Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2121/18 (J. B.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2121/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2121/18, rješavajući apelaciju Jasne Biković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasne Biković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 063543 17 Kž od 22. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 K 063543 12 K od 22. januara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasna Biković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, koju zastupa advokat Mirza Telalović iz Tuzle, podnijela je 9. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 063543 17 Kž od 22. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 K 063543 12 K od 22. januara 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 3. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 23. decembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantica je 22. novembra 2010. godine u svojstvu osumnjičene saslušana u prostorijama PU Lukavac zbog postojanja osnova sumnje da je izvršila krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav (1) u vezi sa članom 333. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Tom prilikom je sačinjen zapisnik o njenom saslušanju. Prilikom sačinjavanja navedenog zapisnika ovlaštena službena osoba je, između ostalog, u smislu odredbe člana 92. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), saopštila apelantici za šta se sumnjiči i koji osnovi sumnje postoje protiv nje. Također je apelantica poučena o svim pravima iz člana 92. ZKPFBiH, uključujući, između ostalih, prije svega pravo da nije dužna iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja, kao i pravo da može uzeti branioca po svom slobodnom izboru koji može biti prisutan njenom ispitivanju. Nakon što je apelantica upoznata sa svojim pravima u smislu navedene zakonske odredbe, ona se izjasnila na sljedeći način: „Razumila sam naprijed navedena prava i svoju ću odbranu iznijeti u prisustvu branioca.“. Međutim, nakon što je apelantici kao osumnjičenoj predočeno šta joj se stavlja na teret, ona je ipak bez prisustva branioca dala svoju izjavu u kojoj je između, ostalog navela: „Dok sam se kretala svojim putničkim motornim vozilom [...] iza mene nije išlo nikakvo vozilo, a u tom trenutku pokušavala sam da dohvatim i svežem pojas, nakon čega sam izgubila kontrolu nad vozilom [...]“. Na kraju je u zapisniku navedeno: „Da li imate prigovor na sadržaj zapisnika? Ne. Hoćete li potpisati zapisnik? Da. Konstatuje se da se osumnjičenom uručuje kopija zapisnika. Ispitivanje završeno 22. novembra 2010. godine u 12,15 sati“. Navedeni zapisnik su potpisali apelantica kao osumnjičena, zapisničar A. B. te ovlaštena službena osoba A. J.

6. Kantonalno tužilaštvo je optužnicom od 15. marta 2011. godine optužilo apelanticu zbog krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 1. u vezi sa članom 333. stav 1. KZFBiH. Sudija za prethodno saslušanje je 1. aprila 2011. godine donio rješenje kojim se potvrđuje optužnica, a apelantica kao optužena se na ročištu za izjašnjenje o krivnji održanom 28. aprila 2011. godine izjasnila da nije kriva za krivično djelo koje joj se optužnicom stavlja na teret, nakon čega je Općinski sud zakazao glavni pretres.

Postupak u kojem su donesene osporene presude

7. Presudom Općinskog suda broj 126 0 K 063543 12 K od 22. januara 2016. godine apelantica je, između ostalog, proglašena krivom da je u vrijeme (novembar 2010. godine) i u mjestu, te na način pobliže opisan u izreci presude počinila krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav (1) u vezi sa članom 333. stav (1) KZFBiH, pa joj je izrečena uvjetna osuda, s tim da joj je za predmetno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko apelantica za vrijeme od dvije godine po pravosnažnosti presude na učini novo krivično djelo.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, prije svega ukazao da je apelanticin branilac u uvodnom izlaganju naveo da će odbrana u toku glavnog pretresa dokazati posebne okolnosti pod kojima je došlo do saobraćajne nezgode, te da naglašava da apelantica „ne osporava objektivni 'učin' okolnosti pod kojima se desila nezgoda, ali će iznijeti dokaze na okolnosti psihičkih smetnji privremenog karaktera koje su bile prisutne i bitno joj narušavale zdravlje, normalno funkcioniranje i razmišljanje i dovele pod poseban stepen osjetljivosti u slučaju uživanja alkohola kombinirano s antidepresivima“.

9. Zatim je Općinski sud ukazao na dokaze koje je izveo u dokaznom postupku (pobliže navedeno na stranici 2. presude), a potom i na sadržaj iskaza poimenice označenih svjedoka, uključujući i apelanticin iskaz koji je dala u svojstvu svjedoka, kao i iskaze vještaka saobraćajne struke Ešefa Džafića i Asima Kopića (svjedok odbrane). Dalje je Općinski sud istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da se u vrijeme i u mjestu pobliže navedenom u presudi desila saobraćajna nezgoda u kojoj je vozač označenog vozila izgubio kontrolu nad vozilom, koje je potom udarilo u označeni objekat i palo u dvorište u kojem su se nalazili označeni oštećeni koji su zadobili teške tjelesne ozlijede. U vezi s tim je Općinski sud prvenstveno ukazao na sadržaj odredbi člana 333. stav 1. i člana 336. stav 1. KZFBiH (te člana 44. stav 1. i člana 174. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini), navodeći da je u konkretnom slučaju sporna činjenica je li apelantica kritične prilike upravljala predmetnim vozilom, a imajući u vidu njen iskaz dat u svojstvu svjedoka u kojem je navela da nije upravljala predmetnim vozilom, već sjedila na zadnjem sjedištu, a što je zaključio i vještak saobraćajne struke Asim Kopić. U tom smislu je Općinski sud ukazao da ne poklanja vjeru apelanticinom iskazu, cijeneći ga neobjektivnim i datim s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti jer je kompletan apelanticin iskaz nelogičan i neuvjerljiv, a posebno dio iskaza u kojem je navela da je vozio momak po imenu Miralem s kojim se tu večer prvi put sastala i odmah mu vlastito vozilo povjerila na upravljanje, a poslije nezgode više nije mogla ostvariti kontakt s njim. U tom smislu je Općinski sud naveo da je krajnje nelogično da apelantica praktično ne zna identitet osobe s kojom se prethodno dopisivala oko dva mjeseca, pa mu čak iskazala povjerenje u vidu upravljanja njenog vozila, iako se s njim prvi put vidjela, što je u stvarnom životu zaista neuobičajeno. Također je Općinski sud istakao da iskazu vještaka Asima Kopića ne poklanja vjeru imajući u vidu da je vještak saobraćajne struke zapravo vještačio i povrede koje je apelantica zadobila pa ih i pobliže odredio, o čemu vještak saobraćajne struke ne posjeduje stručno znanje. Pri tome je Općinski sud ukazao da iskaz navedenog vještaka sadrži praktično pretpostavke u smislu činjenice da li bi vozač uopće morao zadobiti tjelesne ozljede jer vještak ne isključuje niti jednu mogućnost. S obzirom na navedeno, a uzimajući u obzir iskaz svjedoka oštećenog R. Š. (koji je, između ostalog, nedvosmisleno izjavio da je 100% siguran da je djevojka vozila), te kada se ima u vidu i nesporna činjenica da je predmetno vozilo u apelanticinom posjedu, što ona nije sporila i što je izjavio i njen bračni drug G. B., Općinski sud je izveo zaključak da je apelantica (pod utjecajem alkohola) upravljala svojim vozilom i time prouzrokovala predmetnu saobraćajnu nezgodu. Prilikom donošenja odluke Općinski sud je naveo da nije posebno cijenio i obrazlagao iskaze svjedoka (odbrane) Š. M. i E. S. jer ti svjedoci nisu bili neposredni očevici saobraćajne nezgode, nego su poslije došli na lice mjesta, te također i iskaz G. B. koji je isto tako na lice mjesta došao nakon nezgode, a iskaz M. H. u suštini svodi na saznanja od apelantice koja joj je pričala da je kritične večeri vozilom upravljao momak po nadimku ,Mire, pa takav iskaz sud nije posebno cijenio budući da je već data ocjena apelanticinog iskaza datog u svojstvu svjedoka i u kojem je sadržana tvrdnja da ona nije upravljala vozilom.

10. Dakle, Općinski sud je naveo da je apelantica bila svjesna da zbog nepoštovanja saobraćajnih propisa, na način iz izreke ove presude, može nastupiti zabranjena posljedica jer je svakako bila svjesna da je pri upravljanju vozilom konzumirala alkohol pa je ipak upravljala vozilom i time pristala na nastupanje zabranjene posljedice, a kako ne postoje okolnosti koje bi isključivale njenu krivičnu odgovornost. Ocjenjujući pravno utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je istakao da su u njemu sadržana sva bitna, objektivna i subjektivna, obilježja krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 1. u vezi sa članom 333. stav 1. KZFBiH.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 K 063543 17 Kž od 22. januara 2018. godine odbijene su žalbe tužioca Kantonalnog tužilaštva i apelanticinog branioca, te je potvrđena prvostepena presuda od 22. januara 2016. godine.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da je apelanticin branilac (osporavajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 313. stav 1. tačke d) ZKPFBiH) u žalbi naveo da je apelantica 22. novembra 2010. godine saslušana u PU Lukavac bez prisustva branioca, a da je na sjednici vijeća branilac naveo da je ona tada iskazala da želi dati odbranu u prisustvu branioca, ali su ovlaštene službene osobe nastavile njeno saslušanje bez branioca, što je protivno članu 92. ZKPFBiH, pa je nakon toga, bez daljnjeg izjašnjenja apelantice (tadašnje osumnjičene), podignuta optužnica, pa na taj način apelantica nije imala omogućeno pravo na odbranu. U svjetlu tih žalbenih navoda, Kantonalni sud je istakao da su oni neosnovani jer iz provedenih dokaza nije moguće utvrditi činjenicu da je optužena apelantica, a tada osumnjičena, prilikom saslušanja u policiji zahtijevala da dâ iskaz u prisustvu branioca, a što joj navodno nije bilo omogućeno. U vezi s tim je Kantonalni sud istakao da posebno treba istaći da je ona svjedočila na glavnom pretresu od 19. januara 2016. godine i tom prilikom na upit branioca je navela da prilikom saslušanja u MUP-u nije imala branioca, ali nije navela da je tada tražila da svoj iskaz u MUP dâ u prisustvu branioca. S obzirom na to je apelantica u skladu s odredbom člana 240. stav 3. ZKPFBiH ispitana prije podizanja optužnice, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe apelanticinog branioca da je sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka d) ZKPFBiH. Nadalje, u odnosu na žalbene prigovore da je apelantica u izjavi datoj u policijskoj stanici bez prisustva branioca zbog straha izjavila da je ona upravljala predmetnim vozilom u vrijeme saobraćajne nezgode (što je utjecalo na stvaranje prejudicije kod suda na štetu optužene apelantice u pogledu ocjene dokaza i utvrđenja činjeničnog stanja), Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju navedeni zapisnik o ispitivanju osumnjičene apelantice od 22. novembra 2010. godine nije ni uvršten u dokaze, te se, shodno tome, presuda prvostepenog suda ni ne zasniva na tom dokazu, pa se u konkretnom slučaju ne može ni raditi o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka i) ZKPFBiH.

13. Također je navedeno, a suprotno žalbenim navodima, da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao razloge na kojima je zasnovao presudu kojom je apelantica proglašena krivom, koji nisu protivrječni takvoj odluci, kako to navodi apelanticin branilac, prije svega iskazima sva tri oštećena, koji su jedini očevici događaja. U vezi s tim je Kantonalni sud naveo da treba istaći da apelanticin branilac u žalbi u više navrata potpuno pogrešno zaključuje da iz iskaza tih svjedoka proizlazi da apelantica kritične prilike nije upravljala svojim vozilom. Ukazano je da je prvostepeni sud potpuno i određeno iznio koje činjenice smatra dokazanim i iz kojih razloga, a koje prihvata i Kantonalni sud, i iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sve izvedene dokaze prvostepeni sud cijenio savjesno u smislu člana 296. stav (2) ZKPFBiH, te na osnovu takve ocjene izveo pravilne zaključke o relevantnim činjenicama za predmetno djelo. U tom smislu je istaknuto da nije sporno da je u momentu nezgode u automobilu s apelanticom bila još jedna muška osoba, što su, osim apelantice, potvrdili i označeni svjedoci, no u prvostepenoj presudi se osnovano navodi da je predmetno vozilo u apelanticinom posjedu, te da je svjedok R. Š. u svom iskazu potvrdio da je vidio da djevojka upravlja vozilom i da još neko ima s njom u vozilu, kao i da je nedvosmisleno potvrdio da je 100% siguran da je djevojka vozila jer su zajedno komentirali njenu vožnju bez upaljenih svjetala. Također je Kantonalni sud ukazao da je u prvostepenoj presudi navedeno da je vještak Ešef Džafić u svom iskazu potvrdio da je u konkretnom slučaju nakon takve nezgode moguće da osoba koja je sjedila na prednjem sjedištu nakon saobraćajne nezgode bude zatečena na zadnjem sjedištu, a zbog udara i prevrtanja vozila. U odnosu na iskaz vještaka saobraćajne struke Asima Kopića, kada je u pitanju mehanizam apelanticinog ozljeđivanja, Kantonalni sud je suprotno žalbenim prigovorima naveo da vještak saobraćajne struke nije ovlašten da utvrđuje s obzirom na to da je to u domenu vještaka medicinske struke.

14. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenom prigovoru, prvostepena presuda pravilna u dijelu koji se odnosi na zaključak i razloge obrazloženja presude u pogledu odlučne činjenice da je apelantica u momentu saobraćajne nezgode upravljala predmetnim (svojim) vozilom, a na šta upućuju i navodi apelanticinog branioca na glavnom pretresu kada je u uvodnom izlaganju naveo da apelantica u suštini ne osporava objektivni „učin“, odnosno okolnosti pod kojima se desila konkretna saobraćajna nezgoda, ali da će iznijeti niz dokaza na okolnosti njenih psihičkih smetnji privremenog karaktera zbog uživanja alkohola kombiniranog s antidepresivima.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelantica, prije svega, ukazuje da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnom tumačenju odredaba procesnog prava, što je rezultiralo nizom povreda odredaba postupka, među kojima su i povreda prava na odbranu, presumpciju nevinosti, kao i principa in dubio pro reo. Posljedično tome, apelantica ističe da je došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje, odnosno prava na suđenje pred nepristrasnim sudom, te prava da se brani uz pomoć branioca kojeg je sama izabrala, dok „sama obrazloženja“ osporenih odluka ne sadrže jasne i određene razloge u pogledu protivrječnosti izvedenih dokaza, odnosno ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja. Pri tome, apelantica navodi da se „konkretno, arbitrarnost u primjeni procesnog prava“ vidi u potpunoj nesaglasnosti izvedenih dokaza i zaključaka redovnih sudova o postojanju krivične odgovornosti.

16. U svjetlu istaknutih navoda, apelantica kao prvo ističe da je saslušana u policijskoj upravi Lukavac 22. novembra 2010. godine i da je jasno iskazala svoju volju da bude saslušana u prisustvu branioca, te da su ovlaštene osobe, u odsustvu uredno obaviještenog postupajućeg kantonalnog tužioca, apelanticu tada kao osumnjičenu saslušali protivno odredbi člana 92. ZKPFBiH. Dalje navodi da je „zbog straha od posljedica po nju, konkretno zbog prijetnji koje su joj bile upućene, iskazala, između ostalog, da je upravljala u doba nezgode predmetnim vozilom“. U tom smislu apelantica smatra da je upravo sadržaj tog zapisnika odlučno utjecao na daljnji tok postupka, i to dvojako: na bazi povrede prava na odbranu jer su ovlaštene službene osobe nastavile njeno saslušanje bez prisustva branioca, a posljedično tome da je postupajući tužilac podigao optužnicu a da nije zakonito ispitana apelantica, kao i da je navedeno utjecalo na stvaranje prejudicije kod suda na njenu štetu, slijedom čega je svakako došlo do povrede člana 3. ZKPFBiH, odnosno pretpostavke nevinosti. Zatim apelantica navodi da propust da se ona zakonito sasluša predstavlja okolnost koja isključuje krivično gonjenje, ukazujući da ZKPFBiH (član 240. stav 3. ZKPFBiH) ne propisuje mogućnost podizanja optužnice bez sprovođenja prethodnog saslušanja osumnjičenog, te da je navedeno razlog za odbijanje optužbe (član 298. u vezi sa članom 313. tačka c) ZKPFBiH). Dakle, apelantica konstatira da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali dokaz o ispunjenosti pretpostavki za optuženje.

17. Također, apelantica na kraju ukazuje da su redovni sudovi presudili potpuno suprotno izvedenim dokazima, te da materijalni dokazi u spisu predmeta govore u prilog odbrane, kao i da sva tri oštećena govore u prilog odbrane, te da sud nije ni pokušao da analizira vještačenje Ešefa Džafića i Asima Kopića, već je ipak odlučio da pokloni vjeru dokazima optužbe potkrepljujući to indicijama protivno principu in dubio pro reo, što je dovelo i do povrede principa pretpostavke nevinosti.

b)Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koji su bili navedeni u žalbi njenog branioca na osporenu prvostepenu presudu, te su stoga neosnovani navodi apelacije, kao i da taj sud ostaje u svemu pri navodima iz „rješenja“ Kantonalnog suda broj 126 0 K 063543 17 Kž od 22. januara 2018. godine. S obzirom na navedeno, istaknuto je da u konkretnom slučaju sud nije na apelanticinu štetu povrijedio odredbe člana II Ustava Bosne i Hercegovine, niti čl. 6. i 13. Evropske konvencije na koje apelacija ukazuje.

19. Općinski sud je naveo da, s obzirom na to da je krivični postupak pravosnažno okončan, smatra da nije potrebno davati izjašnjenje u vezi s apelacijom koji se tiču činjeničnih utvrđenja u krivičnom postupku jer su takva utvrđenja sadržana u pravosnažnoj prvostepenoj presudi, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

20. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je predmetna apelacija neosnovana zato što je osporena prvostepena presuda pravilna i zasnovana na zakonitim dokazima, a što je potvrđeno i osporenom drugostepenom presudom.

V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10). Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 333. stav (1) Ugrožavanje javnog prometa zbog omamljenosti (1) Ko pod uticajem alkohola ili drugih omamljujućih sredstava upravlja "prijevoznim sredstvom", iako je zbog toga očito nesposoban za sigurnu vožnju i time tako ugrozi javni promet na putevima da dovede u opasnost život ili tijelo ljudi ili imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Član 336. stav (1) Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (1) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. (Ugrožavanje javnog prometa) st. 1. i 2.; člana 333. (Ugrožavanje javnog prometa zbog omamljenosti) stav 1.; člana 334. (Ugrožavanje javnog prometa opasnom radnjom) stav 1. i člana 335.

(Nesavjestan nadzor nad javnim prometom) st. 1. i 2. ovog zakona prouzrokovana teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 7. stav (1) Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 91.

Osnovne odredbe o ispitivanju (1) Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac ili ovlaštena službena osoba. (2) Ispitivanje treba vršiti tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost osumnjičenog. Prilikom ispitivanja osumnjičenog ne smije se upotrijebiti sila, prijetnja, prevara, narkotici ili druga sredstava koja mogu uticati na slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja.

(3) Ako je postupljeno protivno odredbi stava (2) ovog člana, na izjavi osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 92. st. (2), (3) i (6) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja,

b) da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez nadoknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branitelja da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi, (3) Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći prava navedenih u stavu 2. ovog člana, ali njegovo ispitivanje ne može započeti ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabilježi u zapisnik i dok je ne potpiše osumnjičeni. Osumnjičeni se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na prisustvo branioca, ako je njegova odbrana obavezna u skladu sa ovim zakonom.

(6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na izjavi osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 240. stav (3) Okončanje istrage (3) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

Član 243.

Odlučivanje o optužnici (5) […] Sudija za prethodno saslušanje obavijestit će optuženog da u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice ima pravo na podnošenje prethodnih prigovora, da će ročište o izjašnjenju o krivnji biti zakazano odmah nakon donošenja odluke o prethodnim prigovorima, odnosno po isteku roka za ulaganje prethodnih prigovora, te da može navesti prijedloge dokaza koje namjerava izvesti na glavnoj raspravi.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 298. tačka e) Presuda kojom se optužba odbija Presudu kojom se optužba odbija sud će izreći:

e) [...] ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 312. stav (1) tač. d) i i) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

Član 313. tačka c) Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen po pitanju:

c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno zbog amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravosnažno presuđena;

Član 353.

Izdavanje kaznenog naloga (1) Ako optuženi […] stavi prigovor na optužnicu, sudija će proslijediti optužnicu zbog zakazivanja glavne rasprave u skladu sa ovim Zakonom.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 126 0 K 063543 17 Kž od 22. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin branilac je primio 15. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantica smatra da su joj u predmetnom krivičnom postupku u kojem su donesene osporene odluke prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. st. 1, 2. i 3.c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;

30. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom i osuđena za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelantice, pa ona u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud ukazuje da, iako je osnovna svrha člana 6. Evropske konvencije, kada je riječ o krivičnom postupku, da osigura pošteno suđenje na „sudu“ koji je nadležan da rješava o „svakoj krivičnoj optužbi“, to ne znači da se taj član ne primjenjuje i na pretkrivični postupak. Prema tome, član 6. može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja (pred sud) ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnost da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštovanjem odredaba tog člana (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Imbrioscia protiv Švicarske, presuda od 24. novembra 1993. godine, stav 36, serija A, broj 275, te Salduz protiv Turske, presuda od 27. novembra 2008. godine [GC], broj 36391/02, stav 50).

31. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je njena odbrana isticala u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da su u konkretnom slučaju suštinski posmatrano postojale okolnosti koje su isključivale njeno krivično gonjenje, odnosno podizanje optužnice protiv nje (jer nije saslušana u prisustvu branioca u policijskoj stanici tokom istrage), te da nije dokazano da je učinila predmetno krivično djelo (teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav (1) u vezi sa članom 336. stav (1) KZFBiH). U svjetlu navedenog, u okolnostima konkretnog predmeta problematizirano je i poštovanja prava na nepristrasan sud.

32. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje na način na koji to ona tvrdi, odnosno jesu li organi javne vlasti, te redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije primjenjujući kako relevantne materijalnopravne tako i procesnopravne norme.

33. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelantica, u svjetlu navoda o povredi prava na odbranu, ukazala da joj je prilikom ispitivanja u toku istrage bilo uskraćeno pravo na izbor branioca. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća da ti navodi pokreću pitanje garancija obuhvaćenih članom 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije. Naime, pravo utvrđeno članom 6. stav 3.c) Evropske konvencije jedan je od elemenata koncepta pravičnog suđenja u krivičnom postupku sadržanog u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Dvorski protiv Hrvatske [VV], broj predstavke 25703/11, stav 76, ECHR od 2015. godine i Almaši protiv Srbije, broj predstavke 21388/15, presuda od 8. oktobra 2019. godine, stav 102). Da bi iskoristio svoje pravo na odbranu, optuženom se obično treba omogućiti da efektivno koristi pomoć advokata još od početnih faza postupka jer po nacionalnim propisima mogu da nastanu posljedice na osnovu stava optuženog u početnim fazama policijskog ispitivanja koje su presudne za izglede odbrane u krivičnom postupku koji slijedi (vidi, ibid., Salduz, stav 52). Optuženi se često nalazi u posebno ranjivom položaju u toj fazi postupka, a u većini slučajeva to se može nadomjestiti samo uz pomoć advokata, čiji je zadatak, između ostalog, i da pomogne u osiguravanju poštovanja prava optuženog da ne optuži samog sebe (vidi Pavlenko protiv Rusije, broj predstavke 42371/02, presuda od 1. aprila 2010. godine, stav 101; i ibid., Dvorski, stav 77). U takvim okolnostima smatra se da je od početnih faza postupka značajno da osoba optužena za krivično djelo koja ne želi da se samostalno brani mora imati mogućnost da koristi pravnu pomoć po vlastitom izboru (za detaljnije obrazloženje vidi Martin protiv Estonije, broj predstavke 35985/09, presuda od 30. maja 2013. godine, st. 90. i 93). To proizlazi iz same formulacije člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije, koji garantira da „svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: [...] da se brani [...] posredstvom branioca po vlastitom izboru [...]“ (vidi ibid., Dvorski, stav 78). Međutim, Ustavni sud napominje da bez obzira na značaj odnosa povjerenja između advokata i njegovog klijenta, to pravo nije apsolutno, odnosno podređeno je određenim ograničenjima u svjetlu posebnih okolnosti svakog pojedinačnog slučaja, a koja ograničenja podrazumijevaju postojanje relevantnih i dovoljnih, odnosno valjanih razloga da se to pravo ograniči (vidi ibid., Dvorski, stav 79. uz daljnje upućivanje u vezi s tim). Ako nedostaju takvi razlozi, ograničenje slobodnog izbora branioca podrazumijevalo bi povredu člana 6. stav 1, zajedno sa stavom 3.c) Evropske konvencije, ako bi negativno utjecalo na odbranu optuženog. Čak i tamo gdje valjani razlozi mogu izuzetno opravdati uskraćivanje pristupa advokatu, takvo ograničenje, bez obzira na njegovo opravdanje, ne smije neosnovano dovesti u pitanje prava optuženog prema članu 6. Evropske konvencije. Prava na odbranu su u principu nepovratno ugrožena kada se inkriminirajuće izjave date tokom ispitivanja policije bez pristupa advokatu koriste za osudu (vidi ibid., Salduz, st. 55-57 i ibid., Dvorski, stav 80). Konačno, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3.c) Evropske konvencije ne određuje pobliže način na koji bi to pravo trebalo biti iskorišteno. Stoga on prepušta državama potpisnicama da izaberu način na koji će u svojim pravosudnim sustavima osigurati to pravo. Zadatak (Evropskog suda) jeste jedino ocijeniti je li način koji su osobe odabrale u skladu sa zahtjevima za pravično suđenje. Poštovanje zahtjeva pravičnosti suđenja mora biti ispitano u svakom pojedinačnom predmetu, imajući u vidu razvoj postupka kao cjeline, a ne na osnovu izdvojenog razmatranja jednog određenog aspekta ili incidenta

– propusta, iako se ne može isključiti da određeni faktor može biti toliko presudan da omogući ocjenu pravičnosti suđenja u ranijoj fazi postupka (vidi Pishchalnikov protiv Rusije, broj predstavke 7025/04, presuda od 24. septembra 2009. godine, stav 64). Osim toga, valja imati na umu i to da Evropska konvencija nije osmišljena tako „da jamči teorijska ili iluzorna prava, nego praktična i učinkovita prava“ (vidi ibid., Imbrioscia, stav 36, i ibid., Salduz, stav 50).

34. U svjetlu navedenih standarda i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud nalazi da iz stanja spisa predmeta (zapisnika o saslušanju apelantice kao osumnjičene u policijskoj stanici) proizlazi da je apelantica, između ostalog, bila poučena u smislu odredbe člana 92. ZKPFBiH i o pravu da može uzeti branioca po svom slobodnom izboru koji može biti prisutan tokom njenog ispitivanja, te da se ona na nedvosmislen način izjasnila da će svoju odbranu iznijeti u prisustvu branioca, ali da je njeno ispitivanje i davanje izjave nastavljeno bez prisustva branioca, kao i da je apelantica u konačnici navedeni zapisnik potpisala bez isticanja prigovora. Dakle, iz stanja spisa predmeta, nezavisno od zaključka Kantonalnog suda (iz obrazloženja osporene drugostepene presude) da iz provedenih dokaza nije moguće utvrditi činjenicu da je apelantica prilikom saslušanja u policiji zahtijevala da dâ iskaz u prisustvu branioca, proizlazi da ona nesporno jeste tražila pravnu pomoć u vrijeme davanja iskaza prilikom izjašnjenja o „krivičnoj optužbi“ u njenom autonomnom (konvencijskom) značenju, ali da je tu izjavu ipak dala svojevoljno bez prisustva svoga branioca. Također, prema ocjeni Ustavnog suda, činjenica da je apelantica potpisala navedeni zapisnik ne oslobađa obaveze organe javne vlasti da tokom trajanja cjelokupnog krivičnog postupka, uključujući i fazu istrage, osiguraju apelantici (u tom trenutku osumnjičenoj) minimalna prava u vidu iznošenja odbrane posredstvom branioca po vlastitom izboru, niti se može smatrati da se ona potpisivanjem zapisnika odrekla tog svog prava s obzirom na njen izričit zahtjev da svoju odbranu iznese u prisustvu branioca, pri tome imajući u vidu da bi takvo odricanje proizvodilo učinke, a za potrebe Evropske konvencije mora biti utvrđeno na nedvosmislen način i ne smije biti protivno bilo kojem važnom javnom interesu. Dakle, u slučaju odricanja od navedenog prava ne samo da ono mora biti dato svojevoljno već i u skladu sa standardom „poznavanja i inteligentnog odricanja“ utvrđenog u sudskoj praksi Evropskog suda (vidi npr. Ibid., Pischalnikov, st. 77–79). Isto tako, suprotno apelanticinim tvrdnjama, u okolnostima konkretnog slučaja ne može se govoriti da je posljedica jednog izoliranog propusta (incidenta) javnih vlasti, nastalog uslijed djelomične proizvoljnosti primjene procesnih normi kojima se osigurava pravo na odbranu (člana 7. stav (1) u vezi sa članom 92. ZKPFBiH) u pretkrivičnoj fazi, rezultiralo njenim nesaslušavanjem, odnosno neispitivanjem što bi onemogućilo podizanje optužnice ili bi predstavljalo okolnost koja isključuje njeno krivično gonjenje. Naime, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju se radi o ograničenjima njenog prava na odbranu i posljedično tome determiniranju u kojoj mjeri su takva ograničenja utjecala na pravičnost postupka sagledanog u cjelini, posebice imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora gdje je pravna pomoć tokom ispitivanja sine qua non za prihvatanje bilo koje njene izjave kao dokaza tokom postupka. Stoga, u konkretnom slučaju gdje prvenstveno nije bilo dovedeno u pitanje osiguranje apelanticinog prava da bude obavještena o optužbama koje joj se stavljaju na teret kao preduvjeta za pravičnost postupka, te kada je ona bila obaviještena o svim procesnim pravima, uključujući i pravo da se brani šutnjom, koje nije iskoristila, Ustavni sud smatra da odsutnost apelanticinog branioca u fazi istrage, prilikom davanja njene izjave u policijskoj stanici, nije bilo takvog karaktera da bi suštinski ugrozilo garancije obuhvaćene članom 6. stav 3. tačka c) u vezi sa stavom 1. navedenog člana Evropske konvencije. U prilog navedenom zaključku, Ustavni sud dodatno ukazuje da su apelantica i njen izabrani branilac aktivno učestvovali u svim fazama krivičnog postupka, osobito u pribavljanju dokaza i osporavanju inkriminirajućih dokaza protiv nje, te da navedeni zapisnik nije ni predložen kao dokaz optužbe za utvrđivanje apelanticine krivice, niti se osuđujuća presuda u konkretnom slučaju zasnivala na njemu. Pritom Ustavni sud ima u vidu i činjenicu da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je na sporno pitanje – proceduralni propust policijskih organa iz faze istrage – prvi put ukazano u žalbi protiv osporene prvostepene presude, dakle nakon pet godina od apelanticinog saslušanja u policiji, odnosno da ni sama apelantica (odnosno njen branilac) nije koristila dopuštena pravna sredstva koja su joj stajala na raspolaganju prije potvrđivanja optužnice (u formi prethodnog prigovora), kojima bi ukazala na navedeni propust javnih vlasti, niti je to pitanje na bilo koji način problematizirano od njene odbrane tokom trajanja prvostepenog postupka.

35. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica navela da su redovni sudovi u predmetnoj krivičnopravnoj stvari proizvoljno cijenili dokaze prilikom utvrđivanja njene krivice za predmetno krivično djelo koje joj je stavljeno na teret i za koje je osuđena, što je u konačnom rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Istovremeno, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

36. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari apelantica je ukazala i na povredu principa in dubio pro reo. Navedeni princip u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora izvan razumne dvojbe dokazati optužbu, odnosno principom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebice ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika. Prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih principa i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKPFBiH je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51).

37. Stoga je zadatak Ustavnog suda da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledan u cjelini bio pravičan. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala optužba tako i onih koje je predlagala apelanticina odbrana. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila optužba, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Upravo je na tu činjenicu ukazao i Kantonalni sud odlučujući o žalbi apelanticine odbrane. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Općinski sud, čija je presuda potvrđena presudom Kantonalnog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanticu. Dakle, Općinski sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelantica počinila krivično djelo za koje je optužena, tj. teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav (1) u vezi sa članom 333. stav (1) KZFBiH. Slijedom takve ocjene provedenih dokaza, redovni sudovi su utvrdili odlučne činjenice, zbog čega nisu osnovane ni apelanticine tvrdnje da je u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije činjenično stanje pogrešno utvrđeno, niti da je u predmetnom postupku došlo do kršenja principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

38. Konačno, u odnosu na navode apelacije koji se tiču prava na nepristrasan sud, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da sud bude nepristrasan. Nepristrasnost označava odsutnost predrasuda ili naklonosti. Naime, postoje dva testa za procjenjivanje je li sud nepristrasan u smislu člana 6. stav 1. Prvi test (subjektivni) sastoji se od utvrđivanja osobnog uvjerenja pojedinog sudije u određenom predmetu. Osobna nepristrasnost sudije mora se pretpostaviti dok se ne dokaže suprotno. Što se tiče drugog testa (objektivnog), to znači utvrditi, sasvim odvojeno od osobnog ponašanja sudije, postoje li utvrdive činjenice koje mogu izazvati sumnju u njegovu/njezinu nepristrasnost (vidi, npr., Padovani protiv Italije, presuda od 26. februara 1993. godine, stav 26, serija A, broj 257-B; Gautrin i drugi protiv Francuske, presuda od 20. maja 1998. godine, stav 58, Izvješća 1998-III). S obzirom na navedeno, a vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi postojanje kauzalnosti između diskrecionog prava sudije da u svakom konkretnom predmetu cijeni dokaze, odnosno u konkretnom slučaju pokloni vjeru dokazima optužbe kod utvrđivanja apelanticine odgovornosti za izvršenje predmetnog djela. Ovo iz razloga što ni sama apelantica osim paušalnih navoda u vezi s navodnom (ne)pristrasnošću suda nije u svojim apelacionim navodima na konkretan način ukazala u čemu se ogleda povreda navedenog prava, niti prema ocjeni Ustavnog suda iz stanja spisa predmeta proizlaze okolnosti koje bi objektivno opravdale apelanticinu bojazan i dovele u pitanje nepristrasnost sudije/suda. U svakom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je radi dodatnog osiguranja pravičnosti predmetnog krivičnog postupka sagledanog u cjelini apelantici u kontekstu navedenih navoda stajala na raspolaganju i zakonska mogućnost u smislu člana 40. ZKPFBiH da u ovoj krivičnopravnoj stvari traži izuzimanje sudije/sudija, a što je njena odbrana propustila učiniti.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelanticine krivičnopravne odgovornosti apelantici nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.c) Evropske konvencije.

40. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek

41. U vezi s navodima apelacije o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene presude izjavila žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanticinog branioca, razmotrio njegove žalbene navode, za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelanticinim uspjehom, odnosno da je žalba njenog branioca odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.c) Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja da je apelantica počinila krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav (1) u vezi sa članom 333. stav (1) KZFBiH. Iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantici stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanticu. Također, odsustvo branioca po vlastitom izboru u fazi istrage apelanticu nije onemogućilo da pripremi adekvatnu odbranu u predmetnom postupku sagledanom u cjelini, niti je u postupku na bilo koji način apelantici bilo uskraćeno pravo na nepristrasan sud.

44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantica imala mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelantica i koristila, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2121/18 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio