Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3135/18 (J. J.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Troškovi postupka
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3135/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3135/18, rješavajući apelaciju Jagode Jovanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jagode Jovanović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 206885 17 Gž 2 P od 14. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 206885 15 P od 18. maja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jagoda Jovanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 1. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 206885 17 Gž 2 od 14. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 206885 15 P od 18. maja 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih Dragane Krinjski, Nade Zečić i Dragice Sabljić (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena i trećetužena ili tužene) zatraženo je 26. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. januara 2020. godine, Osnovni sud 9. januara 2020. godine, dok tužene nisu dostavile odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 206885 15 P od 18. maja 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže prvotužena da joj isplati iznos od 4.800,00 KM a drugotužena iznos od 10.779,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom je trećetužena obavezana da apelantici isplati iznos od 4.500,00 KM a na ime troškova postupka iznos od 2.980,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Također, apelantica je obavezana da prvotuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 2.386,80 KM, a drugotuženoj iznos od 3.159,00 KM.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženih 31. decembra 2014. godine radi naplate duga. Predmet apelantičinog tužbenog zahtjeva je da se tužene obavežu da joj na ime duga za izvršene obaveze kao jemca, po osnovu ugovora o kreditu koji su tužene zaključile sa odgovarajućim bankama, isplate novčane iznose precizirane u izreci presude za svaku tuženu pojedinačno. Osnovni sud je ocjenom izvedenih dokaza (uvidom u kreditne kartice za precizirane periode, platnu listu, dopis prvotužene i drugotužene, zatim, uvidom u dokumente Nove banke a.d. Banja Luka - potvrdu, odluku, nalog za uplatu i dopis - rješenje o administrativnoj zabrani i drugu materijalnu dokumentaciju, te saslušanjem apelantice i trećetužene), čiji sadržaj je detaljno prezentiran na str. od 2. do 5. obrazloženja presude, utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li apelantici pripada pravo da od tuženih traži isplatu iznosa, pobliže preciziranih tužbenim zahtjevom. Između ostalog, Osnovni sud je konstatirao da je uvidom u dopise prvotužene i drugotužene od 1. i 2. decembra 2014. godine, dostavljene advokatu apelantice Melihi Filipović, utvrđeno da su ove tužene u navedenim dopisima, između ostalog, potvrdile da su zaključile ugovor o kreditu i da su svjesne da su apelantici odbijali rate njihovog kredita, te da izražavaju volju da iznos apelantičinog potraživanja namire kad budu u prilici, kao i da je njihovo posljednje namirenje bilo u septembru 2013. godine.
7. S tim u vezi, Osnovni sud je uvidom u potvrdu Nove banke od 11. aprila 2014. godine, kao i odluku navedene banke, kojim je utvrđeno da se apelantici, kao jemcu trećetužene, odobrava izmirivanje po osnovu ugovora o kreditu trećetužene, precizirani broj od 12. maja 2010. godine, u iznosu od 4.500,00 KM, utvrdio da je tačna apelantičina tvrdnja „da je u odnosu na trećetuženu kao jemac izvršila obavezu prema davaocu kredita“ Novoj banci 9. aprila 2014. godine. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 997. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se jemac na temelju ugovora o jemstvu obavezuje na ime ispunjenja punovažne i dospjele obaveze dužnika prema povjeriocu. Nadalje je navedeno da je članom 1013. istog zakona propisano da jemac koji je isplatio povjeriocu njegovo potraživanje može od dužnika zahtijevati da mu nadoknadi sve što je za njega isplatio. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio kao neosnovane tvrdnje trećetužene da je ugovor o kreditu čiji je ona korisnik prenesen na prvotuženu i drugotuženu, jer to, po ocjeni Osnovnog suda, ne proizlazi iz izvedenih dokaza, u smislu da je došlo do promjene dužnika u ugovoru o kreditu, odnosno da je između trećetužene, prvotužene i drugotužene došlo do ustupanja duga.
8. Što se tiče apelantičinog tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na prvotuženu i drugotuženu, Osnovni sud je dalje utvrdio da apelantica, u smislu odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tokom trajanja postupka nije dokazala po kom ugovoru o kreditu je bila jemac ovih tuženih, te koliki je iznos po osnovu takvih ugovora isplatila nekoj od komercijalnih banaka. Naime, Osnovni sud je uvidom u dokaze koje je apelantica dostavila sudu, između ostalog uvidom u izvode iz knjigovodstvene evidencije apelantičinog poslodavca, utvrdio da je „dolazilo do određenih obustava od plate [apelantice] ali da nije vidljivo po kom osnovu i u čije ime, jer se ni na jednom finansijskom aktu ne može vidjeti o kom ugovoru o kreditu se radi i ko je korisnik kredita“. S obzirom na to da su ove tužene osporavale navode iz tužbe, a da ni apelantica u svom iskazu nije navela o kojim se ugovorima o kreditu radi i koliko je u korist koje od ovih tuženih izvršila obaveza, Osnovni sud je odbio apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu i drugotuženu kao neosnovan sa obrazloženjem da apelantica nije dokazala činjenične navode iz tužbe, te da izvedeni dokazi nisu dovoljni za drugačiju odluku suda. Navedeno je da je bilo potrebno da apelantica u pravcu dokazivanja svojih činjeničnih tvrdnji tokom postupka izvede dokaze ili čitanjem ugovora o jemstvu i kreditu ili potvrde banke kojim bi potvrdila da je u korist prvotužene i drugotužene izvršila obavezu po osnovu zaključenih ugovora o kreditu. Istaknuto je da, po ocjeni suda, sam apelantičin iskaz nije dovoljan dokaz o činjeničnim navodima iz tužbe. Također je istaknuto da apelantičino pozivanje na pisma prvotužene i drugotužene upućena njenom punomoćniku, „osim dokazivanja činjenice da je [apelantica] bila jemac po nekom od kredita, ne predstavlja dovoljan dokaz s obzirom na osporavanje tuženih“. Apelantica je, također, obavezana da prvotuženoj i drugotuženoj na ime troškova postupka isplati iznose kao u izreci presude. Nadalje, imajući u vidu odluku suda u odnosu na trećetuženu, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 386. stav 1. ZPP trećetuženu obavezao da apelantici na ime troškova postupka isplati iznos od 2.980,00 KM.
9. Odlučujući o žalbi apelantice i trećetužene, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 206885 17 Gž 2 od 14. marta 2018. godine apelantičinu žalbu djelimično uvažio tako što je presudu Osnovnog suda od 18. maja 2017. godine preinačio u dijelu kojim je apelantica obavezana da prvotuženoj i drugotuženoj naknadi troškove parničnog postupka tako što je obavezao apelanticu da ovim tuženim na ime troškova parničnog postupka isplati iznose od po 2.579,85, KM, odnosno ukupno iznos od 5.159,70 KM (niži od onog koji je utvrđen prvostepenom presudom), dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženih za naknadu troškova parničnog postupka (u iznosu od 386,10 KM ) odbijen kao neosnovan. Presudom je, također, djelimično uvažena žalba trećetužene i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odlučeno o apelantičinom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, tako što je trećetužena obavezana da apelantici na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.380,00 KM (niži od onog utvrđenog prvostepenom presudom), sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok su u preostalom dijelu apelantičin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na ovaj iznos odbijeni kao neosnovani. Dalje, žalbe apelantice i trećetužene u preostalom dijelu su odbijene i presuda Osnovnog suda od 18. maja 2017. godine potvrđena, kao i zahtjev apelantice i trećetužene za naknadu troškova žalbenog postupka.
10. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica žalbenim navodima osporavala presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu i drugotuženu, kao i u dijelu kojim je udovoljeno zahtjevima ovih tuženih za naknadu troškova parničnog postupka zbog svih razloga propisanih odredbom člana 208. stav 1. ZPP, dok je trećetužena u žalbi osporavala presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je udovoljeno apelantičinom tužbenom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka. Okružni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom zaključio da je Osnovni sud ispravno postupio kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu i drugotuženu. U vezi s tim je ukazao da apelantica, prema odredbi člana 1013. ZOO a u vezi sa članom 1003. citiranog zakona, svoj tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu i drugotuženu nije dokazala svojim iskazom, te pismenim ispravama koje je dostavila sudu a koje se tiču mjesečnih obustava plate, kreditnih kartica i platnih lista poslodavca. Također, suprotno apelantičinim žalbenim navodima, Okružni sud smatra da ni dopisi prvotužene i drugotužene od 1. i 4. decembra 2014. godine upućeni apelantičinom punomoćeniku, kojima su ove tužene priznale osnov potraživanja, odnosno izjavile da apelantica jeste otplaćivala njihove kredite, te okolnost da one nisu pristupile sudu radi saslušanja, nisu mogli poslužiti kao pouzdan osnov za utvrđivanje osnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva u ovom dijelu. Okružni sud je, također, naveo da je apelantica tek uz žalbu ponudila pismene isprave, i to Ugovor o kreditu broj 35-2626, zaključen između UniCredit Bank, kao davaoca kredita, i prvotužene, kao korisnika kredita, te jemaca apelantice i ugovor o kreditu, precizirani broj, zaključen 28. februara 2007. godine između UniCredit Bank, kao davaoca kredita, i drugotužene, kao korisnika kredita, te apelantice kao jemca. Apelantica je, također, uz žalbu Okružnom sudu dostavila uvjerenje svog poslodavca (Grad Banja Luka), precizirani broj od 20. juna 2017. godine, iz kojeg proizlazi da je po kreditu precizirani broj čiji je korisnik drugotužena apelantici mjesečno odbijan iznos 489,90 KM, odnosno da je apelantici ukupno od plate odbijen iznos od 17.547,01 KM. Iz navedenog dokaza, također, proizlazi da je apelantici po ugovoru o krediti preciziranog broja, čiji je korisnik prvotužena, od plate odbijan mjesečni iznos od 250,00 KM, odnosno da joj je ukupno odbijen iznos od 9.250,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da navedene dokaze ovaj sud nije mogao prihvatiti u žalbenom postupku, jer apelantica, u smislu odredbe člana 207. stav 1. ZPP, u žalbi nije ponudila dokaze da bez svoje krivice navedene pismene isprave nije mogla ponuditi prvostepenom sudu do zaključenja ročišta za glavnu raspravu.
11. U vezi sa apelantičinim navodima kojim osporava presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je obavezana da prvotuženoj i drugotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka, Okružni sud je obrazložio da ti navodi ne dovode u pitanje utvrđenje prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka koji su dosuđeni ovim tuženima. Međutim, Okružni sud je naveo da na pravilnu primjenu materijalnog prava drugostepeni sud pazi i po službenoj dužnosti, pa je u tom kontekstu istakao da se odluka prvostepenog suda u dijelu kojim je apelantica obavezana na naknadu troškova postupka prvotuženoj i drugotuženoj temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Okružni sud je obrazložio da je prvotuženu i drugotuženu u predmetnom postupku zastupao jedan punomoćnik, advokat Boris Stojanović, na temelju punomoći od 9. februara 2015. godine, te da je on, kako proizlazi iz izvedenih dokaza, prije zaključenja ročišta za glavnu raspravu u troškovniku od 18. aprila 2017. godine podnio i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka za obje tužene, kojim su obuhvaćeni troškovi parničnog postupka za obavljene parnične radnje, troškovi punomoćnika uvećani za zastupanje više stranaka sa obračunatim PDV. Dakle, iz troškovnika punomoćnika prvotužene i drugotužene proizlazi da je on od suda potraživao iznos od 7.002,45 KM, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 68/05 i 67/13, u daljem tekstu: Tarifa) a sve prema vrijednosti predmetnog spora od 10.001,00 do 20.000,00 KM. Međutim, Okružni sud je ukazao da je time što je isti advokat zastupao tužene nastala novčana obaveza u iznosu od 5.159,70 KM koja, u smislu člana 412. stav 1. ZOO, predstavlja djeljivu obavezu a koja se, u smislu stava 3. tog člana, između više povjerilaca dijeli među njima na jednake dijelove. Stoga je Okružni sud istakao da je pravilnom primjenom materijalnog prava, odredbe čl. 386. i 387. ZPP, čl. 1. i 2. Tarife, člana 412. stav 1. i stav 3. ZOO, odluku prvostepenog suda u ovom dijelu preinačio kao u izreci presude na osnovu čl. 226. i 235. tačka 3. ZPP.
12. Odluka prvostepenog suda o osnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva u odnosu na trećetuženu se, po ocjeni Okružnog suda, temelji na pravilnoj primjeni materijalnog prava, odredbi člana 1013. ZOO a u vezi sa članom 1003. citiranog zakona. Obrazloženo je da trećetužena, također, osporava odluku prvostepenog suda u dijelu kojim je obavezana da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka, te ukazuje da je odlučeno o troškovima parničnog postupka pogrešnom primjenom materijalnog prava. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 318. stav 2. ZPP propisano da, ako zahtjev u tužbi proizlazi iz raznih osnova, ili ako su istaknuti protiv više tuženih, troškovi parničnog postupka se određuju prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da vrijednost predmeta spora koju je apelantica istakla protiv trećetužene iznosi 4.500,00 KM. Stoga, Okružni sud je preinačio presudu prvostepenog suda u tom dijelu obrazloživši da ukupni troškovi ovog parničnog postupka u odnosu na trećetuženu koji predstavljaju potrebne troškove, u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZPP, a koji se sastoje od troškova zastupanja apelantice posredstvom punomoćnika i troškove takse na tužbu iznose 1.380,00 KM. Stoga je Okružni sud u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu na način da je trećetuženu obavezao da apelantici na ime troškova postupka primjenom člana 386. stav 1. ZPP isplati navedeni iznos, pa je apelantičin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica prvenstveno tvrdi da se osporene odluke sudova temelje na proizvoljnoj ocjeni dokaza, shodno članu 8. ZPP, i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredaba člana 1013. ZOO, jer je njen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu i drugotuženu odbijen uz obrazloženje da nije dokazala svoje potraživanje od prvotužene i drugotužene. U vezi s tim, ističe da je tokom trajanja predmetnog postupka dokazala da postoji njeno regresno potraživanjae prema prvotuženoj i drugotuženoj, a što, kako ističe, jasno proizlazi iz sadržaja dvaju pisama koje su ove tužene uputile njenom punomoćniku, advokatu Melihi Filipović, „da su svjesne činjenice da su se apelantici odbijale rate njihovih kredita i da izražavaju volju da iznos apelantičinog potraživanja namire kad budu u prilici“. Ovakvi navodi prvotužene i drugotužene se, kako smatra apelantica, mogu shvatiti isključivo kao njihovo priznanje da postoji sporno potraživanje prema apelantici. Ističe da se izostanak prvotužene i drugotužene na ročištu za glavnu raspravu, određenom za 18. april 2017. godine u 11 sati, iako su bile uredno obaviještene posredstvom svog punomoćnika, i koje svoj izostanak nisu opravdale, također, može se shvatiti jedino kao njihovo prećutno priznanje apelantičinog potraživanja prema njima. Da takav osnov postoji, i posredno dokazuju i brojne finansijske kartice i platne liste njenog poslodavca koje je dostavila sudu. Apelantica, dalje, ističe da je u postupku pred drugostepenim sudom uz žalbu priložila i druge dokaze kojima potvrđuje obavezu prvotužene i drugotužene prema njoj, koje ovaj sud nije prihvatio primjenom odredbe člana 207. stav 1. ZPP. Tvrdi da navedene dokaze nije mogla ponuditi prvostepenom sudu do ročišta za glavnu raspravu koja je zaključena 18. maja 2017. godine, jer su uvjerenja njenog poslodavca iz kojih proizlazi da su joj po kreditima prvotužene i drugotužene odbijane rate kredita u određenim iznosima izdata tek 18. maja 2017. godine, zbog čega smatra da ih je drugostepeni sud bio dužan ocijeniti.
14. Apelantica, također, smatra da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je presudu prvostepenog suda preinačio u pogledu apelantičine obaveze da naknadi troškove parničnog postupka prvotuženoj i drugotuženoj, jer, za razliku od prvostepenog suda, Okružni sud ju je obavezao da isplati veći iznos prvotuženoj i drugotuženoj na ime troškova postupka. Dakle, i pored činjenice da je njenu žalbu djelimično uvažio, ovaj sud ju je obavezao da prvotuženoj i drugotuženoj isplati veći iznos na ime troškova postupka iako one nisu izjavile žalbu protiv presude prvostepenog suda, na koji način je odlučio na njenu štetu. Također, smatra da se presuda drugostepenog suda u pogledu isplate troškova postupka od trećetužene temelji na proizvoljnoj primjeni procesnog prava, odredbe čl. 386. stav 1. i 387. stav 1, jer je Okružni sud preinačio odluku prvostepenog suda i trećetuženu obavezao da joj na ime troškova postupka isplati manji iznos.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je naveo da ne postoji povreda prava na koja se apelantica poziva u apelaciji zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Osnovni sud, također, smatra da su apelantičini navodi neosnovani i predlaže da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
[…] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 207. st. 1. i 2.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.
[…].
Član 318. stav 2.
Ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili su istaknuti protiv više tuženih, vrijednost se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.
Član 386. st. 1. i 2.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
[…].
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
18. U Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 412. st. 1. i 3.
(1) Obaveza je deljiva ako se ono što se duguje može podeliti i ispuniti u delovima koji imaju ista svojstva kao i ceo predmet, i ako ono tom podelom ne gubi ništa od svoje vrednosti, inače obaveza je nedeljiva.
[…] (3) Kad u nekoj deljivoj obavezi ima više poverilaca, potraživanje se deli među njima na jednake delove, ako nije što drugo određeno, i svaki poverilac može zahtevati samo svoj deo potraživanja.
Prelaz poveriočevih prava na jemca (subrogacija) Član 1003.
Na jemca koji je namirio poveriočevo potraživanje prelazi to potraživanje sa svim sporednim pravima i garancijama njegovog ispunjenja.
Pravo zahtevati naknadu od dužnika Član 1013.
(1) Jemac koji je isplatio poveriocu njegovo potraživanje može zahtevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate.
(2) On ima pravo na naknadu troškova nastalih u sporu sa poveriocem od časa kad je obavestio dužnika o tom sporu, kao i na naknadu štete ako bi je bilo.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 206885 17 Gž 2 od 14. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 20. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica smatra da je osporenim odlukama prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi isplate duga, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
27. Apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da se osporene odluke temelje na proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
28. Prema tome, u vezi sa apelacionim navodima kojim apelantica ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje u kontekstu utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su sudovi u osporenim odlukama primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su sudovi u predmetnom postupku odlučivali o apelantičinom tužbenom zahtjevu radi isplate duga, regresnog potraživanja po osnovu otplate kredita tuženih u svojstvu jemca i naknadu troškova postupka.
31. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, odlučujući o apelantičinom tužbenom zahtjevu, imali u vidu relevantne odredbe čl. 1003. i 1013. ZOO. Te odredbe su, kako proizlazi iz ZOO, pozicionirane u dijelu zakona koji se odnosi na ugovor o jemstvu, te je članom 1003. ZOO regulisan prelaz povjeriočevih prava na jemca (subrogacija), a članom 1013. je regulisano pravo jemca da zahtijeva naknadu od dužnika. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu u dijelu u kojem se on odnosio na prvotuženu i drugotuženu, navedene odredbe doveli u vezu sa odredbama ZPP. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je u tom dijelu izvršena analiza provedenih dokaza, te da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi zaključili da je apelantičin tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud u konkretnom slučaju, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženjima svojih odluka eksplicitno obrazložili, uz pozivanje na relevantne odredbe člana 1013. ZOO a u vezi sa čl. 7. i 123. st.1. i 2. ZPP, da apelantica nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu i drugotuženu. Pri tome su za takvo svoje odlučenje naveli da je apelantica tužbeni zahtjev u odnosu na obje tužene potkrijepila ispravama poslodavca (kreditnim karticama, platnim listama) i pismima tuženih upućenim njenom punomoćniku iz kojih je nesporno da je imala administrativne zabrane na platu. Međutim, iz tih dokaza nije bilo vidljivo na šta se ta apelantičina zaduženja odnose. Dakle, osim tvrdnji i tzv. posrednih dokaza, apelantica svoj tužbeni zahtjev nije potkrijepila niti jednim relevantnim dokazom iz kojeg proizlazi da je bila jemac prvotuženoj i drugotuženoj po ugovorima o kreditu. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, razmotrio apelantičine žalbene navode, koje apelantica ponavlja u apelaciji, te da se taj sud jasno i detaljno izjasnio zbog kojih razloga takve tvrdnje u datim okolnostima ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja u odnosu na apelantičin tužbeni zahtjev u ovom dijelu. Osim toga, Okružni sud je detaljno naveo da je na osnovu odredbe člana 207. ZOO odbio da razmotri dokaze koje je apelantica priložila uz žalbu izjavljenu protiv presude prvostepenog suda, pri tome navodeći razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu relevantne odredbe člana 207. stav 1. ZPP kojim je regulisano da se u žalbi „ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave“, te okolnost da apelantica nije dokazala da bez svoje krivice navedene isprave nije mogla ponuditi do zaključenja glavne rasprave, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Okružnog suda kada je zaključio da u datim okolnostima apelantičinog slučaja nema uvjeta da u žalbenom postupku razmatra navedene dokaze. Također, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi izvedeni na glavnoj raspravi kojoj je bio prisutan punomoćnik obje tužene iz čega proizlazi da apelantici nisu bila uskraćena bilo kakva procesna prava na koja ukazuje u apelaciji, da joj je, zbog izostanka prvotužene i drugotužene ročištu za glavnu raspravu, pričinjena šteta.
32. Osim toga, Okružni sud je detaljno naveo na osnovu kojih odredaba je odlučio o troškovima predmetnog postupka u odnosu na prvotuženu i drugotuženu, imajući pri tome u vidu troškove zastupanja obje tužene posredstvom jednog punomoćnika, troškove taksi i vrijednost spora. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud eksplicitno naveo da razlozi apelantičine žalbe ne dovode u pitanje utvrđenje prvostepenog suda o troškovima postupka koji su dosuđeni ovim tuženim. Međutim, evidentno je da je Okružni sud odluku o troškovima u odnosu na ove tužene preinačio po službenoj dužnosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava u tom dijelu, što je eksplicitno obrazložio uz pozivanje na relevantne odredbe čl. 386. i 387. ZPP, čl. 1. i 2. Tarife, člana 412. stav 1. i stav 3. ZOO. Pri tome je evidentno da je apelantica drugostepenom presudom u odnosu na ove tužene obavezana da isplati niži iznos, odnosno da je presudom drugostepenog suda odbijen dio zahtjeva prvotužene i drugotužene za naknadu troškova postupka (u iznosu od 386,10 KM). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno obrazložio da je, imajući u vidu odredbu člana 318. stav 2. ZPP i dovodeći je u vezu sa čl. 386. i 387. ZPP, preinačio odluku prvostepenog suda u vezi sa troškovima postupka koje trećetužena treba naknaditi apelantici, pri tome imajući u vidu ukupne troškove predmetnog postupka a koji predstavljaju potrebne troškove i koji se sastoje od troškova zastupanja trećetužene i troškova takse. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka u dijelu u kojim se one odnose na troškove postupka, suprotno apelantičinim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na apelantičinu štetu.
33. Prema tome, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, sadržaj relevantne odredbe člana 1013. ZOO, kojim je regulisan institut prava jemca da zahtijeva naknadu od dužnika, dovodeći u vezu taj član sa relevantnim odredbama ZPP, odredbom čl. 7. i 123. st. 1. i 2, te člana 318. stav 2. ZPP i čl. 386. i 387. citiranog zakona kojim je regulisan institut naknade troškova postupka, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
34. Stoga, Ustavni sud smatra da iz datih obrazloženja sudova ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala, te zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. U vezi sa apelantičinim navodima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica pozivanje na kršenje navedenog prava, također, dovodi u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi osporenim odlukama jasno i argumentirano obrazložili, primjenom odredbe čl. 7. i 123. st. 1. i 2. u vezi sa članom 1013. ZOO, da apelantica nije dokazala da je kao jemac vraćala dug prvotužene i drugotužene po ugovorima o kreditu, te kada je Okružni sud dao razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uvjeti da, u smislu člana 207. ZPP, razmatra dokaze koje je apelantica dostavila uz žalbu i kada je primjenom odredbe čl. 386. i 387. ZPP preinačio presudu prvostepenog suda u pogledu troškova parničnog postupka ,shodno svojim zakonskim ovlaštenjima, pravilne primjene materijalnog prava, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o povredi prava na imovinu vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević