Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3493/18 (Š. H.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stečaj
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekid postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3493/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-3493/18, rješavajući apelaciju Šemsudina Humačkića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šemsudin Humačkić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 070534 16 Gži od 21. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemsudin Humačkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmin Humačkić, advokat iz Mostara, podnio je 27. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 070534 16 Gži od 21. marta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: 58 0 Mal 070534 15 I od 22. aprila 2016. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem je prekinut izvršni postupak zbog otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom (JP Komos d.d. Mostar).

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je Općinski sud, u predmetnom postupku donio Rješenje o izvršenju broj 58 0 Mal 070534 15 I od 21. marta 2016. godine, koje je dostavio Union banci d.d. kao izvršenikovom dužniku na postupanje. Navedeno je da je Union banka d.d. Sarajevo dopisom od 18. aprila 2016. godine obavijestila sud o smetnjama za provođenje izvršenja, jer je otvoren stečajni postupak nad izvršenikovom imovinom.

4. Nadalje je navedeno da je Općinski sud utvrdio da je nad izvršenikom otvoren stečajni postupak Rješenjem tog suda broj 58 0 St 149036 14 St od 22. decembra 2014. godine. S tim u vezi, navedeno je da imajući u vidu da se postupak izvršenja prekida kada nastupe pravne posljedice stečaja, Općinski sud je postupajući prema članu 34. stav (2) Zakona o izvršnom postupku, a u vezi sa članom 378. stav (1) tačka 4. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalnog suda je navedeno da je Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 St 149036 14 St od 22. decembra 2014. godine otvoren stečajni postupak nad izršenikom, te da je apelantovo potraživanje koje se odnosi na naknadu troškova parničnog postupka nastalo nakon otvaranja stečajnog postupka nad imovinom izvršenika. S tim u vezi, navedeno je da je apelantovo potraživanje utvrđeno Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 Mal 070534 14 Mal od 1. oktobra 2015. godine, na osnovu kojeg je apelant i podnio prijedlog za izvršenje.

6. Navedeno je da u skladu sa članom 2. Zakona o stečajnom postupku cilj stečajnog postupka grupno namirenje povjerilaca stečajnog dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriocima. Nadalje, citiran je član 58. st. (1), (2) i (4) Zakona o stečajnom postupku (kojim je regulisan postupak nakon otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom), te je ukazano i na odredbu člana 38. Zakona o stečajnom postupku kojom je regulisano ko se sve smatra razlučnim povjeriocem, te je u skladu sa tim navedeno da apelant nije razlučni povjerilac i da se ne može odvojeno voditi izvršni postupak. Nadalje je navedeno da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe čl. 40., 41. i 42. Zakona o stečajnom postupku, budući da njegovo potraživanje ne predstavlja troškove stečajne mase, niti dugove iz stečajne mase.

7. Navedeno je da su tačni apelantovi navodi žalbe da je odredbom člana 228. Zakona o izvršnom postupku propisano da se u izvršnom postupku ne primjenjuju odredbe drugih zakona koje se odnose na odlaganje i prekid postupka. S tim u vezi, navedeno je da se u konkretnom slučaju prednost daje primjeni odredbi Zakona o stečajnom postupku kao zakonu lex specialis, te da apelant svoja potraživanja treba prijaviti stečajnom sudu u smislu odredbe člana 110. Zakona o stečajnom postupku koji reguliše način namirenja povjerilaca.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava BiH i člana 1. Protokola br. 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili odredbe Zakona o izvršnom postupku, kada su predmetni izvršni postupak prekinuli zbog nastupanja posljedica otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom, te navodi da se u izvršnom postupku ne mogu primijeniti odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odlaganje i prekid izvršenja. Apelant smatra da se izvršni postupak nije mogao prekinuti jer je njegovo potraživanje utvrđeno pravosnažnom i izvršnom sudskom odlukom došlo do realizacije kod banke, te je na taj način postalo iluzorno pravosnažno izvršenje navedenog rješenja o izvršenju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava navedenih u apelaciji odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno naveo razloge zbog kojih se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o stečajnom postupku kao lex specialis, te da apelant u skladu sa odredbama tog zakona treba svoje potraživanje da prijavi u stečajnom postupku, jer apelantovo potraživanje ne predstavlja potraživanje iz stečajne mase, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3493/18 (Š. H.) | Sudska praksa | Aktio