Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-399/20 (J. D.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-399/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-399/20, rješavajući apelaciju Josipa Dominkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Josip Dominković protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 047514 19 Kž od 13. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj: 25 0 K 047514 18 K od 30. augusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Josip Dominković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Christian Oršolić, advokat iz Orašja, podnio je 31. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 047514 19 Kž od 13. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: 25 0 K 047514 18 K od 30. augusta 2019. godine.

2. Osporenom presudom Općinskog suda od 30. avgusta 2019. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela sudjelovanje u tuči iz člana 174. Krivičnog zakona F BiH, u vezi sa članom 31. istog zakona, pa mu je za počinjeno krivično djelo izrečena uslovna osuda, utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ukoliko apelantu roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo. Apelant je obavezan da na ime troškova vještačenja te na ime paušala za rad suda uplati određene novčane iznose.

3. Osporenom Presudom Kantonalnog suda od 13. novembra 2019. godine žalba branioca apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je krivično djelo sudjelovanje u tuči inkriminisano u odredbi člana 174. Krivičnog zakona F BiH, u kojoj je navedeno da će se za ovo krivično djelo kazniti ko sudjeluje u tuči u kojoj je neko usmrćen, ili je drugom nanesena teška tjelesna ozljeda, za samo sudjelovanje u tuči. Kantonalni sud je naveo da su konkretni oblici učešća u tuči veoma različiti, ali im je zajednička karakteristika da se njima stvara ili doprinosi stvaranje konkretne opasnosti po život i tijelo. U konkretnom krivično pravnom događaju apelant je prema utvrđenju prvostepenog suda započeo verbalni sukob oko izlaska vozila sa parkirališta, sa dva maloljetna lica i dva punoljetna lica koja su bila sa njima u društvu, a zajedno sa apelantom je bilo njemu poznato maloljetno i jedno punoljetno lice. Kantonalni sud je naveo da je taj sukob je prerastao u fizički obračun te dvije grupe u kome je apelant zajedno sa njemu poznatim maloljetnim i punoljetnim licem izmjenjivao udarce sa četiri lica na drugoj strani. Kantonalni sud je naveo da je apelant aktivno sudjelovao u tuči cijelo vrijeme dok je tuča trajala, a u toj tuči jedno od lica iz suprotne grupe je nanijelo teške tjelesne povrede D.P. i B.T., koji su bili u grupi sa apelantom. Kantonalni sud je naveo da su ova činjenična utvrđenja prvostepenog suda pravilna i potpuna i proističu iz savjesne i brižljive ocjene iskaza I.Dž., I.N. i K.N. koji svjedoci su bili očevici cjelokupnog krivično pravnog događaja. Kantonalni sud je ukazao da iz zakonskih obilježja navedenog krivičnog djela proističe da se krivična odgovornost izvršilaca navedenog krivičnog djela temelji na objektivnoj činjenici da je učesnik u tuči svojim učešćem stvorio ili doprinio stvaranju konkretne opasnosti po život ili tijelo drugih lica, a da subjektivnu stranu djela čini umišljaj koji se manifestuje u tome da je učesnik u tuči bio svjestan da učestvuje u tuči u kojoj neko lice može biti lišeno života ili teško tjelesno povrijeđeno i htio je, odnosno pristao na učestvovanje u takvoj tuči. Umišljaj učinioca ne obuhvata nastupanje teške tjelesne povrede ili smrti drugog lica jer te okolnosti prestavljaju objektivan uslov inkriminacije. Kantonalni sud je istakao da se iz zakonskog opisa navedenog krivičnog djela može zaključiti da je bitno da je drugom nanesena teška tjelesna ozljeda, tako da iz navedene zakonske odredbe proističe da je odgovoran za učestvovanje u tuči i onaj koji je pripadao istoj strani u tuči kojoj je pripadao i povrijeđeni. Kantonalni sud je kao pravilnu prihvatio odluku prvostepenog suda o sankciji za apelanta, jer su za to bili ispunjeni zakonom propisani uslovi. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju sud osudio apelanta, iako isti nije kriv za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, jer se u radnjama i namjeri apelanta ne nalazi obilježja propisanih zakonom za djelo za koje se tereti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-399/20 (J. D.) | Sudska praksa | Aktio