Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-705/20 (A. Ć. i E. H.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Radni spor
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-705/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-705/20, rješavajući apelacije koje su podnijeli Asim Ćenanović i Ermin Hadžimuratović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Asim Ćenanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 186701 19 Rsž 2 od 9. decembra 2019. godine;
Ermin Hadžimuratović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 341851 18 Rev od 3. decembra 2019.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-705/20
1. Asim Ćenanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 24. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 186701 19 Rsž 2 od 9. decembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbačena je apelantova tužba sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se poništi kao protivzakonit otkaz ugovora o radu apelanta sa istovremenom ponudom za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima od 23. februara 2010. godine, da se naloži tuženom („Orbico“ d.o.o. Sarajevo) da uspostavi radnopravni status apelanta na poslovima menadžera ključnih kupaca počev od 23. februara 2010. godine, pa nadalje, te da se poništi kao protivzakonit ugovor o radu od 23. februara 2010. godine, kojim je apelant raspoređen na radno mjesto terenski komercijalista. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 840,00 KM.
3. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka prvostepeni sud utvrdio da je tuženi 23. februara 2010. godine donio rješenje o otkazu ugovora o radu, sa istovremenom ponudom za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima od 23. februara 2010. godine, a kojim je apelantu ponuđen novi ugovor o radu na radnom mjestu terenskog komercijaliste u odjelu prodaje, sa iznosom osnovnog dijela bruto plate 756,84 KM. Dalje, da je tuženi donio i rješenje od 26. februara 2010. godine, kojim je apelantu otkazan ugovor o radu, sa istovremenom ponudom za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, kojim je apelantu ponuđen novi ugovor o radu na radnom mjestu terenskog komercijaliste u odjelu prodaje, sa iznosom osnovnog dijela bruto plate 595,81 KM. Takođe, da rješenje od 26. februara 2010. godine, koje je proizvelo pravno dejstvo, nije predmet tužbenog zahtjeva, već je predmet tužbenog zahtjeva poništenje rješenja od 23. februara 2010. godine, koje rješenje nije proizvelo pravno dejstvo, zbog greške u navođenju visine bruto plate. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 171003 16 Rs 2 pravosnažno odlučeno o zahtjevu apelanta za ostvarivanje prava iz radnog odnosa po osnovu ugovora o radu od 26. februara 2010. godine, te da je, na osnovu navedenog, prvostepeni sud zaključio da apelant nema pravni interes za podnošenje tužbe za poništenje kao nezakonitog rješenja o otkazu ugovora o radu sa istovremenom ponudom za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima od 23. februara 2010. godine. Kantonalni sud je u vezi s navedenim ukazao da je postojanje pravnog interesa procesna pretpostavka dopuštenosti tužbe, o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti, te da apelant, u konkretnom slučaju, nema pravni interes da vodi predmetnu parnicu, pa je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.
2. AP-890/20
4. Ermin Hadžimuratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adnan Novo advokat iz Sarajeva, podnio je 10. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnje tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 341851 18 Rev od 3. decembra 2019. godine.
5. U predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se poništi kao nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu od 15. januara 2013. godine i da se obaveže tuženi („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) da apelanta vrati na radno mjesto u skladu s ugovorom o radu od 1. decembra 2011. godine ili na druge odgovarajuće poslove, uz uspostavu radnopravnog statusa od dana otkaza ugovora o radu 15. februara 2013. godine, te da mu za sporni period isplati naknade plata u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i naknadi mu troškove parničnog postupka. Takođe, obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.780,80 KM.
6. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 87. stav (1) Zakona o radu propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenika uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga. Vrhovni sud je naveo da poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava (1) navedenog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Vrhovni sud je dalje naveo da prema utvrđenju nižestepenog suda proizilazi da je odluka tuženog kojom je apelantu otkazan ugovor o radu donesena iz ekonomskih i organizacionih razloga, tj. zbog poslovanja tuženog sa gubitkom i zbog ukidanja radnog mjesta vozača putničkog vozila na kojem je apelant radio na osnovu zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. decembra 2011. godine. Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud zaključio da je tuženi ponudio apelantu zaposlenje na drugim poslovima, koje je apelant mogao obavljati na određeno vrijeme i da su razlozi za to bili opravdani zbog ekonomske situacije u kojoj se tuženi nalazio. Vrhovni sud je dalje naveo da, s obzirom da je apelant odbio prijedlog tuženog iz razloga što se radilo o ponudi za zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme, a što je za apelanta bilo nepovoljnije u odnosno na ranije zaključeni ugovor o radu, te da nema dokaza da je tuženi u isto vrijeme drugim zaposlenicima, koji su radili poslove kao apelant, nudio zaključenje ugovora pod povoljnijim uslovima, pravilno je drugostepeni sud cijenio da data ponuda nije dovela u pitanje zakonitost postupanja tuženog. Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud prihvatio zaključak prvostepenog suda da je tuženi postupao u skladu sa odredbama čl. 87., 98. i 99. Zakona o radu i odredbama čl. 24., 25. i 26. Zakona o vijeću zaposlenika, te da se nije moglo osnovano očekivati da se apelant obrazuje i osposobi za rad na drugim poslovima, nakon što je tuženi apelantu ponudio zaposlenje na poslovima prodavca na benzinskim stanicama, koju ponudu je apelant odbio. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-705/20.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelanti navode da su pogrešno redovni sudovi cijenili da su odluke o otkazu ugovora o radu, koje su bile predmet osporavanja predmetnih postupaka, donesene uz pravilnu primjenu relevantnih odredaba Zakona o radu. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koju su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević