Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5397/18 (F. S.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Uredba o izmjeni i dopuni uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
Predmeti (1)
AP-5397/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5397/18, rješavajući apelaciju Fadila Smajića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Fadila Smajića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016775 14 Rsž od 14. travnja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fadil Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 24. rujna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 016775 17 Rev od 5. lipnja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016775 14 Rsž od 14. travnja 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1401/17 od 15. lipnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1925/17 koju je apelant podnio 18. svibnja 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016775 14 Rsž od 14. travnja 2017. godine, jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog pravobraniteljstva Tuzla, kao zakonskog zastupnika tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 8. siječnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 27. siječnja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 11. siječnja 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate naknade na ime jubilarne nagrade.
7. Presudom Općinskog suda broj 29 0 Rs 016775 13 Rs od 28. listopada 2013. godine obvezan je tuženi da na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža isplati apelantu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženi da nadoknadi apelantu troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporna činjenica da je apelant uposlenik kod tuženog od 1. travnja 1992. godine, te da je 1. travnja 2012. godine navršio 20 godina neprekidnog staža u državnim tijelima. Dalje je naveo da je odredbama članka 94. stavak 1. točka i. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) propisano da policijski službenik ima pravo na jubilarnu nagradu. Također je naveo da je Vlada Federacije BiH člankom 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće (u daljnjem tekstu: Uredba) propisala da državni službenik i namještenik ima pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje sukladno Kolektivnom ugovoru za službenike tijela uprave i sudske vlasti FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Nadalje je naveo da će se, prema članku 28. Kolektivnog ugovora, službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u tijelima uprave sukladno njihovim materijalnim mogućnostima, i to za određen broj navršenih godina, kako je to taksativno navedeno u citiranoj odredbi Kolektivnog ugovora. Zatim je naveo da se visina ostvarenog prava na jubilarnu nagradu utvrđuje primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora, kojim je predviđeno da će se službeniku jubilarna nagrada za neprekidan rad u tijelu uprave isplatiti sukladno njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih 20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće. Kao osnovica uzima se prosječna mjesečna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca.
9. Općinski sud je ukazao da je apelant, kao uposlenik kod tuženog, za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža stekao pravo na isplatu jubilarne nagrade u visini od 1,25 prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH u prethodna tri mjeseca. Dalje je istaknuo da se tuženi neutemeljeno poziva na primjenu odredaba Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH (u daljnjem tekstu: OKU) kojim nije regulirana isplata jubilarne nagrade, jer apelant svoje pravo crpi iz odredaba članka 94. stavak 1. točka i) Zakona o policijskim službenicima, a zbog postojeće pravne praznine u pogledu visine ove naknade, ona se utvrđuje primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora. Također je ukazao da okolnost da tuženi nije bio u materijalnoj mogućnosti da isplati jubilarnu nagradu u utuženom periodu ne može biti na apelantovu štetu u situaciji kada je apelant ispunio uvjete za isplatu predmetne naknade. Obzirom na to da je pravo na isplatu jubilarne nagrade propisano kao obveza, a ne kao mogućnost, te kako je ta obveza propisana zakonom kao aktom više pravne snage u odnosu na Kolektivni ugovor, Općinski sud je istaknuo da je utemeljeno potraživanje za isplatu jubilarne nagrade. Zatim je ukazao da propust tuženog da planira sredstva za predmetnu nagradu ne može ići na štetu proračunskih korisnika, niti na štetu primjene zakonskih propisa, jer je obveza tuženog bila da sa sindikatom, kao predstavnikom službenika i namještenika tijela uprave sudske vlasti u FBiH, i Vladom FBiH zaključi kolektivni ugovor kojim bi se ugovorila i visina jubilarne nagrade, pa je zbog propusta tuženog da to učini, omogućena primjena članka 28. Kolektivnog ugovora.
10. Protiv presude Općinskog suda tuženi je podnio priziv. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016775 14 Rsž od 14. travnja 2017. godine uvažen je priziv, prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kao i zahtjev da mu tuženi nadoknadi troškove parničnog postupka. Drugostupanjskom presudom obvezan je apelant da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 46,00 KM, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova prizivnog postupka.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prizivom utemeljeno ukazano da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelant 1. travnja 2012. godine ostvario 20 godina neprekidnog rada kod tuženog, dakle u vrijeme kada je na snagu već stupio Zakon o plaćama i naknadama u tijelima vlasti FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama), koji se, sukladno članku 1. tog zakona, primjenjuje i na kantone, kakav status ima tuženi. Kantonalni sud je ukazao da Zakonom o plaćama i naknadama nije predviđeno pravo na naknadu u vidu jubilarne nagrade za službenike i namještenike uposlene u tijelima uprave, kakav status ima apelant. Zatim je istaknuo da bi samo u slučaju da je apelant 20 godina neprekidnog radnog staža u tijelu uprave navršio prije stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama, tada bi bilo osnove za usvajanje tužbenog zahtjeva pozivom na odredbe članka 94. stavak 1. točka i) Zakona o policijskim službenicima i odredbe članka 11. Uredbe, kao provedbenog propisa za utvrđivanje visine jubilarne nagrade. Kantonalni sud je naveo da se Uredba prestala primjenjivati 30. srpnja 2010. godine stupanjem na snagu Zakona o plaćama i naknadama, što proizlazi iz sadržine i smisla prijelazne i završne odredbe članka 69. stavak 1. točka 5) ovog zakona. Obzirom na to da je Zakon o plaćama i naknadama, koji se primjenjuje i na tuženog, donesen kasnije u odnosu na Zakon o policijskim službenicima i da Zakon o plaćama i naknadama ne propisuje pravo na naknadu po osnovi jubilarne nagrade, već je tim zakonom prestala primjena i Uredbe kao provedbenog propisa za utvrđivanje visine jubilarne nagrade, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da apelantu pripada pravo na jubilarnu nagradu. Obzirom na to da je tuženi u cijelosti uspio u parnici, Kantonalni sud je, sukladno odredbama članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u svezi sa čl. 395. i
397. ZPP, obvezao apelanta da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka koji se odnose na troškove prijevoza na relaciji Tuzla-Kalesija za pristup na glavnu raspravu, što je sukladno članku
31. Odvjetničke tarife.
12. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju, koja je Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016775 17 Rev od 5. lipnja 2018. godine odbačena.
13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM, a stavkom 3. istog članka je propisano da Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je ukazao da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP u konkretnom slučaju nije ostvaren, niti ima osnove za iznimno odlučivanje o reviziji u smislu odredbe članka 237. stavak 3. ZPP jer ono ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelant je naveo da ostaje kod navoda iz apelacije broj AP 1925/17.
15. Apelant je naveo da je Kantonalni sud učinio povrede procesnog zakona i da je proizvoljno i paušalno primijenio materijalno pravo. Apelant smatra da pravo na jubilarnu nagradu crpi iz Zakona o policijskim službenicima, koji je lex specialis i kojim je propisano da se njime reguliraju policijske ovlasti i radnopravni status policijskih službenika Tuzlanskog kantona. Dalje je naveo da se predmetni sporni odnos ne može podvesti pod odredbe Zakona o plaćama i naknadama, da Zakon o policijskim službenicima nije stavljen izvan snage, te je ukazao da se visina jubilarne nagrade, zbog propusta zakonodavne vlasti da propiše visinu jubilarne nagrade, ima obračunati primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora.
16. Također je naveo da je Kantonalni sud, postupajući u predmetima sa bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, donosio različite odluke o relevantnom materijalnom propisu, te da je, zbog takvog postupanja Kantonalnog suda, a imajući u vidu svrhu revizije, kao izvanrednog pravnog lijeka, Vrhovni sud morao ne samo dopustiti već i usvojiti izjavljenu reviziju. Apelant je ukazao da je uslijed različitog postupanja Kantonalnog suda došlo do povrede načela zabrane diskriminacije (apelant je uz apelaciju dostavio Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. srpnja 2015. godine). Zatim je naveo da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, jer je ostao uskraćen za predmetnu naknadu, kao i zbog odluke o troškovima postupka, koja je suprotna odredbama ZPP, Zakona o pravobraniteljstvu TK, Zakona o Federalnom pravobraniteljstvu i članka 31. stavak 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u FBiH. Apelant je naveo da tuženog nije zastupalo Federalno pravobraniteljstvo, pa nije bilo mjesta za primjenu članka 395. ZPP, te je ukazao da stranka koju zastupa pravobraniteljstvo ima pravo na naknadu troškova postupka, ali ne i na nagradu, a Kantonalni sud je tuženom dosudio nagradu za upotrebu vlastitog automobila.
17. U svezi s navodima koji se tiču duljine trajanja predmetnog postupka, apelant je naveo kronologiju postupka, te je ukazao na to koliko je postupak trajao u svakoj fazi, odnosno pred svakim sudom i, sukladno tome, istaknuo je zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b)Odgovor na apelaciju
18. Općinski sud je naveo kronologiju prvostupanjskog postupka i ukazao da je pripremno ročište održano 8. srpnja 2013. godine, a ročište za glavnu raspravu 26. rujna 2013. godine. Općinski sud je naveo da je postupak pred tim sudom trajao nešto više od 10 mjeseci, a nakon toga predmetni spis je 30. prosinca 2013. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po prizivu. Općinski sud smatra da nisu utemeljeni apelacijski navodi da taj sud nije poštivao pravo na suđenje u razumnom roku.
19. Kantonalni sud je naveo da je drugostupanjska presuda u cijelosti zakonita i pravilna, te smatra da nisu utemeljeni apelacijski navodi.
20. Tuženi je naveo da su u obrazloženju drugostupanjske presude dani detaljni i jasni razlozi za odlučenje, da primjena relevantnih zakonskih odredaba nije bila proizvoljna, niti da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 386. stavak 1.
Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove.
Članak 397. stavak 2.
Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijeloga postupka.
22. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10, 111/12 i 20/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 69. stavak 1. točka 5.
Prestanak primjene odredaba drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:
[...] 5) odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", br. 34/04, 56/04, 68/05, 33/06 i 75/07) koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene ovim zakonom.
VI.Dopustivost
23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 1401/17 od 15. lipnja 2017. godine odbačena kao preuranjena apelacija broj AP 1925/17, koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016775 14 Rsž od 14. travnja 2017. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak povodom apelantove revizije. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016775 17 Rev od 5. lipnja 2018. godine (apelant primio navedeno rješenje 13. kolovoza 2018. godine) revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016775 14 Rsž od 14. travnja 2017. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelacijske navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, sukladno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1925/17 koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1925/17 od 15. lipnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Obzirom na to da je apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016775 14 Rsž od 14. travnja 2017. godine apelant podnio 18. svibnja 2017. godine, Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati datum kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i da je povrijeđen članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije, te članak 17. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […].
30. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak tiče apelantovog prava na isplatu jubilarne nagrade, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su, stoga, članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi na predmetni postupak. U odnosu na osporenu odluku
31. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba bila proizvoljna.
33. Pri tome, a imajući u vidu apelacijske navode, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4888/17 od 22. svibnja 2019. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 1345/18 od 30. listopada 2019. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1003/18 od 15. siječnja 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u Odluci broj AP 1003/18 Ustavni sud je istaknuo „…da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, u obrazloženju osporene odluke naveo jasne razloge za svoju ocjenu da u konkretnom slučaju, u smislu članka 28. Kolektivnog ugovora, tuženi nije obvezan isplatiti apelantu predmetno potraživanje. Kantonalni sud je detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak da nije pravilna prvostupanjska presuda, da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanje jubilarne nagrade, pa se ne može zaključiti da je postupanje Kantonalnog suda u bilo kojem segmentu bilo proizvoljno, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba bila proizvoljna. Naime, uvažavajući priziv tuženog Kantonalni sud nije povrijedio načelo pravne sigurnosti, jer je za svoju odluku dao jasno obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe zakonskih i podzakonskih akata (Kolektivni ugovor, OKU, Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti u FBiH, Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona)“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se u konkretnom slučaju u cijelosti poziva na navedene odluke, odnosno zaključuje da nema elemenata proizvoljnosti u stajalištima Kantonalnog suda.
34. U odnosu na apelacijske navode koji se tiču odlučenja Kantonalnog suda u svezi sa troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da apelant u tom dijelu, također, ukazuje na proizvoljnu primjenu prava. Sukladno tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Kantonalni sud, obzirom na to da je tuženi u cijelosti uspio u parnici, odluku o troškovima postupka donio sukladno članku 397. stavak 2. ZPP, a u svezi sa člankom 386. stavak 1. ZPP, te je obvezao apelanta da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka. S tim u svezi, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.
U odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka
36. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
37. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 11. siječnja 2013. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku donio 14. travnja 2017. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovitim sudovima (dvije instance) je trajao četiri godine i tri mjeseca.
38. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, sukladno odredbi članka 420. ZPP, žurne naravi. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u konkretnom predmetu radilo o složenom postupku. Obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu jubilarne nagrade, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak značajan za apelanta. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, te odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio duljini trajanja postupka. Analizirajući postupanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak trajao kraće od deset mjeseci u kojem periodu su održana dva ročišta i donesena meritorna odluka. Dalje, u odnosu na postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža pasivnost u radu tog suda, jer je o apelantovom prizivu odlučio nakon tri godine nešto dulje od tri mjeseca od dana zaprimanja predmeta po prizivu. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na temelju navedenog primjetno da je drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto dulje, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su u okviru analiziranog perioda redoviti sudovi donijeli dvije meritorne odluke, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji je, istina, po svojoj naravi žuran i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
39. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu
40. Obzirom da navode o povredi prava na imovinu apelant zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, a imajući u vidu da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Zabrana diskriminacije
41. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.
42. Članak 14. Europske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo , povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
43. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
44. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stavak 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
45. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelant, u suštini, tvrdi da je Kantonalni sud donio različite odluke postupajući u predmetima sa bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, odnosno različite odluke u svezi sa primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora, ukazujući na Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. srpnja 2015. godine. Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redoviti sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. Obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni. Zabrana zloupotrebe prava
46. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao argumentirane i jasne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je duljina postupka u ukupnom trajanju od četiri godine i tri mjeseca, u okviru kojeg perioda su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.
48. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
49. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.
50. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević