Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5001/18 (F. P.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 69
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-5001/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5001/18, rješavajući apelaciju Fadile Peštelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Fadile Peštelić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 127 0 Rs 051018 17 Rev od 5. juna 2018. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Fadili Peštelić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati Fadili Peštelić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Fadile Peštelić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 127 0 Rs 051018 17 Rev od 5. juna 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo iz člana
14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Fadila Peštelić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnijela je 3. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 Rs 051018 17 Rev od 5. juna 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 5001/18 od 11. oktobra 2018. godine kojom je apelanticina apelacija odbačena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
3. Nakon toga, Ustavni sud je donio Rješenje o preispitivanju odluke broj AP 5001/18 od 26. marta 2020. godine kojim je utvrdio da će se postupak povodom konkretne apelacije ponoviti.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 2. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud je dostavio odgovor 9. aprila 2020. godine, Općinski sud 13. aprila 2020. godine, a Kantonalni sud 14. aprila 2020. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelantica je 24. maja 2013. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Općine Banovići (u daljnjem tekstu: tužena) zbog kršenja prava iz radnog odnosa. Presudom Općinskog suda broj 127 0 Rs 051018 13 Rs od 2. decembra 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 051018 16 Rsž od 12. juna 2017. godine, djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i tužena je obavezana da joj na ime razlike za topli obrok za period od 1. decembra 2010. godine do 1. januara 2014. godine isplati ukupan iznos od 3.982,18 KM, a za mjesece u iznosima preciziranim u presudi sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od perioda preciziranih u presudi pa do konačne isplate, kao i da apelantici naknadi troškove postupka. Presudom je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se tužena obaveže da joj isplati na ime razlike u plaći za periode u iznosima preciziranim u presudi sa zakonskom zateznom kamatom na precizirane iznose, s tim da se kao dan dospjelosti smatra 15. u mjesecu za prethodni mjesec, a uz umanjenje za iznos preciziran u presudi koji se odnosi na porez na dohodak. Presudom je obavezana tužena da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 802,89 KM u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude.
8. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelantica zaposlenica tužene na poslovima višeg referenta za matične poslove, da joj je tužena obračunavala i isplaćivala plaću u skladu s Pravilnikom o plaćama i naknadama tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) od 1. aprila 2010. godine. Općinski sud je naveo da nije sporno da tužena nije uskladila navedeni pravilnik prema odredbama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) koji je stupio na snagu 6. augusta 2010. godine, sve do januara 2014. godine, koje izmjene su uslijedile nakon što je postignut dogovor sa sindikatom u decembru 2013. godine o visini osnovice za obračun plaće. U vezi s tim je navedeno da kako u spornom periodu nije bila dogovorena visina osnovice plaće, niti je Općinsko vijeće donijelo odluku o koeficijentima i plaćama zaposlenika tužene, Općinski sud je obrazložio da, suprotno apelanticinom shvatanju, taj sud smatra da je zbog navedenih razloga neosnovan dio apelanticinog tužbenog zahtjeva za isplatu naknade razlika plaće za sporni period i da joj to pravo pripada po osnovu čl. 6, 20. i 21. Zakona, bez obzira na to što nisu utvrđeni koeficijenti platnog razreda i nije dogovorena osnovica plaće. Općinski sud je obrazložio da se tumačenjem relevantnih odredbi Zakona jasno dolazi do zaključka da nije moguća direktna primjena odredbi tog zakona na obračun plaća apelantici i drugim zaposlenicima tužene jer je čl. 58. i 60. Zakona propisano na koji način će se utvrditi parametri za obračun plaće, odnosno da će se osnovica za obračun plaće, shodno odredbama člana 5. Zakona, utvrditi u dogovoru sa sindikatom (osnovica je utvrđena u decembru 2013. godine), te da će se koeficijenti i platni razredi zaposlenih (član 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona) utvrditi odlukama Općinskog vijeća tužene o plaćama i naknadama zaposlenih kod tužene. Prema obrazloženju Općinskog suda, odredbe Zakona, dakle, nije moguće primijeniti u utuženom periodu jer tužena nije donijela razradbene akte koje je bila dužna donijeti, niti je sa sindikatom bila dogovorena osnovica, zbog čega taj sud smatra da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan.
9. U vezi s apelanticinim zahtjevom za isplatu naknade za topli obrok, Općinski sud je istakao da je članom 14. istog pravilnika propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu za ishranu za vrijeme rada (topli obrok) samo za dane prisustva na poslu, u iznosu od najmanje 2% prosječne neto isplaćene plaće u FBiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku. Općinski sud je naveo da je mišljenja da je apelanticin tužbeni zahtjev u ovom dijelu osnovan jer je Pravilnik tužene donijet na osnovu odredaba Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine i na osnovu Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH i ima se primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari. U odnosu na dosuđene troškove parničnog postupka, Općinski sud je obrazložio da je odluku o troškovima donio na osnovu člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i na osnovu Advokatske tarife, te je precizirao iznose i radnje za koje su apelantici dosuđeni troškovi postupka. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
10. Rješavajući po žalbi i apelantice i tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj 127 0 Rs 051018 16 Rsž od 12. juna 2017. godine kojom je odbio žalbe stranaka i potvrdio prvostepenu presudu u potpunosti prihvatajući pravni stav prvostepenog suda.
11. Protiv navedene presude i apelantica i tužena su izjavile revizije Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 127 0 Rs 051018 17 Rev od 5. juna 2018. godine žalbu tužene uvažio i nižestepene presude preinačio tako što je odbijen apelanticin zahtjev za isplatu razlike naknade toplog obroka u iznosu od 3.982,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka. Apelanticina revizija je odbačena zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa za podnošenje revizije iz člana 237. ZPP. U odnosu na usvajanje revizije tužene, Vrhovni sud je obrazložio da iako osporavani dio pravosnažne presude povodom revizije tužene ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP kao uvjet za dopuštenost revizije, ovaj sud je primjenom odredbi člana 237. stav 3. ZPP reviziju tužene dopustio jer je ocijenio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
12. U vezi s tim je navedeno da je Pravilnik tužene od 1. aprila 2010. godine, na osnovu kojeg je apelantici dosuđena razlika naknade za ishranu (topli obrok), donesen pozivom na odredbe Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine pa je osnovano stanovište tužene da je taj pravilnik donesen kao provedbeni akt navedenog zakona, te da kao takav dijeli pravnu sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen i za čiju primjenu i služi (služio je) jer je odredbama čl. 47. i 77. navedenog zakona utvrđena obaveza donošenja pravilnika o plaćama i naknadama. Vrhovni sud je obrazložio da je navedeni zakon prestao da važi donošenjem Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH koji je stupio na snagu 6. augusta 2010. godine, pa je tim danom navedeni pravilnik tužene, kao prateći podzakonski normativni akt, prestao da važi.
13. Vrhovni sud je obrazložio da prestankom važenja zakona prestaju važiti niži pravni akti koji su doneseni na osnovu tog zakona i radi sprovođenja tog zakona, stoga se pravo na naknadu za ishranu za utuženi period ne može zasnivati i tražiti na osnovu Pravilnika koji više nije na snazi, na što i revizija tužene osnovano ukazuje. Imajući u vidu sve navedeno, prema ocjeni tog suda, pravilno revizija tužene ukazuje da predmetni pravilnik u utuženom periodu kao izvor radnog zakonodavstva nije primjenjiv na potraživanje isplate razlike naknade toplog obroka zbog prethodno navedenih razloga, o čemu je zauzet i pravni stav na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 20. aprila 2016. godine. Kako je naveo Vrhovni sud, identičan stav o ovom pitanju zauzeo je i Ustavni sud u Odluci broj AP 3518/15 od 17. januara 2018. godine. Vrhovni sud je naveo i da je primjenom člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. i članom 387. stav 1. ZPP odbio apelanticin zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka jer apelantica nije uspjela s izjavljenom revizijom te što podnošenje odgovora na reviziju tužene nije bilo obavezno radi vođenja parnice.
14. Ustavni sud je, kako je već rečeno u prethodnim tačkama ove odluke, donio Odluku broj AP 5001/18 od 11. oktobra 2018. godine kojom je apelanticina apelacija odbačena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
15. Ustavni sud je 6. marta 2020. godine i 16. marta 2020. godine primio informacije od Ministarstva za ljudska prava BiH, Ureda za zastupanje Vijeća ministara BiH pred Evropskim sudom u kojima je navedeno da je, između ostalih, apelantica podnijela aplikaciju Evropskom sudu koja je zavedena pod brojem 23795/19, a protiv Odluke Ustavnog suda broj AP 5001/18 od 11. oktobra 2018. godine, te da je na pripremnom postupku predloženo da se dođe do „prijateljske nagodbe“, ali da je u odgovoru na navedeno tužena strana navela da je obavezana odlukom Ustavnog suda od 11. oktobra 2018. godine.
16. Nakon toga, Ustavni sud je donio Rješenje broj AP 5001/18 od 19. marta 2020. godine (dostupno na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojim je određeno da će se postupak povodom konkretne apelacije ponoviti. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno sljedeće: „Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa proizlazi da su tačni navodi da Ustavni sud u Odluci broj AP 5001/18 od 11. oktobra 2018. godine nije uzeo u obzir činjenicu da je Vrhovni sud Presudom broj 127 0 Rs 051018 17 Rev od 5. juna 2018. godine odbacio apelanticinu reviziju, ali i usvojio reviziju tužene kao druge strane u sporu i preinačio nižestepene presude tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Ustavni sud zaključuje da to ima karakter nove činjenice, koja je mogla odlučno utjecati na drugačije odlučenje Ustavnog suda u smislu člana 68. stav (1) Pravila Ustavnog suda, a koju Ustavni sud nije imao u vidu prilikom donošenja odluke od 11. oktobra 2018. godine. Naime, postojanje navedene činjenice je suprotno zaključku Ustavnog suda da je predmetna apelacija neblagovremena, odnosno nedopustiva, što je od utjecaja na apelanticino pravo na pristup Ustavnom sudu radi utvrđivanja njenih građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema tome, Ustavni sud smatra da postupak u predmetu broj AP 5001/18 treba ponoviti u roku iz člana 68. stav (2) Pravila Ustavnog suda.“
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je nesporno trebao biti primijenjen Zakon i isplaćena joj razlika naknade plaće, a ne odbijen njen tužbeni zahtjev jer navedeno proizlazi iz odredbi tog zakona. Također smatra da je Vrhovni sud bez ikakvog zakonskog uporišta zaključio da je Pravilnik tužene prestao da važi samim važenjem Zakona jer se navedeno protivi dotadašnjoj praksi Vrhovnog suda, zbog čega smatra da je diskriminirana i na taj način stavljena i u neravnopravan položaj s tuženom, čija je revizija uvažena, a njena odbačena. Također navodi da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da joj ne pripadaju troškovi postupka, te da je takvom odlukom tog suda obavezana na vraćanje već naplaćenih troškova od tužene. Apelantica smatra da je predmetni postupak predugo trajao jer je trajao pet godina, a radilo se o hitnom postupku koji nije bio naročito složen, te traži da joj Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 500,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri obrazloženju svoje odluke te da apelaciju treba odbiti.
19. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da ostaje pri obrazloženju i razlozima datim u svojoj odluci.
20. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je razlog dužeg trajanja postupka ne samo stanje u pravosuđu već i činjenica da je jedan vještak odbio da izvrši vještačenje, a drugi nije mogao pristupiti ročištu, zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH („Službene novine FBiH“ br. 45/10 i 111/12) relevantne odredbe glase:
Član 67.
Rok za donošenje podzakonskih propisa Vlada Federacije odnosno ovlašteni organi za donošenje podzakonskih propisa dužni su te propise donijeti u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Član 68.
Rok za donošenje pravilnika o plaćama i naknadama Organi državne službe Federacije dužni su svoje pravilnike o plaćama i naknadama donijeti u roku od 60 dana od dana donošenja propisa iz člana 67. ovog zakona Član 69.
Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:
(…) odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 49/05) koje se odnose na plaće i naknade namještenika (…)
22. U Zakonu o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05 – stupio na snagu 16. augusta 2005. godine) relevantne odredbe glase: Član 75.
Vlada Federacije i federalni ministar pravde, kao i vlade kantona donijet će propise iz svoje nadležnosti za koje su ovlašteni ovim Zakonom u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 127 0 Rs 051018 17 Rev od 5. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 3. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantica osporava navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
31. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vođen radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.
a)U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
34. Ustavni sud zapaža da je konkretan postupak pokrenut apelanticinom tužbom od 24. maja 2013. godine, a okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 5. juna 2018. godine. Dakle, postupak je trajao pet godina i jedan mjesec. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku iz radnih odnosa u kojem su sudovi, u skladu s odredbom člana
420. ZPP, dužni uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali raspraviti.
35. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao oko dvije godine i sedam mjeseci, pri čemu je taj sud pripremno ročište održao 3. septembra 2015. godine, dakle tek nakon više od dvije godine od podnošenja tužbe, dok je postupak pred Kantonalnim sudom trajao godinu i šest mjeseci, a postupak pred Vrhovnim sudom godinu dana. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud, imajući u vidu da je postupak koji je po prirodi hitan trajao preko pet godina, pri čemu je postupak najduže trajao pred Općinskim sudom, a da pri tom nema ništa što bi ukazivalo da su postojale objektivne okolnosti koje bi bile od utjecaja na dužinu trajanja predmetnog postupka, smatra da su apelanticini navodi o dužini trajanja predmetnog postupka osnovani.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
37. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
38. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantici treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
39. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda pred kojima je najduže vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava
40. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je njome pogrešno primijenjeno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelanticin zahtjev za isplatu razlike plaća i isplatu naknade za ishranu (topli obrok) u naprijed preciziranom periodu. Ustavni sud zapaža i da se prilikom raspravljanja osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva pred redovnim sudovima kao od odlučujućeg značaja postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika tužene.
43. S obzirom na navedeno pravno pitanje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao identične navode kakvi su pokrenuti i predmetnom apelacijom u pogledu pravnog statusa Pravilnika u kontekstu sudske zaštite prava zaposlenika iz radnopravnog odnosa i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP 3518/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3518/15 od 17. januara 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) istakao sljedeće: „[…] u predmetu broj AP 193/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. februara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) radilo se o identičnoj činjeničnopravnoj situaciji kao u predmetnoj apelaciji gdje je Vrhovni sud preinačio drugostepenu odluku u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu regresa i toplog obroka protiv iste tužene, te potvrdio pravilnost odlučenja prvostepenog suda koji je taj zahtjev odbio kao neosnovan zaključujući da Pravilnik nije primjenjiv. U navedenom predmetu je apelant, također, ukazivao na različitu praksu Vrhovnog suda po ovom pravnom pitanju. Raspravljajući navode apelacije u navedenom predmetu, Ustavni sud je zaključio sljedeće: 'Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Pri tome, u pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast u obavezi da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda, te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije. Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. aprila 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koji je kao takav obavezujući za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba)'. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima 'opravdan zahtjev' u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani (stav 7. navedene odluke). Stav o neosnovanosti naprijed navedenih apelacionih navoda u pogledu primjene Pravilnika Ustavni sud je potvrdio također naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. novembra 2017. godine, kojom je obuhvaćen predmet broj AP 1928/17“.
44. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud smatra da se navedeni stav iz Odluke broj AP 3518/15 može primijeniti i na konkretan slučaj, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i stav iskazan u Odluci broj AP 3518/15. Dakle, suprotno apelanticinim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci u vezi s primjenom navedenog pravilnika naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva u tom dijelu, te da je obrazloženje osporene presude u odnosu na navedeno, kao i u odnosu na troškove postupka i razloge usvajanja revizije tužene, a odbacivanja apelanticine revizije, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.
Pravo na imovinu
46. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Diskriminacija
47. U pogledu apelanticinih navoda da je diskriminirana, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je diskriminirana zbog različite prakse Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju, te zato što je njena revizija odbačena, a revizija tužene uvažena. Te apelanticine navode Ustavni sud je već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelanticini navodi da joj je prekršeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
48. Postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak (koji je hitne prirode) od podnošenja tužbe do donošenja osporene odluke Vrhovnog suda trajao pet godina i jedan mjesec, za što najveću odgovornost snosi Općinski sud s obzirom na to da je pred tim sudom postupak trajao dvije godine i sedam mjeseci.
49. Suprotno tome, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio pravo u osporenoj odluci.
50. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Nema kršenja prava iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je donošenjem osporene odluke otklonjen problem neujednačene sudske prakse Vrhovnog suda povodom predmetne pravne stvari.
52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević