prvostepeno vijeće je navelo da nije steklo uvjerenje da bilo ko od tih svjedoka želi neosnovano teretiti apelanta, nego, naprotiv, ti svjedoci su dali takve iskaze iz kojih je očigledno da svjedoče samo o događajima koji su se zaista desili, koje su sami doživjeli, vidjeli ili čuli od drugih. Također, prvostepeno vijeće je istaklo da je činjenica da su određene tačke optužnice dokazivane samo na osnovu iskaza oštećenog, ali da je prvostepeno vijeće takvim iskazima poklonilo vjeru u potpunosti. S tim u vezi je navedeno da, kada se osuđujuća presuda zasniva na iskazu samo jednog svjedoka, taj iskaz mora biti takav da ne ostavlja ni najmanju sumnju u njegovu tačnost i istinitost, te u kredibilitet i integritet svjedoka i mora da se pažljivo ocijeni prije nego što ga sud prihvati kao jedini temelj osuđujuće presude, što je u konkretnom bio slučaj.
15. Vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj S1 1 K 015591 18 Krž 2 od 23. marta 2018. godine žalbu apelantovog branioca djelomično uvažilo i prvostepenu presudu preinačilo u dijelu odluke o kazni na način da je apelant za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa čl. 22. i 30. istog zakona, za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala nepromijenjena.
16. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim navode odbrane da je apelant proglašen krivim i za osnivanje zatočeničkog objekta „Musala“, te za nezakonito zatočenje civila s obzirom na to da prvostepena presuda ni u jednom paragrafu nije dovodila u vezu apelanta sa spomenutim okolnostima, pa samim tim apelant i nije osuđen da je preduzimao bilo kakve radnje u tom pravcu. S tim u vezi je naglašeno da je prvostepena presuda samo konstatirala da su se u navedenom zatočeničkom objektu nalazili nezakonito zatečeni civili hrvatske i srpske nacionalnosti, ali to nije dovodila u vezu sa apelantom, tj. da je on učestvovao u njihovom nezakonitom zatvaranju. Sa druge strane, apelantu su stavljene na teret potpuno druge radnje izvršenja prema zatočenicima, opisane kao „...činio, naredio, omogućio i nije sprečavao nečovječna postupanja prema istima, pa je tako...“, što je van razumne sumnje i utvrđeno, a koje radnje se isključivo odnose na postupanje nakon njihovog lišavanja slobode i dovođenja u zatočenički objekt.
17. Kada je u pitanju status zatočenih lica, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće detaljno analiziralo status zatvorenih lica, dajući detaljno i adekvatno obrazloženje da su ona imala civilni status, pri tome se bazirajući na iskazima tih svjedoka. U tom smislu je napomenuto da su svjedoci detaljno ispitivani u pogledu načina na koji su bili lišeni slobode i odvođeni u zatočenički objekt. Tako se iz iskaza saslušanih svjedoka može zaključiti da su mnogi od njih lišeni slobode u različitim okolnostima. Pojedini svjedoci nisu bili pripadnici bilo koje vojne formacije, te nisu bili naoružani, dok su, sa druge strane, pojedini svjedoci, iako su bili pripadnici određene vojne formacije, toga dana kada su lišeni slobode, bili u svojim kućama i nisu bili uniformirani. Isto tako, iz iskaza svjedoka prvostepeno vijeće je izvelo zaključak i da su pojedini zatočenici bili pripadnici vojne formacije, te da su lišeni slobode na liniji u toku borbe, ali da su prethodno položili oružje. Dakle, iz iskaza svjedoka proizlazi da u momentu lišavanja slobode nisu bili aktivni učesnici u borbi, usljed čega je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da se na navedena lica odnosi zajednički član 3. Ženevskih konvencija iz kojeg proizlazi da zaštićenu kategoriju stanovništva čine lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, uključujući i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i/ili lica izbačena iz borbenog stroja, te lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog razloga, pa se prigovori žalbe izjavljeni u ovom pravcu, također, pokazuju neosnovanim, a što je u skladu i sa dosadašnjom sudskom praksom Suda BiH. Uzimajući u obzir prethodno navedeno, Apelaciono vijeće je ponovo istaklo da se apelant ne tereti da je on navedena lica lišio slobode, već isključivo za njihov tretman prilikom boravka u zatočeničkom objektu, u smislu nečovječnog postupanja prema njima. Međutim, bitno je naglasiti da, bez obzira na status ovih lica i kontekst njihovog lišavanja slobode, to na bilo koji način ne opravdava apelantov odnos prema njima u smislu nečovječnog postupanja.
18. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da je standard koji se primjenjuje prilikom preispitivanja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja utemeljenost, odnosno da se prilikom razmatranja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja utvrđuje da li bi jedan objektivan sud koji presuđuje u činjeničnim pitanjima došao do tog zaključka isključujući svaku sumnju. Ukazano je da žalbeno vijeće može vlastitim nalazom zamijeniti utvrđenje pretresnog vijeća samo ako jedan objektivan sud koji presuđuje u činjeničnim pitanjima ne bi mogao donijeti takvu presudu, kada dokazi na koje se oslanjalo pretresno vijeće ne bi mogli biti prihvaćeni od bilo kojeg objektivnog suda, ili kada je ocjena dokaza “potpuno pogrešna“. Apelaciono vijeće je potom ispitalo apelantove žalbene prigovore koji su se odnosili na pojedinačne tačke izreke presude.
19. Kada je u pitanju tačka 1. izreke presude, Apelaciono vijeće je konstatiralo da je ona bazirana na iskazu svjedoka S-1, koji je detaljno opisao način na koji je postupano prema njemu uz davanje apelantovog opisa. Za Apelaciono vijeće iskaz ovog svjedoka nije sporan s obzirom na to da je isti svjedok bio precizan u pogledu opisivanja načina postupanja prema njemu, kao i lica koja su to učinila, te vijeće nije primijetilo bilo kakve nedosljednosti. S tim u vezi, osporavanje njegovog kredibiliteta na način kako je odbrana nastojala učiniti nema uporište s obzirom na to da je svjedok bio precizan u pogledu suštine događaja i identiteta lica koja su u tome učestvovala. Navodi odbrane u smislu dužine boravka ovog lica u zatočeničkom objektu i mogućnosti da sve to za kratko vrijeme doživi, također, ne ukazuju na bilo kakav nelogičan slijed događaja, već na sasvim realan stjecaj okolnosti, posebno imajući u vidu da svjedok nije bio doveden u zatočenički objekt svojom voljom, pa samim tim se i nije mogao ponašati po svom nahođenju, već prema uputama lica koja su upravljala i osiguravala zatočenički objekt. Također, ni njegov navod o licima iz Dusine ne dovodi u pitanje njegov kredibilitet s obzirom na to da je u tom slučaju govorio o nečemu što je čuo, dok je, sa druge strane, kada su u pitanju radnje prema njemu, isključivo govorio na osnovu vlastitih zapažanja.
20. U pogledu osporavanja kredibiliteta svjedoka Milana Jokšića, koji je svjedočio na okolnosti iz tačke 2. izreke pobijane presude, Apelaciono vijeće je, također, istaklo da je ova tačka zasnovana na iskazu ovog svjedoka koji je bio precizan u pogledu okolnosti fizičkog udaranja straže i apelanta. Također, iskaz ovog svjedoka je potkrijepljen i iskazom svjedoka Brune Borasa, koji je potvrdio da mu je Jokšić prenio da su ga pretukli stražari i apelant. S tim u vezi, uzimajući u obzir preciznost u iskazu ovog svjedoka i njegovu potkrijepljenost, ne stoje navodi odbrane u pogledu osporavanja njegovog kredibiliteta, posebno ako se ima u vidu da je on ispričao kako se odvijao kritični događaj na način kako je to i opisano u optužnici, tj. da ga je apelant jednom udario u glavu, a da ga je više puta udario palicom preko leđa. Pri tome je sasvim irelevantno šta je svjedok svjedočio u pogledu drugih događaja u SUP-u s obzirom na to da je ostao dosljedan u tome da je pretučen u „Musali“, a ne u SUP-u.
21. Što se tiče žalbenih navoda usmjerenih na osporavanje tačke 4. izreke pobijane presude, Apelaciono vijeće je, također, napomenulo da se radi o tački izreke presude zasnovanoj na iskazu svjedoka-oštećenog Marija Metkovića, čiji je iskaz potkrijepljen iskazima drugih svjedoka (Zorana Matkovića, Brune Boraša, Vinka Jurića, Zdravka Marčinka). Suprotno navodima žalbe da je u konkretnom slučaju ovaj svjedok imao samo jedan konflikt sa apelantom, Apelaciono vijeće napominje da se apelant optužnicom tereti da je u dva navrata pretukao ovog oštećenog, a što je oštećeni, suprotno navodima žalbe, na glavnom pretresu i potvrdio (događaj prilikom ulaska u salu, te drugi događaj kada je svjedok odbio da govori o uvjetima u „Musali“ TV kamerama).
22. Nadalje, u pogledu navoda žalbe kojim se osporava tačka 8. izreke pobijane presude, Apelaciono vijeće je navelo da je prema iskazu svjedoka Nikole Jozića, koji je bio precizan u pogledu okolnosti samog događaja, očigledno bio upoznat sa načinom na koji je postupljeno prema svjedoku kako zbog apelantovog boravka na vratima prilikom izvođenja, tako i zbog sutrašnjeg susreta, kada je apelant vidio da je svjedok modar u licu. Svjedok je decidirano opisao gdje je i na koji način imao susrete sa apelantom, te u tom pogledu nije iskazao bilo kakvu nedosljednost koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost njegove izjave.
23. U odnosu na žalbene navode u kontekstu događaja iz tačke 9. izreke presude, Apelaciono vijeće je, suprotno navodima žalbe, ocijenilo da je svjedok Goran Blažević detaljno opisao kako postupanje apelanta koji ga je udario u lice, tako i postupanje stražara koji ga je udario u glavu. Dakle, ovdje se radilo o jednom događaju koji je Tužilaštvo podijelilo u dvije podtačke na koji način su razdvojene radnje apelanta i prisutnog stražara. Međutim, to na bilo koji način ne dovodi u pitanje ovu tačku i suštinu događaja, posebno ako se ima u vidu da je svjedok bio precizan u pogledu postupanja apelanta i stražara prema njemu.
24. Kada je u pitanju tačka 10. izreke presude, Apelaciono vijeće je konstatiralo da se žalbom odbrane nastoji osporiti kredibilitet iskaza svjedoka-oštećenog Pere Jozića u pogledu vremenskog perioda kada je mogao vidjeti apelanta u „Musali“. Međutim, za Apelaciono vijeće je potpuno irelevantno da li je svjedok mogao vidjeti apelanta u tom periodu, kako to žalba navodi (april 1993. godine), s obzirom na to da se inkriminirani događaj koji se veže za ovu tačku dogodio u septembru 1993. godine, pri čemu nema dileme da je apelant u to vrijeme bio upravnik u zatočeničkom objektu, a posebno imajući u vidu da ni svjedok nije bio nedosljedan u pogledu apelantovog identiteta i načina na koji je on postupao prema njemu.
25. Nadalje, kada je u pitanju žalbeni navod iz tačke 12. izreke pobijane presude, Apelaciono vijeće je, suprotno navodima žalbe, navelo da su činjenična utvrđenja iz ove tačke u većoj mjeri zasnovana na iskazima svjedoka S-4, S-3 i S-2, koji nisu imali dileme u pogledu apelantovog identiteta, te koji su opisali kako ih je on dočekao prilikom dolaska u „Musalu“, nakon čega je i uslijedilo premlaćivanje kako od apelanta, tako i od drugih prisutnih lica. Budući da ni odbrana u pogledu ove tačke nije iznijela podrobnije navode, to se ni Apelaciono vijeće nije detaljno upuštalo u ispitivanje ove tačke.
26. U pogledu tač. 13. i 14. izmijenjene optužnice, a koja se odnosi na omogućavanje nečovječnog postupanja, Apelaciono vijeće je istaklo da se prvostepeno vijeće pravilno pozvalo na materijalne dokaze T-4 - Uputstvo za rad upravnika SZR „Musala“, kojim je propisana obaveza da se kontrolira rad potčinjenih, zabrana ulaska u prostorije u kojim su sva zarobljena lica svim neovlaštenim licima, obaveza da se izvještava pretpostavljena komanda o svim problemima, te zabrana bilo kakvog maltretiranja zatočenih lica, zatim, naredbu 6. korpusa ARBiH (dokazi T-5, T- 50) kojom je propisana obaveza postupanja prema svim zatočenim licima u skladu sa Ženevskim konvencijama, te Uputstvo predsjednika komisije Ismeta Mehića (dokaz T-3) o obavezi da se čovječno postupa prema zarobljenicima. Dakle, kada se imaju u vidu ovi materijalni dokazi, te kada se dovedu u vezu sa iskazima svjedoka a prije svega, oštećenih lica, Apelaciono vijeće smatra da je pravilno da je apelant bio dužan da zaštiti zatvorena lica, odnosno da preduzme neophodne korake kako bi se spriječilo njihovo maltretiranje od svojih potčinjenih i drugih lica. Međutim, kako to proizlazi iz provedenih dokaza, u najvećem broju iskaza saslušanih svjedoka apelant je, suprotno tome, svojim postupcima stvarao uvjete za takvo postupanje. Suprotno navodima žalbe, Apelaciono vijeće je ustanovilo da odbrana, osim paušalnog navođenja, nije dala bilo kakvu konkretnu argumentaciju, niti dokaze da apelant nije bio prisutan u „Musali“ prilikom odvijanja inkriminiranih događaja u ovim tačkama, odnosno da je o tome obavijestio pretpostavljene.
27. Razmatrajući žalbene navode odbrane u odnosu na tačku 15. izreke presude, Apelaciono vijeće je istaklo da su potpuno irelevantni navodi u pogledu dimenzija šahta i kilaže svjedoka Krunoslava Trline s obzirom na to da je ovaj svjedok, također, bio decidiran u pogledu susreta sa apelantom, njegovim naređenjem da se vodi u šaht, te boravkom u šahtu. Dakle, navodi odbrane u pogledu dimenzija šahta i kilaže svjedoka ne umanjuju na bilo koji način suštinu događaja. tj. da je prema ovom svjedoku u konkretnom slučaju nečovječno postupljeno.
28. Nakon analize žalbe odbrane, Apelaciono vijeće je konstatiralo da se žalba odbrane u pogledu žalbenog osnova o nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u najvećoj mjeri bazirala na osporavanju iskaza svjedoka putem osporavanja njihovog kredibiliteta. Međutim, Apelaciono vijeće je zaključilo da su navodi žalbe u tom pravcu, uglavnom, ostali neargumentirani, odnosno nepotkrijepljeni bilo kakvim drugim dokazima kojima bi ti iskazi svjedoka bili dovedeni u pitanje. Također, Apelaciono vijeće je primijetilo da su se navodi žalbe često odnosili na neke manje važne detalje u iskazima svjedoka, koji nisu bili značajni za presuđenje stvari, tako da i nisu mogli dovesti u pitanje suštinu događaja za koji se sudi. Suprotno tome, iskazi svjedoka, kada se posmatraju u cjelini, uzimajući u obzir cjelokupan kontekst boravka u „Musali“, bili su precizni u pogledu suštine samih događaja za koje se apelant tereti, kao i pogledu apelantovog identiteta, te su u većoj mjeri i međusobno saglasni. Bez obzira na to što se pojedine tačke zasnivaju na iskazu jednog svjedoka, Apelaciono vijeće je istaklo da se presuda u najvećem dijelu bazirala na iskazima svjedoka-oštećenih, ali i na iskazima drugih svjedoka koje su, također, na sličan način fizički i psihički maltretirali apelant i njemu podređena lica.
29. Također, kad je u pitanju zasnivanje presude na iskazu samo jednog svjedoka, napomenuto je da sud prilikom ocjene dokaza, u skladu sa članom 15. ZKPBiH, nije vezan formalnim zakonskim pravilima. Bitno je napomenuti da je ove svjedoke ispitivalo kako Tužilaštvo, tako i odbrana i da je prvostepeno vijeće moglo da oformi vlastito mišljenje o kredibilitetu tih svjedoka. Drugim riječima, prvostepeno vijeće je imalo mogućnost da iz prve ruke posmatra ponašanje svjedoka na glavnom pretresu prilikom odgovaranja na pitanja tužioca i odbrane, te da potom dovede u vezu ove izjave sa izjavama drugih svjedoka. U konkretnom slučaju u svjedočenju svjedoka - oštećenih postoji mnogo pojedinosti koje se poklapaju sa iskazima drugih svjedoka i koje se uklapaju u činjenični okvir događaja na način kako su opisani izrekom presude usljed čega sud nije sumnjao u izjave ovih svjedoka u pogledu opisa radnji koje je apelant preduzeo, odnosno nije preduzeo. Upravo način na koji su svjedoci svjedočili, sa akcentom na ono što su sami preživjeli, govori mnogo o svjedocima i njihovoj objektivnosti i vjerodostojnosti, jer su svjedočili onako kako su i kritične događaje vidjeli. Apelaciono vijeće je posebno primijetilo da pojedine tačke osuđujuće presude (tač. 3, 5, 6, 7, 11. i 16) nisu osporavane žalbom usljed čega se nije upuštalo u njihovo ispitivanje.
30. Konačno, u odnosu na visinu izrečene kazne zatvora apelantu, Apelaciono vijeće je istaklo da ne smatra da na apelantovoj strani postoje posebno olakšavajuće okolnosti koje bi mogle dovesti do ublažavanja kazne ispod zakonom propisanog minimuma, ali da smatra da je, ocjenjujući sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti koje je i prvostepeni sud ocijenio, kazna zatvora od šest godina jedina adekvatna kazna kojom se može ostvariti svrha kažnjavanja izražena kroz specijalnu i generalnu prevenciju, kao i društvenu osudu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
31. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, kao i neadekvatno obrazloženoj presudi. Apelant smatra da su u obrazloženjima osporenih presuda dati nerazumljivi i protivrječni razlozi, naročito u presudi Apelacionog vijeća, zbog kojih ta presuda predstavlja „svojevrsni pravni nonsens“. Ključno pitanje na koje je pogrešno odgovoreno u predmetnom postupku, prema apelantovom stavu, jeste pitanje u vezi sa pravnim utvrđenjem koje se odnosi na krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, kao i pitanje pojma civil, odnosno pitanje statusa oštećenih. U tom kontekstu apelant vrši analizu krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i ističe da su oštećeni u konkretnom slučaju bili ratni zarobljenici i da ne mogu biti tretirani kao civili. U prilog iznesenom stavu apelant detaljno interpretira pojedine dijelove iskaza svjedoka, potom ih analizira i ističe da iz te analize proizlazi da se radilo, ipak, o vojnicima, odnosno ratnim zarobljenicima. Dalje, apelant pojašnjava da nije mogao ništa promijeniti povodom pitanja samih zatvorenika s obzirom na to da su svi zatvorenici koji su bili smješteni tu dovedeni po naredbi njegovih pretpostavljenih, kao i da je određen broj zatvorenika on zatekao a koji su tu bili dovedeni i prije njegovog dolaska u „Musalu“, te da su proglašeni vojnim zarobljenicima. Pored navedenog, apelant navodi da je iz materijalnih dokaza vidljivo da su o uvjetima u „Musali“ odlučivali njegovi nadređeni, koji su, pored svih ostalih stvari, određivali kada će biti posjeta zarobljenicima i da li će im se moći unositi hrana koju su donosili njihovi bližnji. Dalje, apelant prigovara da je pogrešan stav suda da se samo na osnovu iskaza jednog svjedoka može utvrditi nečija krivica bez drugih objektivnih dokaza i smatra da se samo na jednom iskazu ne može, niti smije zasnivati osuđujuća presuda, što je bilo u konkretnom slučaju. Dalje, apelant analizira dokaze na osnovu kojih je utvrđena njegova krivica u odnosu na tač. 1, 2, 4, 8, 9. (9.a i 9.b), 10, 12, 13, 14. i 15. U tom kontekstu ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da Apelaciono vijeće nije dalo adekvatne odgovore na njegove prigovore istaknute u žalbi kojim je, kako smatra, argumentirano ukazao na nedosljednosti u iskazima svjedoka. S druge strane, Apelaciono vijeće uopće nije uzelo u obzir iskaz apelanta, Š.A. i drugih svjedoka koji su kazali da su u „Musalu“ mogli ući bez odobrenja upravnika drugi pripadnici „komandnog kadra“ u Konjicu. Apelant u apelaciji ukazuje i na sumnjiv kredibilitet saslušanih svjedoka-oštećenih, te apelant smatra da su svjedoci bili instruirani da ukažu na njegovu navodnu krivicu, pa i za one stvari na koje on nije mogao ni utjecati, niti se to moglo dešavati po njegovom naređenju, niti želji. Apelantov zaključak je da se svjedocima ne može pokloniti vjera, te da je prvostepeno vijeće koristilo dijelove njihovih izjava kojima bi se mogle potvrditi osuđujuće tačke presude, dok je zanemarivalo dijelove koji pobuđuju sumnju u njihov kredibilitet, te da je sud na taj način postupio suprotno čl. 14. i 15. ZKPBiH, budući da nije na pravilan i potpun način analizirao dokaze u ovom predmetu, što je dovelo do donošenja pogrešnih zaključaka i nepravilnog i nepotpunog utvrđivanja činjeničnog stanja. Nadalje, apelant tvrdi da je Apelaciono vijeće prihvatalo samo dokaze koji su išli u prilog tezi o postojanju krivice na apelantovoj strani. Prema apelantovom mišljenju, Apelaciono vijeće uopće nije sa istom pažnjom izvršilo ocjenu svih prihvaćenih dokaza i „može se reći“ da je u pogledu velikog broja vrlo bitnih dokaza propustilo da izvrši njihovu ocjenu, što je, kao krajnja posljedica, dovelo do donošenja pobijane presude koja je u potpunosti nezakonita i nepravilna, te je na taj način povrijeđeno i načelo in dubio pro reo. Dalje, apelant smatra da je njegovo pomaganje zatvorenicima da ispunjavaju svoje vjerske potrebe i slično u konkretnom slučaju trebalo da donese i nižu kaznu od izrečene. Apelant smatra da je ovakvim postupanjem povrijeđeno i njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer Apelaciono vijeće nije na adekvatan način pristupilo rješavanju, odnosno odlučivanju o navodima iz žalbe.
b)Odgovor na apelaciju
32. Sud BiH je istakao da su argumenti koji se u vezi sa apelantovim tvrdnjama i ocjenama iznose u apelaciji već bili predmet razmatranja Apelacionog vijeća, da je o njima Apelaciono vijeće već zauzelo konkretne stavove i u obrazloženju svoje odluke dalo jasne i konkretne razloge kod kojih i dalje ostaje.
33. Tužilaštvo je u odgovoru istaklo da je Sud BiH u svojim odlukama pravilno ocijenio sve činjenice i dokaze, kao i da je pravilno primijenio materijalno pravo, te da u obrazloženjima osporenih presuda nisu dati nerazumljivi i protivrječni razlozi. U tom smislu je navedeno da je u vezi sa statusom oštećenih, tj. pojmom ,,civila“ kao bitnog elementa krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ Sud BiH u svojim odlukama dao detaljno i precizno obrazloženje. Tužilaštvo je navelo da, suprotno navodima iz apelacije, smatra da su iskazi svjedoka, kada se posmatraju u cjelini, uzimajući u obzir cjelokupan kontekst boravka u „Musali“, bili precizni u pogledu suštine samih događaja za koje se apelant tereti, kao i pogledu njegovog identiteta, te da su u većoj mjeri i međusobno saglasni. Napomenuto je da je svjedoke-oštećene ispitivalo kako Tužilaštvo, tako i odbrana, tako da je prvostepeno vijeće moglo da oformi vlastito mišljenje o kredibilitetu tih svjedoka, te da je prvostepeno vijeće imalo mogućnost da iz prve ruke posmatra ponašanje svjedoka na glavnom pretresu kada su odgovarali na pitanja tužioca i odbrane. V.Relevantni propis
34. Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84,74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90 i „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;[…], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
35. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:
Sukobi koji nemaju međunarodni karakter Član 3. stav 1. tač. a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rane, lišenja slobode, ili iz bilo kojeg drugog uzroka, postupaće se, u svakoj prilici, čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili ubjeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kome drugom sličnom mjerilu.
U tom cilju, zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima, između ostalih i slijedeći postupci:
a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja;
c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;
36. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka USBiH i 42/18-Rješenje USBiH, 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
37. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 015591 18 Krž2 od 23. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 3. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
41. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Pri utvrđivanju njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
44. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o utvrđivanju osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
45. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu njegove uloge i doprinosa u izvršenju predmetnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježje predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant smatra da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna, naročito drugostepene presude, kao i da sudovi nisu dobro ocijenili i analizirali provedene dokaze zbog čega je prekršen i princip in dubio pro reo.
46. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
47. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25). U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
48. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće Presudom broj S1 1 K 015591 16 Kri od 17. novembra 2017. godine apelanta proglasilo krivim da je radnjama detaljno opisanim u 16 tačaka izreke presude počinio krivično djelo za koje je optužen, to jest ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, te da ga je uz primjenu relevantnih odredaba tog zakona (čl. 41, 42. stav 1. tačka 2. i član 43) osudio na kaznu zatvora. Navedenu odluku je potom, izuzev u dijelu koji se odnosio na visinu kazne zatvora, potvrdilo Apelaciono vijeće svojom Presudom broj S1 1 K 015591 18 Krž 2 od 23. marta 2018. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava kako postojanje općih elemenata krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, i to na način da tvrdi kako oštećena lica u predmetnom krivičnom postupku nisu imala status civila, što je preduvjet za primjenu ovog člana, nego da se radilo o ratnim zarobljenicima, tako i tvrdnjom da nije počinio krivičnopravne radnje koje čine elemente navedenog krivičnog djela, niti je to mogao počiniti budući da je u određenom dijelu postupao po naredbama svojih nadređenih. Ukazao je i da nije imao ni faktičku vlast da spriječi ulazak u „Musalu“ određenih „drugih“ lica koja su postupala nečovječno prema zatočenim licima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao kako u toku prvostepenog, tako i drugostepenog postupka, te da su i prvostepeno vijeće i Apelaciono vijeće u donesenim presudama dali odgovore zašto su svi apelantovi prigovori neosnovani.
49. Nezavisno od toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće u svojoj odluci veoma detaljno obrazložilo na osnovu kojih dokaza je utvrdilo postojanje kako objektivnih, tako i subjektivnih elemenata krivičnog djela koje je apelant počinio, počev od činjenice da je postojao oružani sukob na teritoriji BiH u inkriminirano vrijeme, zatim je ukazao na odredbe međunarodnog prava koje su i u to vrijeme bile sastavni dio pozitivnih propisa koji su bili u primjeni u BiH i na osnovu kojih je utvrdio da su oštećena lica u inkriminirano vrijeme bila civilna lica koja su, kao takva, uživala zaštitu prema pravilima međunarodnog prava, kao i svojstvo apelanta, kao pripadnika suprotstavljene vojne formacije u oružanom sukobu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeno vijeće zaključilo da su oštećeni u inkriminirano vrijeme bili civilna lica i da su kao takva uživala zaštitu prema pravilima međunarodnog prava. S tim u vezi je navedeno da se apelant predmetnom optužnicom tereti da je činio, naredio, omogućio i da nije sprečavao nečovječna postupanja prema oštećenim S-1, Milanu Jokšiću, Goranu Nikšiću, Mariju Matkoviću, Mladenu Nikšiću, Marku Livaji, Zoranu Matkoviću, Nikoli Joziću, Goranu Blaževiću, Peri Joziću, Ivi Erendi, S-2, S-3, S-4, Krunoslavu Trlinu i Mariju Juriću. U odgovoru na pitanje kojoj su kategoriji zaštićenih lica prema Ženevskim konvencijama pripadali oštećeni u vrijeme kada je apelant prema njima u prostorijama „Musale“ preduzimao nedozvoljene radnje za koje se tereti, prvostepeno vijeće se u svjetlu kriterija međunarodnog humanitarnog prava bavilo detaljnom analizom subjektivnih i objektivnih dokaza koji su provedeni tokom postupka, te je zaključilo da su u tom kontekstu svi oštećeni pripadali kategoriji civilnih lica. Ustavni sud zapaža da je, za potrebe utvrđenja statusa oštećenih, prvostepeno vijeće analiziralo njihove iskaze u kontekstu pitanja šta je tačno svaki od zatočenika radio prije hapšenja i da li su neposredno učestvovali u neprijateljstvima, te je njihovom ocjenom, a suprotno tezi odbrane, zaključilo da se radi o licima koja su ili lišena slobode na način što su zarobljena u svojim kućama, dok su bila u civilnoj odjeći, ili da su uhapšena na način da su, nakon što su pripadnici ARBiH zauzeli položaje na kojima su bili pripadnici HVO-a, pozvana na predaju, a potom razoružana, nakon čega su odvedena u prostorije „Musale“ u kojoj su zatvorena i prema njima počinjene inkriminirane radnje. Iskazi svjedoka su navedeni u tač. 84 -
100. Stoga je prvostepeno vijeće utvrdilo da su imenovani oštećeni imali status civila zbog toga što im je u momentu lišavanja slobode oduzeto oružje, pa su tako onesposobljeni za borbu, ili zbog toga što nisu imali oružje u momentu lišavanja slobode.
50. Potom je prvostepeno vijeće veoma detaljno obrazložilo pojedinačne inkriminacije, za svaku od tačaka izreke presude, kojim je apelanta proglasilo krivim. Naime, prvostepeno vijeće je na osnovu izvedenih dokaza, prvenstveno iskaza oštećenih, utvrdilo da je radnje iz tač. 1, 3, 8, 9, 11, 15. izreke presude apelant počinio zajedničkim djelovanjem sa drugim licima, stražarima u „Musali“, kao saizvršilac, pri čemu je na odlučujući način doprinio zajedničkom ostvarenju zabranjene posljedice. Zaključeno je da je apelant lično nečovječno postupao prema oštećenim S-1, Milanu Jokšiću, Mariju Matkoviću, Mladenu Nikšiću, Marku Livaji, Zoranu Matkoviću, Goranu Blaževiću, Peri Joziću, Mariju Juriću, tako što ih je udarao za vrijeme boravka u „Musali“ po svim dijelovima tijela, i to šakama, nogama obuvenim u vojničke čizme, kundakom puške, a što je sve kao posljedicu imalo njihovu psihičku i fizičku bol. Zaključeno je da navedene okolnosti i činjenice na apelantovoj strani nesumnjivo predstavljaju namjerne i voljne radnje kojima je kod oštećenih nastojao da prouzrokuje strepnju i strah za vlastiti život, što su oštećeni i trpjeli, nanijevši im na taj način psihičke i fizičke patnje.
51. Nadalje, prvostepeno vijeće je apelanta za radnje opisane u tač. 3, 8, 9.b), 11, 12.b), 13. i 14. proglasilo krivim zbog nečinjenja na način da je apelant, svojim pasivnim držanjem, odnosno postupajući protivno obavezama koje je imao kao vršilac dužnosti upravnika u „Musali“, omogućio nečovječno postupanje prema oštećenim Goranu Nikšiću, Nikoli Joziću, Goranu Blaževiću, Ivi Erendi, S-2, S-3, S-4, tako što su njemu podređeni stražari učestvovali u premlaćivanju navedenih oštećenih, pri čemu apelant, iako je bio prisutan, ili je o tome naknadno saznao, takvo postupanje nije spriječio, niti je kaznio počinioce, nego se s njima saglasio.
52. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je za radnje opisane u tački 1. izreke presude koja se odnosi na nečovječno postupanje prema S1 dat odgovor u tački 41. obrazloženja drugostepene presude i tač. 135-143. obrazloženja prvostepene presude, za tačku 2. izreke presude u tački 54. obrazloženja drugostepene presude i tač. 144-148. obrazloženja prvostepene presude, za tačku 4. izreke presude u tački 55. obrazloženja drugostepene presude i u tač. 158-166. obrazloženja prvostepene presude, za tačku 8. izreke presude u tački 56. obrazloženja drugostepene presude i tač. 183-189. obrazloženja prvostepene presude, za tačku 9. izreke presude u tački 57. obrazloženja drugostepene presude i u tač. 190-196. obrazloženja prvostepene presude, za tačku 10. izreke presude u tački 58. obrazloženja drugostepene presude i tač. 197-200. obrazloženja prvostepene presude, za tač. 12, 13. i 14. izreke presude u tač. 59. i 60. obrazloženja drugostepene presude i u tač. 205-272. obrazloženja prvostepene presude, te, konačno, za tačku 15. izreke presude u tački 61. obrazloženja drugostepene presude i u tač. 273-277. prvostepene presude.
53. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer Apelaciono vijeće nije obrazložilo svoju odluku, kao ni sve žalbene razloge, Ustavni sud podsjeća na to da, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda, tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati na to da se slaže s njima (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC). Također, kada se radi o odluci višeg suda, suštinski zahtjev je da viši sud ukaže na to da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je, u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda, neslaganja zasnovao na njenoj procjeni (vidi, Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio prije nego što ju je prethodno razmotrio (vidi, Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC [2002]).
54. Ustavni sud zapaža da se Apelaciono vijeće u žalbenom postupku bavilo identičnim prigovorima koje apelant ponavlja u apelaciji, koje je potom, u okviru koji je postavio apelant u žalbi, ispitalo i to vijeće i u svojoj presudi dalo obrazloženje o njihovoj neosnovanosti. Apelaciono vijeće je, shodno žalbenim prigovorima, izvršilo dodatnu analizu izvedenih dokaza, baveći se posebno apelantovim prigovorima, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje za šta je, suprotno apelantovim tvrdnjama, dao jasno i argumentirano obrazloženje. Imajući u vidu navedene principe u obrazloženju odluke višeg suda u okolnostima konkretnog slučaja, te obrazloženje osporene presude Apelacionog vijeća, koje u potpunosti slijedi ove principe, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu apelantovu tvrdnju da Apelaciono vijeće nije ispitalo suštinu njegovih žalbenih navoda, pa stoga zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani. Konačno, u pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav da, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, ocjenjujući u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud u njihovom obrazloženju ne zapaža proizvoljnost redovnog suda u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
55. Dalje, budući da je u prethodnim tačkama ove odluke zaključeno da su redovni sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da su na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, Ustavni sud smatra da nema mjesta za apelantove tvrdnje o kršenju načela in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav
1. Evropske konvencije, odnosno da je Sud BiH imao i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza da bi je tumačio na način koji je povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
57. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu Apelacionom vijeću. Ustavni sud ukazuje na to da je Apelaciono vijeće, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrilo njegove žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te da je dalo razloge za svoje odlučenje i pri tome je djelomično uvažilo apelantovu žalbu, i to u dijelu koji se odnosio na visinu izrečene kazne zatvora na način da ju je smanjilo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da je korišteni pravni lijek rezultirao samo djelomičnim apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i. 2. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o postojanju krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ za koje je apelant proglašen krivim. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da je korišteni pravni lijek rezultirao samo djelomičnim uspjehom, budući da je apelantu izrečena kazna zatvora smanjena, ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
60. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević