Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-371/20 (M. T.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-371/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-371/20, rješavajući apelaciju Mihaele Trupl, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mihaela Trupl protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Rs 099806 18 Rsž 2 od 28. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Rs 099806 17 Rs 2 od 20. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mihaela Trupl (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Amer Ramić advokat iz Brčkog, podnijela je 28. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 099806 19 Rev od 29. oktobra 2019. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 Rs 099806 18 Rsž 2 od 28. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Rs 099806 17 Rs 2 od 20. aprila 2018. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1019/19 od 24. aprila 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 Rs 099806 18 Rsž 2 od 28. decembra 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Apelacionog suda revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Apelacionog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Osnovni sud je Presudom broj 96 0 Rs 099806 17 Rs 2 od 20. aprila 2018. godine odbio tužbeni zahtjev apelantice da se tuženi „Megamarket Internacional“ d.o.o. Brčko obaveže da joj isplati određeni novčani iznos i to za svaki mjesec u određenom razdoblju preciziranom u izreci presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se obaveže tuženi da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezana je apelantica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
4. Osporenom presudom Apelacionog suda broj 96 0 Rs 099806 18 Rsž 2 od 28. decembra 2018. godine žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju osporene presude, Apelacioni sud je naveo da je prvostepena presuda donesena u skladu sa odredbom člana 2 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Apelacioni sud je naveo da je apelantica iznošenjem činjenica na kojima je zasnovala svoj zahtjev i provođenjem dokaza, koje je predložila u pogledu iznesenih činjenica, usmjerila postupak i raspravljanje o osnovanosti/neosnovanosti zahtjeva, kako ga je odredila činjeničnim osnovom. U okolnostima konkretnog slučaja, kada apelantica traži isplatu novčanog iznosa mjesečno, za navedeni period, kao iznosa njene plate koju joj u navedenom razdoblju tuženi nije isplatio onda takvom zahtjevu prvostepeni sud nije mogao udovoljiti kod nesumnjivo utvrđene činjenice da, u spornom periodu, rad kod tuženog apelantica faktički nije izvršavala, jer plata zaposleniku pripada isključivo za obavljeni rad pa je rad, dakle, uslov da bi se ostvarilo pravo na platu, a ne činjenica „postojanja radno pravnog odnosa apelantice i tuženog". Apelacioni sud je naveo da zaposlenik ima pravo na platu, odnosno pravo na naknadu plate, za period koji predstavlja prekid rada, ako je do prekida došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv, odnosno kada je do prekida rada došlo zbog više sile i privremenog zastoja u radu (u skladu sa pravilnikom, kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu), jer je tako propisano članom 61. stav 3. Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Apelacioni sud je prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica postojanje pretpostavki iz ove odredbe za naknadu plate u pogledu prekida rada za navedeni period nije dokazala, odnosno nije dokazala da su postojale okolnosti viša sila i privremeni zastoj u radu za koje okolnosti zaposlenik-apelantica nije kriva, kao i osnovano zaključio da udaljavanje apelantice iz prostorija tuženog dana 21.novembra 2016. godine ne predstavlja prekid rada jer apelantica nije radila kod tuženog od maja 2015. godine. Apelacioni sud ukazuje da je moguće prekinuti samo faktički izvršavani rad do dana prekida, odnosno faktički izvršavani rad prije dana, za koji apelantica tvrdi da je dan prekida rada.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica, u suštini, smatra da su Osnovni sud i Apelacioni sud pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica navodi da su sudovi proizvoljno tumačili pravnu normu u članu 61. stav 3 Zakona o radu Brčko distrikta, kada su pod „okolnostima za koje zaposlenik nije kriv“ ubrojili samo višu silu i privremeni zastoj u radu. Okolnost da je apelantica 21. novembra 2016. godine ponovo stupila na rad kod tuženog i da je udaljena s posla od strane zakonskog zastupnika tuženog, nesporno je podvodiva pod navedenu pravnu normu, dakle, radi se okolnostima za koje zaposlenik nesporno nije kriv.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević