Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3362/18 („Bobar Banka“ a.d. u stečaju)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Nadležnost suda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3362/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP 3362/18, rješavajući apelaciju „Bobar Banke“ a.d. Bijeljina – u stečaju, na temelju članka 18. stavak (4), te članka 57. stavak 2. točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Bobar Banke“ a.d.

Bijeljina - u stečaju podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 071565 18 Rev od 23. svibnja 2018.

godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 071565 16 Gž od 26. prosinca 2016. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 071565 15 P od 29. rujna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Bobar Banka“ a.d. u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Blagiša Lukić, odvjetnik iz Bijeljine, podnijela je 25. lipnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 071565 18 Rev od 23. svibnja 2018. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 071565 16 Gž od 26. prosinca 2016. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 071565 15 P od 29. rujna 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 071565 15 P od 29. rujna 2016. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi Č.E., J.K., i M.S. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i tuženi) obvežu da joj solidarno isplate dug u iznosu od 61.699,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci presude (stavak I). Istom presudom, usvojen je protutužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o kreditu od 18. prosinca 2006. godine zaključen između apelantice i prvotuženog što je apelantica dužna priznati i trpjeti da taj ugovor ne proizvodi pravne posljedice među stranama, te je apelantica obvezana da im nadoknadi troškove postupka kao u izreci presude (stavak II).

3. Osnovni sud je naveo da je apelantica kao davateljica kredita, sa prvotuženim kao korisnikom kredita, zaključila 18. prosinca 2006. godine pismeni ugovor o dugoročnom kreditu za ostale namjene na iznos od 25.000,00 KM s rokom otplate od osam godina, a da su drugotuženi i trećetuženi sa apelanticom zaključili ugovore o jamstvu. Nesporno je medu strankama da je Agencija za bankarstvo Republike Srpske rješenjem od 23. prosinca 2014. godine oduzela dozvolu za rad apelantici sa kojim danom je otvoren likvidacijski postupak nad apelanticom. Među stranama je sporna činjenica da li je prvotuženi raspolagao navedenim iznosom koji je odobren po kreditu, ili ne, odnosno da li je prvotuženi stvarni korisnik tog kredita. To istovremeno znači da je sporna pravna priroda predmetnog ugovora o kreditu, tj. činjenica proizvodi li ugovor pravne posljedice ili ne, pa samim tim je li taj ugovor stvaran ili fiktivan. U svezi sa time Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza čiji je sadržaj naveo (na str. 2-5. prvostupanjske presude), proizlazi da je sporni ugovor o kreditu prividan, tj. fiktivan i da nije proizvodio pravna dejstva jer prvotuženi nije koristio novčani iznos od 25.000.00 KM koji je bio predmet ugovora o kreditu, niti je apelantici vraćao kredit, pa je taj ugovor ništav sukladno odredbama članka 66. stavak 1. i članka 103. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev apelantice. Također, Osnovni sud je naveo da je imajući u vidu da je sporni ugovor o kreditu ništav, to istovremeno znači da je protutužbeni zahtjev utemeljen jer prividan ugovor, sukladno odredbi članka 66. stavak 1. ZOO ne proizvodi pravne posljedice među ugovornim stranama, pa tužene i ne vezuju odredbe predmetnog ugovora o kreditu i ugovora o jamstvu i oni nisu ni dužni apelantici vratiti ugovoreni novčani iznos koji je predmet tog ugovora jer prvotuženi nije ni raspolagao tim novčanim sredstvima. Odredbom članka 104. stavak 1. ZOO propisano je, pored ostalog, da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora. U ovom slučaju prvotuženi nije ni primio novčani iznos koji je bio predmet spornog ugovora o kreditu, pa s toga nije ni u obvezi da apelantici isplaćuje bilo šta po osnovu tog spornog ugovora o kreditu.

4. Apelantica je izjavila žalbu protiv prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 61. ZOO, u kojoj je predlagala da Okružni sud usvoji žalbu i preinači prvostupanjsku presudu tako što će usvojiti njen tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 071565 16 Gž od 26. prosinca 2016. godine žalba apelantice je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda. Okružni sud je prihvatio činjenične i pravne zaključke Osnovnog suda te je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je donio odluku kao u izreci i za svoju odluku dao jasne i argumentirane razloge koji imaju činjeničnu i pravnu osnovu.

6. Nezadovoljna drugostupanjskom presudom apelantica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 61. ZOO, u kojoj je predlagala da Vrhovni sud usvoji reviziju i preinači drugostupanjsku presudu tako što će usvojiti njen tužbeni zahtjev u cijelosti.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 071565 18 Rev od 23. svibnja 2018. godine odbijena je revizija apelantice. Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi su pravilnom ocjenom izvedenih dokaza izveli pravilan zaključak da je sporni ugovor o kreditu zaključen kao privid ugovora, jer niti je apelantica imala namjeru da prvotuženom stvarno odobri kreditna sredstva u iznosu od 25.000,00 KM, niti je prvotuženi stvarno imao namjeru da podnese zahtjev za odobrenje kreditnih sredstava li tom iznosu. Kod takvog stanja stvari, apelantica ne može s uspjehom isticati zahtjev za ispunjenje spornog ugovora prema prvotuženom ili jamcima, pa je pravilno suđeno kad je tužbeni zahtjev odbijen i usvojen protutužbeni zahtjev.

Apelacijski navodi

8. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica tvrdi da je pored ovog postupka, pred Osnovnim sudom i Okružnim sudom vođeno 270 postupaka koji su utemeljeni na istom činjeničnom i pravnom osnovu, i da su se u ostalim postupcima koji su vođeni prema istom osnovu, postupajući sudovi oglasili nenadležnim i ustupili su predmete Okružnom privrednom sudu u Bijeljini kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, a sve na temelju ranijih odluka Vrhovnog suda u predmetima broj 59 0 Ps 031097 17 P od 4. svibnja 2017. godine i 80 0 P 079035 17 SPP od 17. ožujka 2017. godine, kojima je Vrhovni sud utvrdio da je za suđenje nadležan Okružni privredni sud u Bijeljini kao poseban sud a ne Osnovni sud kao sud opće nadležnosti. S obzirom na to, apelantica smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda stvorila pravnu situaciju u kojoj je postupak pravomoćno okončan pred sudom za koji je u drugim istovjetnim predmetima Vrhovni sud utvrdio da ne postoji stvarna nadležnost sudova. U tom pogledu, apelantica je u prilogu uz apelaciju dostavila rješenje Okružnog suda broj 80 0 P 069536 17 Gž2 od 21. lipnja 2017. godine. Apelantica smatra da je na navedeni način povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Također, apelantica smatra da je uslijed nenadležnosti redovitih sudova došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešne ocjene provedenih dokaza i da do toga ne bi došlo da je postupao nadležni sud.

Relevantni propisi

9. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 15 Sud po prijemu tužbe ocjenjuje da li je nadležan.

Prilikom ocjenjivanja nadležnosti, sud će uzeti u obzir navode u tužbi i činjenice koje su sudu poznate.

Ako se u toku postupka promijene okolnosti na kojima je zasnovana nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud.

Član 16 Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.

Kada sud u toku postupka, do pravosnažnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.

Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Srpskoj, po službenoj dužnosti oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.

Član 17 Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi na svoju stvarnu nadležnost. Član 196. stav (1) Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna.

Član 209. stav 2. točka 3) Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja za donošenje zakonite i pravilne presude, u slučajevima:

3) ako je sud odlučio o tužbenom zahtjevu za koji je stvarno nadležan viši sud iste vrste ili redovni sud druge vrste, Član 240 Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241 Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

Po reviziji iz člana 237. stav 3. ovog zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

10. Zakon o sudovima Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 37/12, 14/14 – O.U.S., 44/15 i 100/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o sudovima Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 37/12, 14/14 – OUS i 44/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 33 točka e) Okružni privredni sudovi u prvom stepenu odlučuju:

e) u postupcima stečaja i likvidacije, u skladu sa zakonom, kao i u svim sporovima koji nastanu u toku i povodom sprovođenja postupka stečaja i likvidacije,

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na apelantičine tvrdnje da su osporene odluke donesene od strane nenadležnih sudova.

16. U svezi sa time, Ustavni sud najprije primjećuje da apelantica u postupku u kojemu su donesene osporene odluke nije isticala prigovor stvarne nadležnosti. Ustavni sud dalje zapaža da iz odredbe članka 17. ZPP proizlazi da redoviti sudovi do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, paze na svoju stvarnu nadležnost, a da iz odredbe članka 196. stavak 1. ZPP proizlazi da presuda protiv koje se ne može izjaviti žalba postaje pravomoćna. Također, iz odredbe članka 241. stavak 1. ZPP proizlazi da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom, pazeći po službenoj dužnosti samo na primjenu materijalnog prava. Dakle iz sadržaja navedenih odredaba nesporno proizlazi da za razliku od postupka pred redovitim sudovima, u postupku po reviziji Vrhovni sud nije ovlašten po službenoj dužnosti cijeniti pitanje da li se postupak vodi pred nadležnim sudom, već da to može učiniti samo u slučaju kada je revizija izjavljena zbog bitne povrede pravila postupka u kojoj je naveden taj revizijski osnov. Prema tome, iako su prvostupanjski i drugostupanjski sud po službenoj dužnosti bili dužni paziti na stvarnu nadležnosti, Ustavni sud kod činjenice da apelantica u reviziji Vrhovnom sudu nije isticala prigovor stvarne nadležnosti te da je apelacija podnesena protiv presude Vrhovnog suda kao konačne odluke, zaključuje da se prigovor stvarne nadležnosti ne može prvi puta isticati u postupku pred Ustavnim sudom. U svezi sa time, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu prema kojoj se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidjeti, Odluke o dopustivosti AP 51/07 od 29. travnja 2009. godine, točka 12, i mutatis mutandis, broj AP 3201/08 od 15. rujna 2011. godine, točka 9., dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

17. U odnosu na apelantičine tvrdnje da je u odlukama Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 031097 17 P od 4. svibnja 2017. godine i 80 0 P 079035 17 SPP od 17. ožujka 2017. godine, Vrhovni sud utvrdio da je za suđenje nadležan Okružni privredni sud u Bijeljini kao poseban sud a ne Osnovni sud kao sud opće nadležnosti, Ustavni sud najprije zapaža da apelantica u prilogu apelaciji nije dostavila sadržaj navedenih odluka iz kojih bi proizlazilo da je Vrhovni sud navedene odluke donio po službenoj dužnosti a ne povodom revizijskih navoda strana u postupku. Također, navedene odluke Vrhovnog suda su donesene nakon presude Okružnog suda od 26. prosinca 2016. godine kojom je predmetni postupak pravomoćno okončan, pa nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud bio ovlašten po službenoj dužnosti odlučivati o nadležnosti prvostupanjskog i drugostupanjskog suda cijeneći navedene odluke. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz rješenja Okružnog suda broj 80 0 P 069536 17 Gž2 od 21. lipnja 2017. godine koje je apelantica dostavila u prilogu apelaciji, proizlazi da se Okružni sud u drugom postupku povodom tužbe apelantice radi isplate duga i utvrđenja ništavosti ugovora o kreditu po službenoj dužnosti oglasio stvarno nenadležnim za postupanje. Međutim Ustavni sud zapaža da je propust Okružnog suda da to eventualno učini u konkretnom predmetu mogao biti otklonjen samo u postupku pred Vrhovnim sudom, što je kako je već prethodno zaključeno, apelantica propustila zahtijevati u reviziji. Stoga, Ustavni sud smatra da u apelantičinim navodim nema ništa što ukazuje da je osporenim odlukama povrijeđeno načelo pravne sigurnosti u pitanju stvarne nadležnosti, kao segment prava na pravično suđenje.

18. Stoga, Ustavni sud smatra da u apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

19. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3362/18 („Bobar Banka“ a.d. u stečaju) | Sudska praksa | Aktio