Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-513/20 (A.S.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Legitiman cilj
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Krivični postupak
  • Proporcionalnost
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-513/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-513/20, rješavajući apelaciju A. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. S. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 082008 20 Kž 6 od 20.

januara 2020. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 K 082008 19 K od 3. januara 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Branko V. Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 10. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 K 082008 20 Kž 6 od 20. januara 2020. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 K 082008 19 K od 3. januara 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te Okružnog tužiteljstva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 3. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Okružni sud i Tužiteljstvo su dostavili tražene odgovore. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

4. Rješenjem Osnovnog broj 85 0 K 082008 19 Kpp 2 od 6. jula 2019. godine apelantu određen pritvor na temelju odredbe člana 197. stav 1. tačka v) Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) u trajanju od jednog mjeseca. Pritvor je određen zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo Izazivanje opće opasnosti iz člana 394. stav 1. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i kazneno djelo Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 361. stav 4. KZ, kao i zbog toga što naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (čl. 197. st. 1 tačka v) ZKP). Dalje, navedeno je da je osnovanu sumnju da je apelant počinio predmetna kaznena djela sudac za prethodni postupak našao u dokazima prikupljenih tijekom istrage, koji su detaljno označeni i interpretirani u rješenju. Postojanje okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti kazneno djelo i počiniti kazneno djelo kojim prijeti, sudac za prethodni postupak našao je u činjenicama da iz provedenih dokaza u istrazi slijedi da je apelant više puta osuđivan za ista ili istovrsna kaznena djela sa elementima nasilja i to za kazneno djelo Napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti, Ugrožavanje opasnim oruđem pri svađi ili tuči, Nasilničko ponašanje i Tjelesna povreda.

5. Apelant je u žalbi protiv navedenog rješenja istakao da u pogledu pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1 tačka v) ZKP smatra da je neprihvatljiv stav suda izražen u osporenom rješenju da bi apelant boravkom na slobodi ponovio kazneno, što po njegovom mišljenju ne odgovara ni činjeničnim pretpostavkama niti je materijalno-pravno utemeljeno. Istakao je da bez ikakvog konkretiziranog obrazloženja, sud naročite okolnosti nalazi u činjenici da je apelant osuđivan, pri tome ne pitajući se, van svakog kritičkog osvrta, da li je uopće moguće ponavljanje navedenog kaznenog djela, sa pozicije mogućnosti ostvarenja objektivnih okolnosti, kao i postojanja subjektivnih okolnosti u vidu motiva i prethodnih okolnosti koje uzrokuju djelo. Osim toga, apelant je ukazao da, ukoliko je i ostvaren objektivni pritvorski uvjet iz člana 197. ZKP da postoji odgovarajući stupanj sumnje da je počinjeno predmetno djelo, nesumnjivi oblik vinosti u konkretnom slučaju je nehatno izvršenje, a kako nehat nije redovno ponovljiv uvjet, to ne stoji ni razlog za pritvor iz tačke v) citiranog člana. Također, smatra da je neuvjerljiv stav iz osporenog rješenja koji se odnosi na apelantovu raniju kažnjavanosti, budući da kažnjavanost sama po sebi, ukoliko se ne radi o specijalnom recidivu, ne može predstavljati vanrednu okolnost, te se čak i tada mora konkretizirati izvjesnost takve okolnosti i razlozi uslijed kojih ona prerasta iz redovne u vanrednu. Ovo s obzirom na to da apelant nije u specijalnom recidivu po vrsti kaznenog djela, niti je realno za očekivati da u odnosu na konkretan napadni objekt ponovi kazneno djelo, jer je on reagirao isključivo reaktivno a nikako invazivno.

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 K 082008 19 Kv od 9. jula 2019. godine preinačeno je rješenje Osnovnog suda broj 85 0 K 082008 19 Kpp 2 od 6. jula 2019. godine, pa je apelantu ukinut pritvor, a umjesto mjere pritvora su mu izrečene mjere zabrane i to: zabrana napuštanja mjesta boravišta bez dozvole suda. Kao dodatna mjera apelantu je privremeno oduzeta putna isprava (putovnica), koju je obvezan odmah predati Sudu i određena je zabrana izdavanja novih putnih isprava, kao i zabrana korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja). Apelantu je naređeno da se dva puta tjedno osobno javlja u MUP RS, Policijska uprava Doboj, Policijska stanica Doboj 1. Apelantu je naloženo da postupa u skladu sa naredbama i pozivima Osnovnog suda kojima se mijenjaju uvjeti ili ukidaju ove obveze ili kojima se zahtijeva njegovo prisustvo u Sudu, kao i da bude dostupan nadležnim organima u svrhu vođenja kaznenog postupka, a mjere zabrane i obveze iz ovog rješenja će trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako mu ne bude izrečena kazna zatvora, a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne, ako mu bude izrečena kazna zatvora, osim ukoliko mjere i obaveze iz ovog rješenja Sud ne ukine ranije, s tim da će se kontrola opravdanosti mjera zabrane vršiti svaka dva mjeseca.

7. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je osnovano apelant u žalbi ukazao da nije potrebno da ga se zadrži u pritvoru, te da se i mjerama zabrane može postići svrha – osiguranja njegovog pristustva i nesmetano vođenje kaznenog postupka. Okružni sud je ukazao da iz provedenih dokaza slijedi da nije sporna činjenica da postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo Izazivanje opće opasnosti i Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja i eksplozivnih materija, za šta ga Tužiteljstvo tereti. Međutim, Okružni sud je u detaljnom obrazloženju ukazao da je iz provedenih dokaza utvrdio da su apelantove radnje inicirane radnjama suoptuženog u ovom predmetu, upravo zbog kaznenog djela koje je taj suoptuženi počinio protiv njega, što je potvrdio i sam apelant. Zbog svega navedenog Okružni sud je ocijenio da nije osnovano zadržati apelanta u pritvoru, odnosno da će se izrečenim mjerama zabrane postići njihova svrha prema odredbama ZKP, imajući u vidu njegov boravak u inostranstvu što proizlazi iz spisa predmeta, pa je donijelo je odluku kao u izreci rješenja.

Rješenja osporena apelacijom

8. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 OK 082008 19 K od 3. januara 2020. godine produžena je mjera zabrane izrečena apelantu rješenjem tog suda broj 85 0 K 082008 19 Kv od 9. jula 2019. godine i to oduzimanje putne isprave (putovnice) izdane od nadležnog organa Bosne i Hercegovine, uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabrana korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja). Istim su rješenjem ukinute sve ostale mjere zabrane koje su izrečene istim rješenjem.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Osnovni sud, u kaznenom postupku u kojemu je apelant optužen za počinjenje kaznenog djela Izazivanje opće opasnosti i Nedozvoljena proizvodnja i promet oružjem i eksplozivnim materijama, nakon okončanja glavnog pretresa apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 5. jula 2019. godine do 10. jula 2019. godine.

10. Nakon izricanja presude sud je našao da je primjena mjere zabrane oduzimanje putne isprave, kao i zabrana korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja) još potrebna iz razloga što je nakon provedenog postupka i okončanog glavnog pretresa utvrdio je da je apelant na način opisan u optužnici počinio kaznena djela za koja je optužen i donio osuđujuću presudu. Tijekom postupka je utvrđeno da apelant privremeno i povremeno boravi i radi u Njemačkoj, gdje mu se nalazi majka, pa je sud ocijenio da je i dalje potrebna mjera zabrane označena u izreci rješenja kako bi se osiguralo apelantovo prisustvo, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant odlaskom u inozemstvo mogao izbjeći izvršenje krivične sankcije.

11. Rješenjem Okružnog suda broj 85 0 K 082008 20 Kž 6 od 20. januara 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Osnovnog suda broj 85 0 K 082008 19 K od 3. januara2020. godine.

12. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant podnio žalbu protiv prvostupanjskog rješenja, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede KZ, s prijedlogom da se osporeno rješenje kao nepravilno i nezakonito ukine i stave van pravne snage mjere zabrane uspostavljene. Dalje, Okružni sud je naveo da je, nakon što je ispitao osporeno rješenje našao neosnovanima apelantove žalbene prigovore da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 311. stav 1. tačke i) i k) ZKP. Ukazano je da je u žalbi navedeno da se bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 311. stav 1. tačka i) ZKP ogleda u tome da je prvostupanjski sud odlučivao o mjerama zabrane bez adekvatnog prijedloga Tužiteljstva i mimo takvog prijedloga, što nije bilo predmet raspravljanja, te da apelant nije bio u poziciji da se izjasni o eventualnoj daljnjoj opravdanosti takvih mjera. Okružni sud je, u pogledu ovih navoda, ukazao da u načinu na koji je postupio prvostupanjski sud donoseći osporeno rješenje nije povrijeđena odredba člana 311. stav 1. tačka i) ZKP, jer je prvostupanjski sud ovlašten vršiti kontrolu opravdanosti primjene izrečenih mjera zabrane, shodno odredbama člana 186. stav 6. ZKP, pa je na temelju te odredbe, smatra Okružni sud, pravilno utvrdio da i dalje postoje razlozi zbog kojih su prema apelantu produžene mjere navedene u tom rješenju jer se u međuvremenu nisu izmijenile ni okolnosti zbog kojih su iste izrečene, niti je apelant stupio na izdržavanje izrečene kazne zatvora. Nadalje, navedeno je da u žalbi nije obrazloženo, odnosno ukazano u čemu se to konkretno ogleda bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP u osporenom rješenju, tako da Okružni sud nije imao mogućnost ispitati osporeno rješenje u pogledu tog žalbenog razloga s obzirom da na bitne povrede kaznenog postupka sud ne pazi po službenoj dužnosti. U pogledu apelantovog žalbenog navoda koji se odnosi na povredu KZ iz člana 312. stav 1. tačka d), Okružni sud je ukazao apelant nije precizirao u čemu se ta povreda ogleda nego je samo paušalno naveo kao žalbeni razlog, tako da sud nije bio u mogućnosti ispitati osporeno rješenje u pogledu tog žalbenog razloga. Ukazano je da, budući da sud po službenoj dužnosti pazi na povredu KZ na štetu optuženog, u konkretnom slučaju nije našao takvu povredu, pa je prigovor iz žalbe u pogledu navedene povrede KZ odbijen kao neosnovan.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, koja odgovaraju pravima iz člana 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

14. Apelant je u svojim navodima ukazao da je u rješenju Osnovnog suda od 6. jula 2019. godine kao osnova za određivanje pritvora prema apelantu navedeno da postoje okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti kazneno djelo, dok je u rješenju Osnovnog suda 9. jula 2019. godine prihvaćen stav obrane kojim je ukazano da bi se i mjerama zabrane mogla postići svrha – osiguranje prisustva apelanta i nesmetano vođenje kaznenog postupka. Predmetne mjere zabrane u skladu sa članom 181. stav 1. ZKP mogu se izreći prema optuženom radi osiguranja njegovog prisustva i uspješnog vođenja kaznenog postupka, a kako je prvostepeni postupak završen i prvostupanjska presuda objavljena, apelant smatra da ne postoje više takvi razlozi za produženje mjera zabrane. Dalje, ukazao je da se mjere zabrane prema optuženom izriču kada postoje okolnosti koje ukazuju na to da bi optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili inostranstvo, dok u navedenim rješenjima Osnovnog suda u obrazloženju rješenja nije navedeno da postoje takve okolnosti. Na koncu, istakao je da je odredbom člana 186. stav 1. propisano da će sud rješenjem izreći optuženom mjeru zabrane na prijedlog Tužiteljstva ili obrane a da na da na posljednjem glavnom pretresu Tužitelj nije zahtijevao da se produže mjere zabrane prema apelantu, on smatra da bi predmetne mjere trebale biti ukinute ex lege.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prvostupanjski sud donio pravilno i zakonito rješenje, koje je potvrdio drugostupanjski sud, kao i da u navedenim rješenjima nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, kao ni njegovog prava na ličnu slobodu i sigurnost, niti su povrijeđene druge odredbe Ustava Bosne i Hercegovine. Navedeno je da je sud savjesno ocijenio sve navode iz žalbe dajući o njima potpuno jasne i detaljne odgovore, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

16. Tužiteljstvo smatra da su neosnovani svi apelantovi navodi iz apelacije. Ukazano je da je Osnovni sud 26. decembra 2019. godine, nakon izricanja osuđujuće presude apelantu, produžio mjere zabrane, kao i da je navedeno rješenje potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 20. januara 2010. godine. Dalje, navedeno je da je točan apelantov navod iz apelacije da Tužiteljstvo nije predložilo produženje mjera. S tim u vezi ukazano je da je odredbom člana 186. stav 5. ZKP propisano da mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako osobi nije izrečena kazna zatvora, te najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne, ako joj je izrečena kazna zatvora. Nakon toga se svaka dva mjeseca ispituje da li je primijenjena mjera potrebna. Dakle, u Zakonu nije navedena obveza da, nakon što sud odredi i izrekne mjere zabrane, Tužiteljstvo traži produženje tih mjera. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je smatrao da je primjena mjere zabrane još potrebna iz razloga što je nakon provedenog postupka donesena osuđujuća presudu u odnosu na apelanta, a budući da je tijekom postupka utvrđeno da apelant privremeno i povremeno boravi i radi u Njemačkoj, gdje mu se nalazi i majka, sud je ocijenio da je i dalje potrebna mjera zabrane kako bi se osiguralo njegovo prisustvo, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant odlaskom u inozemstvo mogao izbjeći izvršenje sankcije. S obzirom na navedeno, Tužiteljstvo smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava apelanata iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 181.

(1)Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegovog prisustva i za uspješno vođenje krivičnog postupka su poziv, dovođenje, mjere zabrane, jemstvo i pritvor. (2)Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3)Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kada prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kada za to nastupe uslovi.

(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.

Član 184.

(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava 1. ovog člana, sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta, bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korišćenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 185.

(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih aktivnosti ili službenih dužnosti,

b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,

v) zabranu sastajanja sa određenim licima,

g) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu i

d) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.

(2) Ostale mjere zabrane iz stava 1. ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta, kao i uz zabranu putovanja iz člana 184. ovog zakona, ili kao zasebne mjere. Član 186.

(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branioca.

(2) Kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora. (3) Osumnjičeni ili optuženi će u rješenju o izricanju mjera zabrane biti upozoren da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

(4) Tokom istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - taj sudija, odnosno predsjednik vijeća. (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može takođe trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branilac može podnijeti žalbu, a tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona, u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 187.

(1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.

(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korišćenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke. (3) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja Sud će odrediti mjesto i područje te udaljenosti ispod koje im se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti.

(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenom licu. (5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom organu sud će odrediti službeno lice kojem se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog.

(6) U rješenju kojim izriče mjeru privremenog oduzimanja vozačke dozvole sud će navesti kategorije za koje će vozačka dozvola biti suspendovana. Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda broj 85 0 K 082008 20 Kž 6 od 20. januara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 24. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant tvrdi da su mu u postupku određivanja/produženja mjera zbrane povrijeđena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

24. Član 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju glasi:

Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Prava iz stava 1. mogu se također, u posebnim oblastima ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.

25. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Europski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).

26. U konkretnom slučaju apelantu su rješenjem od 6. jula 2019. godine određene mjere zabrane napuštanja mjesta boravišta bez dozvole suda. Kao dodatna mjera apelantu je privremeno oduzeta putna isprava (putovnica), koju je obvezan odmah predati Sudu i određena je zabrana izdavanja novih putnih isprava, kao i zabrana korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja) te mu je naređeno da se dva puta tjedno osobno javlja u Policijsku stanicu. Dalje, prema osporenom rješenju od 3. januara 2020. godine prema apelantu je produžena mjera zabrane izrečena rješenjem od 6. jula 2019. godine i to oduzimanje putne isprave, uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabrana korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja), dok su ukinute sve ostale mjere zabrane koje su izrečene tim rješenjem. Shodno navedenom, proizlazi da izrečena mjera zabrane putovanja, predstavlja ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu navedenog stava Europskog suda. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma, da ima društveni život i održava kontakte s vanjskim svijetom (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).

27. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju i postići pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Europski sud, između ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014; prethodno citirana Khlyustov, stav 64). Dakle, radi se o derogativnom pravu, odnosno propisani su izuzeci od navedenog prava, a koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. U vezi s tim, Ustavni sud će ispitati da li su u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriteriji.

28. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je u trenutku određivanja pritvora apelantu postojala osnovana sumnja da je počinio kaznena djela za koje ga je teretilo Tužiteljstvo. Ta je osnovana sumnje postojala i kada je mjera pritvora, rješenjem od 6. jula 2019. godine ukinuta i zamijenjena mjerama zabrane. Vršeći kontrolu opravdanosti daljnjeg trajanja izrečenih mjera zabrane u odnosu na apelanta, redovni sudovi su u osporenim rješenjima konstatirali da je njihovo trajanje i dalje neophodno radi uspješnog vođenja kaznenog postupka, što su obrazložili valjanim argumentima, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe. Okružni sud je ispitao apelantovu žalbu i žalbene navode koji su skoro identični apelacionim navodima, ali nije našao da je žalba osnovana, za šta je dao kratko i jasno obrazloženje. Stoga, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantu izrečene u skladu sa zakonom.

29. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li su mjere zabrane koje su apelantu izrečene neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži. U pogledu navedenoga, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da su mjere zabrane apelantu određene u svrhu osiguranja njegovog prisustva i nesmetanog vođenja kaznenog postupka, što nesumnjivo predstavlja legitiman cilj.

30. Najzad, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je u okolnostima konkretnog slučaja uspostavljena i pravična ravnoteža između navedenog legitimnog cilja i apelantovih prava.

31. Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog i neometanog vođenja kaznenog postupka, odnosno osiguranja apelantovog prisustva, kako su i naveli redovni sudovi, pri tome ukazujući na fazu u kojoj se postupak trenutno nalazi i opravdanu bojazan da bi apelant odlaskom u inozemstvo mogao pokušati izbjeći izvršenje kaznene sankcije, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, pa proizlazi da izrečene mjere zabrane ne predstavljaju pretjeran teret za apelanta u odnosu na cilj koji se njima želi postići u konkretnoj situaciji. Ovo pogotovo što apelant, osim što je ukazao da Tužiteljstvo nije tražilo produženje navedenih mjera zabrane i općenitog neslaganja s izrečenim mjerama, nije zapravo ničim ukazao na „pretjeran teret“ koji trpi uslijed izrečenih mjera. Osim toga, iz rješenja koja je apelant osporio proizlazi da su redovni sudovi vrlo ažurno vršili kontrolu, kako inicijalno izrečenog pritvora, a kasnije i mjera zabrane, tako da su, od momenta kad bi utvrdili da određena mjera nije potrebna, odmah donosili rješenja kojima su ih „ukidali“, odnosno „ublažavali“, iz čega proizlazi da su sudovi zaista vršili i dalje vrše provjeru opravdanosti izrečenih mjera i njihovog daljnjeg trajanja.

32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju kada su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te ne dovode u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u osiguranju apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja kaznenog postupka i njegovog prava na slobodu kretanja i prebivališta.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-513/20 (A.S.) | Sudska praksa | Aktio