Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-405/20 ("Signal" d.o.o. Srbac)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-405/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-405/20, rješavajući apelaciju "Signal" d.o.o. Srbac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Signal" d.o.o. Srbac protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 019159 17 Uvp od 31. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Signal" d.o.o. Srbac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 019159 17 Uvp od 31. oktobra 2019. godine.

2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 019159 16 U od 8. marta 2017. godine, kojom je odbijena kao neosnovana tužba podnesena protiv Rješenja Načelnika opštine Srbac broj 02-346-4/16 od 27. juna 2016. godine, kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno - komunalne djelatnosti opštine Srbac broj 05-346-2/16 od 17. maja 2016. godine. Tim prvostepenim rješenjem je prevozniku „Mig Tours" d.o.o. Banjaluka, odobrena registracija autobuske linije na navedenim prigradskim linijama Opštine Srbac, uz režim održavanja navedenih linija svakim školskim radnim danom sa periodom važenja do 31. maja 2017. godine, tj. do prvog redovnog usklađivanja redova vožnje autobuskih linija na području Opštine Srbac.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da iz podataka u spisu predmeta proizilazi da je donošenju prvostepenog rješenja prethodio postupak po javnom pozivu od 1. februara 2016. godine za usklađivanje i registraciju linija prigradskog saobraćaja na području Opštine Srbac. Postupak je provela Komisija i u istom je učestvovao zainteresovano lice „Mig Tours“ d.o.o. Banjaluka i apelant. Vrhovni sud je naveo da tokom cijelog postupka, u žalbi, tužbi i predmetnom zahtjevu apelant insistira na činjenici da sporni redovi vožnje, kojima se prijavio na usklađivanje i registraciju su njegovi stari redovi vožnje i da kao takvi ne podliježu usklađivanju, shodno članu 7. stav 3. Pravilnika Opštine Srbac, a koji su mu dodijeljeni u registracionom periodu 2009/2010. godinu. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 26. stav 1. Zakona o prevozu, kojim je propisano da se usklađivanje i registracija redova vožnje vrši jednom godišnje, a prema stavu 4. te odredbe red vožnje u linijskom prevozu lica registruje se na period od 5 godina. Proizlazi da protekom tog roka registrovani red vožnje prestaje da važi, ukoliko nije brisan prije isteka roka iz razloga navedenih u odredbama člana 30. i 31. toga zakona. Vrhovni sud navodi da su u konkretnom slučaju sporni redovi vožnje apelanta usklađeni i registrovani za 2009/2010 godinu, što znači da im je važenje prestalo istekom tog perioda, a kao stari redovi vožnje mogli su se tretirati najkasnije do isteka perioda od 5 godina, tj. do 2015. godine, koji period je u konkretnom slučaju također istekao. Vrhovni sud je ukazao da je neosnovan navod apelanta da su ti redovi vožnje odlukom Komisije od 25. aprila 2016. godine uvršteni za usaglašavanje kao stari redovi vožnje, zbog čega nisu kasnije mogli biti odbačeni, jer su, kako proizlazi iz zapisnika Komisije od 25. aprila 2016. godine, tretirani kao novi redovi vožnje i pomenutom odlukom predloženi za usklađivanje. Vrhovni sud je naveo da shodno navedenom nema mjesta primjeni odredbe člana 7. stav 3. Pravilnika Opštine Srbac, na čemu apelant neosnovano insistira, jer se ista odnosi na stare redove vožnje.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je Vrhovni sud u istoj pravnoj stvari, samo sa drugim strankama, donio presudu kojom je zahtjev tužioca uvažen, te da ovakvo postupanje dovodi u pitanje pravnu sigurnost, objektivnost i pravičnost. Nadalje, apelant smatra da je postupanjem Vrhovnog suda dovedeno u pitanje i pravo na suđenje u razumnom roku, jer je o zahtjevu odlučeno tek nakon skoro tri godine poslije njegovog podnošenja. Također, apelant navodi da se suština povrede prava apelanta sastoji u uskraćivanju mogućnosti apelantu da ovjeri svoje redove vožnje izvan postupka usklađivanja, jer obzirom da je apelant uskraćen za jedan petogodišnji period, on se nije ni mogao uredno prijaviti na redovno usklađivanje opštinskih autobuskih linija.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovnni sud utvrdio činjenice i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U pogledu navoda apelanta da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačiju odluku (u korist tužitelja), Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanta. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu ukazuje apelant, okončan u roku od tri i po godine, u kojem periodu su donesene dvije odluke upravnih organa i dvije odluke na dvije sudske instance, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-405/20 ("Signal" d.o.o. Srbac) | Sudska praksa | Aktio