Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2831/18 (H. M.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pristup sudu
  • Dokazni postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2831/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2831/18, rješavajući apelaciju Hazima Moranjkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hazima Moranjkića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 K 023655 17 Kž 2 od 15. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 K 023655 17 K2 od 1. juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hazim Moranjkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Mihada Bašić, advokat iz Srebrenika, podnio je 17. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 K 023655 17 Kž 2 od 15. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 K 023655 17 K2 od 1. juna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 11. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Općinskog suda broj 28 0 K 023655 17 K2 od 1. juna 2017. godine apelant je proglašen krivim što je u periodu od 2006. godine do 2009. godine, svjestan da se bavi davanjem zajmova uz ugovaranje nerazmjerne imovinske koristi, što je i htio, osobama označenima u izreci presude pozajmljivao novac na kratke rokove s visokom kamatom, odnosno bavio se davanjem zajmova uz ugovaranje nerazmjerne imovinske koristi, čime je počinio tri krivična djela lihvarstva iz člana 298. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) pa mu je sud za svako od krivičnih djela navedenih u tačkama od I do III izreke presude utvrdio pojedinačnu kaznu, te mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužiteljstvo 26. aprila 2011. godine podnijelo optužnicu protiv apelanta zbog tri krivična djela lihvarstva. Presudom Općinskog suda broj 28 0 K 023655 11 K od 6. aprila 2016. godine apelant je oslobođen od optužbe da je radnjama opisanim u izreci te presude počinio krivična djela za koja ga je Tužiteljstvo teretilo. Presudom Kantonalnog suda broj 28 0 K 023655 16 Kz od 14. decembra 2016. godine uvažena je žalba Tužiteljstva pa je presuda Općinskog suda od 6. aprila 2016. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

6. Dalje, navedeno je da je u ponovljenom postupku, na glavnom pretresu koji je pred Općinskim sudom održan 29. maja 2017. godine, Tužiteljstvo preciziralo činjenično stanje iz optužnice, da su preuzeti dokazi koje je optužba izvela tokom postupka, pa su uz saglasnost stranaka pročitani iskazi svjedoka i izvršen je uvid u materijalne dokaze označene u presudi. Preuzeti su i dokazi odbrane, pa su uz saglasnost stranaka pročitani iskazi svjedoka označenih u presudi, a izvršen je uvid i čitanje materijalnih dokaza.

7. U nastavku presude Općinski sud je, na str. od 4. do 15. interpretirao provedene dokaze, pa ukazao da je nakon ocjene svih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je apelant počinio tri krivična djela lihvarstva na način opisan u izreci presude. Sud je našao da je ta krivična djela počinio s umišljajem, te da je bio svjestan svojih dijela i htio njihovo izvršenje.

8. Dalje, navedeno je da je prilikom odmjeravanja krivične sankcije sud cijenio sve okolnosti koje utječu na to da kazna bude manja ili veća, odnosno olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Tako je sud od olakšavajućih okolnosti cijenio da apelant nije osuđivan, da jedan od oštećenih nije tražio da se apelanta krivično goni, da se apelant korektno ponašao na sudu, te protek vremena od izvršenja krivičnih djela. Sud je smatrao da su navedene olakšavajuće okolnosti u svojoj ukupnosti osobito olakšavajuće, te da je uvjetna osuda koja je apelantu izrečena razmjerna stepenu opasnosti počinjenog krivičnog djela, te da će upozorenje uz prijetnju kaznom dovoljno utjecati na apelanta da više ne čini krivična djela.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 28 0 K 023655 17KŽ2 od 15. februara 2018. godine odbijene su žalbe koje su podnijeli Tužiteljstvo i apelant i presuda Općinskog suda od 1. juna 2017. godine je potvrđena.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede KZ i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba uvaži, osporavana presuda preinači i apelant oslobodi od optužbe da je počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret ili da se osporena presuda ukine i odredi održavanje pretresa pred drugostepenim sudom.

11. Dalje, navedeno je da je, osporavajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), apelant naveo da je sud prekoračio optužbu jer je u uvodu osporene presude naveo da se postupak protiv njega vodi zbog počinjenja tri krivična djela lihvarstva iz člana 298. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ, a u izreci presude je navedeno krivično djelo lihvarstva iz člana 298. stav 3. KZ, iako je Tužiteljstvo na glavnom pretresu izmijenilo činjenični opis optužnice, u kojem je apelantu na teret stavilo tri krivična djela lihvarstva iz člana 298. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZFBiH.

12. U pogledu tih navoda, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 295. ZKP propisano da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Iz tih razloga, identitet optužbe i presude postoji ukoliko je sud u odnosu na činjenični opis iz optužnice izvršio samo određene intervencije tako da je u izreci presude došlo do izmjena, ali ne i bitnih okolnosti u opisu djela, preciziranja opisa, izmjena oznaka koje nisu potrebne u činjeničnom opisu i slično. U konkretnom slučaju, izrekom potvrđene optužnice apelantu su na teret stavljena tri krivična djela lihvarstva iz člana 298. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ, što je i navedeno u uvodu i izreci osporene presude. To što je na glavnom pretresu, nakon provedenih dokaza, tužitelj izmijenio činjenični opis optužnice, on nije promijenio pravnu kvalifikaciju krivičnih djela jer su i dalje ostala tri krivična djela lihvarstva iz člana 298. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ. Ukazano je da ukoliko se ima u vidu pravna kvalifikacija tih krivičnih djela, jasno proizlazi da činjeničnom opisu iz izreke optužnice odgovara krivično djelo iz člana 298. stav 3. KZ.

13. Dalje, navedeno je da apelant bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP vidi u tome što je izreka osporene presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude, te što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Kantonalni sud je te prigovore našao neosnovanim jer je zaključio da je izreka osporene presude jasna i precizna, kao i da u njoj nema nikakvih nejasnoća i kontradiktornosti. Ukazano je da su apelantu na teret stavljena tri krivična djela lihvarstva opisana u tačkama I–III izreke optužnice, pa s obzirom na to da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelant ta krivična djela počinio, to su mu, u smislu člana 54. stav

1. KZ, utvrđene pojedinačne kazne za svako od tih krivičnih djela, a onda mu je, shodno članu 54. stav 2. tačka b) KZ, izrečena jedinstvena kazna zatvora, tako da nije bilo nikakvih ponavljanja, kako je to navedeno u žalbi. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da izreka osporene presude nije u suprotnosti s obrazloženjem u kojem su, u skladu s odredbom člana 305. tačka 7. ZKP, dati razlozi o odlučnim činjenicama, pri čemu je prvostepeni sud posebno cijenio kontradiktornosti iskaza svjedoka, te jasno obrazložio zbog čega dijelove apelantovog iskaza u pogledu zateznih kamata na date zajmove nije prihvatio kao vjerodostojne, a zbog čega je ocijenio vjerodostojne iskaze drugih svjedoka, iz čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP.

14. Dalje, apelant je u žalbi naveo kako bitnu povredu iz člana 312. stav 2. ZKP vidi u tome što je prvostepeni sud tokom ponovljenog glavnog pretresa nepravilno primijenio odredbe ZKP, što je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Kantonalni sud je te prigovore ocijenio paušalnima istaknuvši da bitne povrede nisu zakonom taksativno određene zbog toga što to može biti svaka povreda na koju žalitelj ukaže žalbom, nakon čega sud cijeni da li su bitne ili ne, i to prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Apelant je u žalbi ukazao da glavni pretres u ponovljenom suđenju nije valjano proveden, relativizirajući odredbu člana 331.a) ZKP, čijim je stavom 4. propisano da je prvostepeni sud dužan u ponovnom postupku izvesti sve procesne radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. Navedeno je da iz obrazloženja osporene presude jasno proizlazi da je u ponovnom postupku prvostepeni sud izveo sve procesne radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja mu je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci, odnosno da su uz saglasnost stranaka pročitani iskazi saslušanih svjedoka i materijalni dokazi i Tužiteljstva i odbrane, nakon čega je Tužiteljstvo izmijenilo činjenični opis optuženice na način kako je to navedeno u izreci osporene presude. Dalje, navedeno je da je sve izvedene dokaze prvostepeni sud cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, nakon čega je izveo pravilne činjenične zaključke o dokazanosti relevantnih činjenica za sve tri tačke optuženice, da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja bića krivičnog djela za koje je optužen, pa kako nije našao okolnosti koje bi dovele u sumnju apelantovu uračunljivost u vrijeme izvršenja krivičnih djela, proglasio ga je krivim pravilno zaključivši da je postupajući na način opisan u izreci presude bio svjestan svojih radnji kada je davao zajmove oštećenima i da je navedena krivična djela počinio s direktnim umišljajem.

15. Konačno, navedeno je da iako apelant nije podnio žalbu zbog odluke o sankciji, Kantonalni sud je, imajući u vidu da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede KZ u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, prvostepenu presudu preispitao i po tom osnovu, te ukazao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio pojedinačne kazne za svako od tri počinjena krivična djela, a onda mu izrekao uvjetnu osudu, kojom mu je utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci s rokom provjeravanja od dvije godine, pri tome imajući u vidu opća pravila za odmjeravanje kazne i uzimajući u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude postupio suprotno odredbi člana 325. stav 2. ZKP jer nije, a prema njegovom mišljenju je morao, održao pretres po apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, niti je apelanta i njegovog branitelja obavijestio i pozivao na sjednicu vijeća drugostepenog suda. Smatra da je takvim postupanjem drugostepeni sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, te pravo na pravni lijek, odnosno žalbeni postupak. Osim toga, apelant smatra da je postupanjem redovnih sudova povrijeđeno i njegovo pravo na suđenje u razumnom roku. U apelaciji je opisao tok postupka, od podnošenja krivične prijave protiv njega 30. maja 2009. godine do donošenja osporene presude Kantonalnog suda, ukazavši da je postupak trajao osam godina, što smatra nerazumno dugim periodom. Posebno je istakao da je zakazivanje nastavaka glavnih pretresa uvijek prelazio zakonski rok od 30 dana te se suđenje vraćalo na početak. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZKP imajući u vidu vremensko počinjenje predmetnih radnji iz optužnice. Istakao je da niti jedan od redovnih sudova nije utvrdio vrijeme počinjenja krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, imajući u vidu da je apelant po tri tačke optužnice terećen za počinjena djela u periodu od juna 2006. do marta 2009. godine, niti su redovni sudovi utvrdili „visinu“ nerazmjerne imovinske koristi kako po pojedinim krivičnim djelima tako niti ukupno po sva tri krivična djela. Slijedom toga, a imajući u vidu odredbu člana 15. u vezi sa članom 298. KZ, redovni sudovi nisu utvrdili niti utvrđivali zastarijevanje krivičnog gonjenja po pojedinim krivičnim djelima.

18. Drugi razlog proizvoljnosti primjene zakona u okviru redovnih sudova ukazuje da je apelantu provođenjem predmetnih sudskih postupaka uskraćeno pravo da kao svaki građanin primijeni pravo zaključivanja ugovora o zajmu. Ovo iz razloga što je apelant dokazivao da je s navodno „oštećenim“ zaključivao obligacione ugovore – ugovore o zajmu u vidu notarski obrađenih isprava, koje notarske isprave su provedene u redovnim sudskim postupcima kao dokazi. Na takav način redovni sudovi su apelantu kršili njegova prava garantirana članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, na koji način je nad apelantom izvršena i diskriminacija.

b)Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant, pozivajući se na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, neosnovano osporava drugostepenu presudu tvrdeći da je prilikom njenog donošenja Kantonalni sud postupio protivno odredbi člana 325. stav 2. u vezi sa članom 319. ZKP. Ukazano je da Tužiteljstvo i apelant u žalbi i u odgovoru na žalbu nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici vijeća, pa je iz tog razloga sjednica održana bez njihovog prisustva u smislu člana 319. tačka 8. ZKP. Osim toga, ukazano je da nije povrijeđena ni odredba člana 325. stav 2. ZKP jer su žalbe protiv prvostepene presude odbijene i ta je presuda potvrđena, tako da nije bilo uvjeta da se održi pretres pred prvostepenim sudom. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je postupak trajao dugo, ali su to objektivni uvjeti ili procesna procedura koja je omogućavala strankama da ulažu žalbe, dok je na dužinu postupka pred drugostepenim sudom utjecao i obim zaostataka iz ranijih godina i hitnih predmeta.

20. Općinski sud u Gradačcu je u odgovoru na apelaciju obavijestio Ustavni sud da je 1. decembra 2018. godine počeo s radom novoosnovani Općinski sud u Srebreniku, te da se kompletan krivični predmet broj 28 0 K 023655 16 K 2 nalazi u Općinskom sudu u Srebreniku, kao nadležnom sudu.

21. Općinski sud u Srebreniku je u odgovoru na apelaciju naveo da je 4. maja 2011. godine podignuta optužnica protiv apelanta, a da je glavni pretres započeo 24. februara 2014. godine čitanjem optužnice i izlaganjem uvodnih riječi optužbe i odbrane. U nastavku dopisa Općinski sud je opisao dinamiku zakazivanja glavnih pretresa, kao i razloge njihovog odgađanja. Neka su ročišta odgođena zbog prirodnih nepogoda, neka zbog (opravdanih) nepristupanja svjedoka, a neka na zahtjev apelanta, odnosno njegovog branitelja, te je prvostepena presuda objavljena 6. aprila 2016. godine. Ta je presuda ukinuta Rješenjem Kantonalnog suda broj 28 0 K 023655 16 Kž od 14. decembra 2016. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom krivičnom postupku glavni pretres je održan u dva ročišta – 25. aprila 2017. godine i 29. maja 2017. godine kada je i završen glavni pretres, a presuda je objavljena 1. juna 2017. godine. Sud je u pogledu ,,složenosti predmeta“ ukazao da činjenični sadržaj predmetne optužbe nije bio jednostavan jer je zahtijevao utvrđenje višekratnih slučajeva pozajmljivanja određenih novčanih iznosa oštećenima, što je dalje zahtijevalo provođenje poprilično opširnog dokaznog postupka u vidu saslušanja svjedoka i provođenja materijalne dokumentacije. U pogledu apelantovih navoda iz apelacije da su redovni sudovi proizvoljno primijenili ZKP u smislu utvrđivanja vremena počinjenja krivičnopravnih radnji i da nisu utvrdili visinu nerazmjerne imovinske koristi po pojedinim djelima, niti su utvrđivali zastarijevanje krivičnog gonjenja po pojedinim djelima, te da mu je „uskraćeno pravo da kao svaki građanin primijeni pravo zaključivanja ugovora o zajmu na koji način je nad apelantom izvršena i diskriminacija“, Općinski sud je istakao da je riječ o paušalnim i krajnje neargumentiranim navodima, koji nisu dovedeni u vezu s bilo kojim ustavnim ni konvencijskim pravima, pa se na te navode i ne može odgovoriti. Osim toga, ukazano je da su svi apelantovi prigovori bili predmet ispitivanja u postupku pred Kantonalnim sudom, koji se u presudi jasno i određeno izjasnio o tim navodima. Konačno, ukazano je da iz apelacije proizlazi da se postupanje prvostepenog suda pretežno zasniva na povredi prava na suđenje u razumnom roku, međutim, u konkretnom slučaju je sasvim jasno da je trajanje krivičnog postupka bilo značajno determinirano ponašanjem stranaka i učesnika u postupku jer je određeni broj ročišta bio odlagan kako zbog apelantovog nedolaska tako i zbog toga što je branitelj tražio odgode, kao i zbog nedolaska svjedoka koji su pravdali svoj izostanak, u kojim slučajevima sud nema procesne mogućnosti provoditi prinudne mjere dovođenja istih svjedoka.

22. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo je navelo da smatra da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji pa je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).

24. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 298.

Lihvarstvo (1) Ko iskorišćujući nuždu, teške imovinske ili stambene prilike, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili smanjenu sposobnost rasuđivanja druge osobe, primi od nje ili s njom ugovori za sebe ili drugog imovinsku korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on dao, učinio ili se obavezao dati ili učiniti, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine.

(2) Ako su krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovane teške posljedice oštećenom, učinitelj će se kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Kaznom iz stava 2. ovog člana kaznit će se ko se bavi davanjem zajmova uz ugovaranje nesrazmjerne imovinske koristi.

25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 312.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja;

b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti;

c) ako je glavni pretres održan bez lica čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, braniocu ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa;

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu;

f) ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa;

g) ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti;

h) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe;

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

j) ako je optužba prekoračena;

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primjenio ili je nepravilno primjenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 314.

Pogrešno ili nepotpuno činjenično stanje (1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je sud neku relevantnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.

(2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.

Član 319. st. (1), (3) i (8) Sjednica Vijeća (1) O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi, njegov branilac, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća.

(3) Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice Vijeća.

(8) U slučaju kada subjekti žalbe iz stava 1. ovog člana nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća drugostepenog suda, sjednica će se održati bez njihovog prisustva.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 28 0 K 023655 17 Kž 2 od 15. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

33. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

34. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, te da su u vezi s tim počinili bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

35. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

37. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ta slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

38. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava te ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je on identične prigovore isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to prije svega na iskazima oštećenih, koji su potkrijepljeni materijalnim dokazima, kao i iskazima svjedoka. Također, sud se očitovao o protivrječnostima u izjavama svjedoka, pri čemu je dao valjane razloge o tome zašto je određenim izjavama poklonio vjeru, a drugima nije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je apelant bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje, odnosno da je postupao s direktnim umišljajem, te da u konkretnom slučaju nisu postojale okolnosti koje bi ukazivale na neki od zakonskih osnova koji isključuju krivnju. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim, te da je na činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je Kantonalni sud odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za donošenje odluke, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, a kako je to pobliže navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

39. Ustavni sud, u pogledu apelantovih navoda da nije obaviješten o sjednici vijeća u smislu člana 319. ZKP zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje, ukazuje da optuženi mora imati mogućnost lično prisustvovati sjednici suda, te da se to pravilo odnosi prvenstveno na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo prisustvovanja pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja kada prisustvo optuženog nije značajno.

40. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, član 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije uvijek povrijeđen kada apelant nije bio pozvan na sjednicu pretresnog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, kakvo je počiniteljevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu pretresnog vijeća (vidi Evropski sud, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, stranica 25). Tako se u citiranoj odluci Delcourt protiv Belgije na str. 14. i 15. navodi: „[A] Krivična optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Krivični postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom [...] [T] Evropska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju pretresne ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove zahtijeva se da osiguraju osobama koje su podložne zakonima (na koje se zakon odnosi) uživanje svih osnovnih garancija sadržanih u članu 6. Evropske konvencije. Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih lično prezentira pred žalbenim vijećem, a takva je mogućnost predviđena domaćim krivičnim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.“ U tom kontekstu su i navodi iz tačke 57. navedene presude Evropskog suda Monnell i Morris protiv Velike Britanije, koji glase: „U vezi s aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovno razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koji bi opravdao saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalitelja će biti dopušteno.“

41. U vezi s navedenim, Ustavni sud uvidom u žalbu koju je apelant podnio Kantonalnom sudu protiv prvostepene presude zapaža da apelant nije, kako je propisano odredbom člana 319. stav (1), tražio od suda da bude obaviješten o sjednici vijeća. Osim toga, Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi zauzeo stajalište da „ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku kao elementa prava na pravično suđenje kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala niti jedna stranka u postupku“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1124/05 od 9. februara 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 45/06, stav 31. i Odluka broj AP 2367/08 od 7. aprila 2011. godine, st. 35–43, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su se navodi iz žalbe odnosili na način na koji je prvostepeni sud cijenio izvedene dokaze, utvrdio činjenično stanje i kakvu je odluku donio, kao i da u žalbi nisu iznesene nikakve nove činjenice, niti dokazi koji nisu bili već prezentirani pred prvostepenim sudom. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud postupio onako kako je propisano odredbom člana 319. stav (8), odnosno da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je zbog nedostavljanja obavještenja o terminu održavanja sjednice drugostepenog vijeća i njegovog neprisustvovanja sjednici povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

42. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, tvrdeći da je predmetni krivični postupak trajao nerazumno dugo, pri tome posebno ukazujući na trajanje postupka pred prvostepenim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donesena prvostepena presuda, koja je po žalbi Tužiteljstva ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje prvostepenom sudu. Nadalje, tokom postupka pred prvostepenim sudom predloženo je saslušanje velikog broja svjedoka, pa su se u vezi s tim događale određene okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka s obzirom na to da su zbog (opravdanog) nepristupanja svjedoka ročišta odgađana dok se njihovo prisustvo ne osigura. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je određeni broj ročišta odgođen na zahtjev apelanta i/ili njegovog branitelja. Dakle, iako je postupak trajao oko osam godina, s obzirom na to da je postupak složene naravi u kojem je trebalo provesti dokaze i utvrditi sve činjenice vezane za tri krivična djela lihvarstva, te imajući u vidu ponašanje stranaka u postupku, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

44. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu. Ove navode zasniva na tvrdnji da su redovni sudovi, uslijed proizvoljnosti u primjeni zakona, uskratili pravo da zaključuje ugovore o zajmu budući da je tokom postupka dokazivao da je s oštećenima ustvari zaključivao obligacione ugovore – ugovore o zajmu u vidu notarski obrađenih isprava. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, pri čemu apelant nije ponudio nikakve druge argumente kojim bi potkrijepio te tvrdnje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, kao i primjene procesnog i materijalnog prava.

46. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu u situaciji kada Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, pri čemu apelant nije ponudio nikakve druge argumente kojima bi potkrijepio tvrdnje o diskriminaciji.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2831/18 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio