Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-182/20 (M. H.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Pokrenut istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za BiH
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-182/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-182/20, rješavajući apelaciju Mehe Huremagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Meho Huremagić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 019276 19 Gž 2 od 2. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 019276 15 P 3 od 26. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Meho Huremagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 14. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 019276 19 Gž 2 od 2. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 019276 15 P 3 od 26. aprila 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da preda u posjed tužitelju (S.H.) nekretnine, bliže označene u izreci prvostepene presude.

3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da je tužitelj na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 10. marta 1997. godine iza svog oca naslijedio, pored ostalih i nekretnine čiju predaju tužbom traži sa dijelom 1/1 i da se po tom osnovu upisao u posjedovnom listu kao posjednik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1. Prvostepeni sud je dalje naveo da nekretnine iz navedenog posjedovnog lista na kojima je apelant upisan kao posjednik sa dijelom 1/1 odgovaraju dijelovima nekretninama po starom operatu i to dijelovima tri katastarske čestice iz tri zemljišnoknjižna uloška. Prvostepeni sud je naveo da je u navedenim zemljišnoknjižnim ulošcima upisano više nekretnina, osim predmetnih, pa je upisano i više suvlasnika, pored tužitelja, pa tako i apelant i M.T. i A.H. svaki sa određenim suvlasničkim dijelom na nekretninama koje su upisane u tim ulošcima. Prvostepeni sud je naveo da su tako u dva zemljišnoknjižna uloška upisano 16 suvlasnika, od kojih su upisani i tužitelj i apelant svaki sa određenim suvlasničkim dijelom na nekretninama iz tog zemljišnoknjižnog uloška, dok je u trećem zemljišnoknjižnom ulošku upisano 34 suvlasnika, a među kojim su upisano kao suvlasnici i tužitelj i apelant sa određenim suvlasničkim dijelovima. Prvostepeni sud je naveo da je tužiteljev otac na predmetnim nekretninama bio upisan još 1964. godine, jer su na molbu tužiteljevog oca rješenjem suda u Cazinu od 29. juna 1964. godine predmetne nekretnine upisane u korist tužiteljevog oca, a koje su prethodno bile u vlasništvu M.H. te da je otac tužitelja bio upisani posjednik i prije 1976. godine. Prvostepeni sud je naveo da apelant predmetne nekretnine drži u posjedu od smrti tužiteljevog oca, jer prije toga nije bilo problema oko predmetnih parcela između apelanta i oca tužitelja. Osnovom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da je tužitelj stekao zakonit i istinit posjed i postao kvalificirani posjednik-pretpostavljeni vlasnik (član 48. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima), pa ima jače pravo na posjed predmetnih nekretnina u odnosu na apelanta. Prvostepeni sud je naveo da je tužitelj dokazao da je predmetne nekretnine stekao na zakonit način i da je upisan kao njihov posjednik i vlasnik odnosno suvlasnik sa određenim suvlasničkim dijelom, dok apelant nije predočio sudu nijedan relevantan dokaz da bi sud uvjerio u suprotno. Prvostepeni sud je naveo da je tužitelj dokazao i da je apelantov posjed predmetnih nekretnina bez pravnog osnova (član 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima), zbog čega je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Također, prvostepeni sud je naveo da apelant svoje pravo na predmetnim nekretninama nalazi u tvrdnjama da je otkupio predmetne nekretnine od M.T. i A.H, tj. njene kćerke Š.H., ali da apelant za takve tvrdnje nije predložio nijedan dokaz niti takvo što proizlazi iz izvedenih dokaza. Prvostepeni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi navodi da je ušao u posjed predmetnih nekretnina nakon što je isplatio A.H. i M.T. njihove suvlasničke dijelove, jer takvo nešto ne proizlazi iz provedenih dokaza.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud, između ostalog, je ukazao da je članom 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima određeno da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, te da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao da je nasljeđivanjem iza oca stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama, kao i da apelant predmetne nekretnine drži u posjedu bez pravnog osnova, te da je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao tvrdnje da je u posjed predmetnih nekretnina stupio nakon što je isplatio A.H. i M.T. ove nekretnine kao njihove suvlasničke dijelove, te da je u prilog tome i presuda Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 007727 12 P 2 od 12. januara 2015. godine, preinačena presudom Kantonalnog suda u Bihaću od 3. jula 2015. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev M.T. i A.H. protiv tužitelja za diobu posjeda predmetnih nekretnina. Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka tuženi tvrdio da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, ali da to nije dokazao, pa apelantovi navodi u ovom dijelu nemaju osnova. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, sve izvedene dokaze cijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da Katonalni sud svoju odluku ne zasniva na pravilnoj primjeni 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te ističe da su predmetne nekretnine M.T. i A.H. dale apelantu i da mu nije jasno kako su nižestepeni sudovi mogli dosuditi tužitelju nekretnine za koje nije dokazano da su vlasništvo tužitelja“. Također, apelant navodi da „apelant preko 40 godina obrađuje predmetne nekretnine prema međama postojećim na terenu i da mu niko nikad nije sporio što ih obrađuje“. Apelant ističe da upis posjeda u katastru ne znači i osnov za sticanje vlasništva, te da tužitelj nikada nije držao u posjedu predmetne nekretnine, te ističe da je stavljen u neravnopravan položaj pred zakonom“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-182/20 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio