Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5646/18 (Trgovačko društvo „Progres“ d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5646/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5646/18, rješavajući apelaciju Trgovačkog društva „Progres“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Trgovačkog društva „Progres“ d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 Ps 093297 15 Rev od 10. jula 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 093297 15 Pž od 30.

septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 093297 13 Ps od 26. marta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Trgovačko društvo „Progres“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Mahir Hinović, advokat iz Jelaha, podnio je 9. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 093297 15 Rev od 10. jula 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 093297 15 Pž od 30. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 093297 13 Ps od 26. marta 2015. godine. Apelant je 30. januara 2019. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja navedene presude Vrhovnog suda od 10. jula 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 5646/18 od 13. februara 2019. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 25. februara i 16. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 28. februara do 20. marta 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Apelant je posredstvom tužitelja u postupku male privatizacije prodao nekretninu (poslovni prostor) N.S. kao najboljem ponuđaču, koja odluka o izboru najboljeg ponuđača je poništena presudom Vrhovnog suda od 7. maja 2001. godine i u ponovljenom postupku je za najboljeg ponuđača izabrano treće lice. N.S. je, zatim, pokrenuo parnični postupak protiv tužitelja i apelanta radi naknade štete (429.909,00 KM) koja se sastoji od kupoprodajne cijene predmetne nekretnine (77.000,00 KM u gotovini i 143.000,00 KM u certifikatima), sredstava koja je uložio u adaptaciju i tehničko opremanje predmetne nekretnine i sredstava uplaćenih na ime otpremnine za preuzete apelantove radnike, te na ukupne obaveze po podignutim kreditima (197.409,33 KM).

7. Presudom Općinskog suda od 30. maja 2005. godine apelant i tužitelj su obavezani da N.S. solidarno na ime naknade štete isplate iznos od 131.283,54 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. Dopunskom presudom Općinskog suda od 22. decembra 2005. godine odbijen je ostatak tužbenog zahtjeva N.S. o kojem je sud propustio da odluči u presudi od 30. maja 2005. godine.

9. Presudom Kantonalnog suda od 20. juna 2006. godine djelimično je uvažena žalba N.S. i preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka na način da su obavezani apelant i tužitelj da N.S. nadoknade troškove postupka u iznosu od 20.220,90 KM, dok je u ostalom dijelu odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda od 30. maja 2005. godine. Zatim je uvažena žalba N.S. izjavljena protiv dopunske presude od 22. decembra 2005. godine i dopunska presuda je preinačena na način da su obavezani apelant i tužitelj da na jedinstveni račun N.S. isplate u certifikatima iznos od 143.000,00 KM, dok je u odbijajućem dijelu, koji se odnosi na naknadu materijalne štete za inventar, dopunska presuda ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu radi održavanja glavne rasprave.

10. N.S. je 21. septembra 2006. godine, na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda od 30. maja 2005. godine, u izvršnom postupku od tužitelja naplatio iznos od 240.472,18 KM (na ime glavnog duga 131.283,54 KM, na ime kamata 87.868,12 KM, na ime troškova parničnog postupka 20.220,90 KM i izvršnog postupka 1.099,62 KM).

11. Rješenjem Vrhovnog suda od 6. novembra 2007. godine ukinuta je presuda Kantonalnog suda od 20. juna 2006. godine, a zatim je Kantonalni sud rješenjem od 22. decembra 2008. godine uvažio žalbe N.S., apelanta i tužitelja, ukinuo presudu Općinskog suda od 30. maja 2005. godine i dopunsku presudu od 22. decembra 2005. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

12. Općinski sud je u ponovnom postupku donio presudu od 14. jula 2010. godine kojom je obavezao apelanta i tužitelja da N.S. solidarno isplate iznos od 105.788,30 KM sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, te da mu nadoknade troškove postupka u iznosu od 4.685,45 KM, dok je odbijen zahtjev za preostali iznos potraživanja koji se odnosi na gotovinski dio (77.000,00 KM) i dio kupoprodajne cijene u certifikatima (143.000,00 KM), kao i tužiteljev protivtužbeni zahtjev za povrat iznosa od 240.472,18 KM naplaćenog u izvršnom postupku na osnovu presude Općinskog suda od 30. maja 2005. godine.

13. Kantonalni sud je presudom od 5. decembra 2011. godine preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, dok je u dijelu odluke o troškovima postupka ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak.

14. Presudom Vrhovnog suda od 28. novembra 2012. godine preinačena je drugostepena presuda na način da su odbijene žalbe apelanta i tužitelja i potvrđena je prvostepena presuda od 14. jula 2010. godine.

15. U izvršnom postupku koji je pokrenuo N.S. 31. marta 2014. godine sa računa tužitelja na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, kamata na te troškove i glavnicu, te glavnice skinut je ukupan iznos od 100.069,09 KM.

Osporene odluke

16. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Ps 093297 13 Ps od 26. marta 2015. godine obavezan je apelant da tužitelju isplati iznos od 99.412,82 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 242.435,78 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je obavezan tužitelj da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

17. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je tužitelj u predmetnom postupku potraživao od apelanta iznos od 341.848,60 KM na ime potraživanja po osnovu naknade štete koju je kao solidarni dužnik isplatio N.S. Ukazao je da je odredbom člana 206. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno svi učesnici odgovaraju solidarno. Također je ukazao da je odredbom člana

208. ZOO propisano da solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može tražiti od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega (stav 1), da koliko iznosi udio svakog pojedinog dužnika sud određuje s obzirom na težinu njegove krivice i težinu posljedica koje su proistekle iz njegovog djelovanja (stav 2), te da, u slučaju nemogućnosti da se utvrde udjeli dužnika, na svakog pada jednak dio osim ako pravičnost zahtijeva da se u konkretnom slučaju drukčije odluči (stav 3). Ukazao je i da je odredbama ZOO propisano da i dužnik koji je ispunio obavezu ima pravo zahtijevati od svakog sadužnika da mu naknadi dio obaveze koji pada na njega (član 423. stav 1), te da, ako nije šta drugo ugovoreno ili inače ne proizlazi iz pravnih odnosa učesnika u poslu, na svakog dužnika dolazi jednak dio (član 424. stav 1). Općinski sud je istakao da iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da, u slučaju namirenja štete od jednog od više solidarnih dužnika koji su prouzrokovali štetu, solidarni dužnik koji je naknadio štetu ima pravo od ostalih solidarnih dužnika tražiti isplatu iznosa koji je više nego što iznosi njegov udio u šteti. Općinski sud je utvrdio da polovina iznosa koji je tužitelj isplatio N.S. iznosi 210.074,89 KM, te da kamate na taj iznos iznose 131.773,71 KM (ukupno 341.848,60 KM). Općinski sud je utvrdio da je tužitelj kao solidarni dužnik u cijelosti izmirio potraživanje N.S. utvrđeno pravosnažnim presudama, te zaključio da je apelant dužan na ime glavnice i zakonske zatezne kamate regresnog potraživanja isplatiti tužitelju iznos od 99.412,82 KM. Pri tome je istakao da nije u mogućnosti da utvrdi pojedinačni udio tužitelja i apelanta u prouzrokovanju štete trećem licu, niti težinu njihove krivice, kao ni posljedice djelovanja svake od parničnih stranaka na nastalu štetu, te je ocijenio da je njihov udio u šteti podjednak. Općinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 242.435,78 KM smatrajući da je to potraživanje zastarjelo. S tim u vezi je istakao da se u konkretnom slučaju radi o regresnom potraživanju jednog solidarnog dužnika od drugog solidarnog dužnika za koje ZOO ne propisuje poseban rok zastarjelosti, te da se na predmetno potraživanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom člana 371. ZOO. Ukazao je da je odredbama ZOO propisano da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze (član 361. stav 1), da zastarjelost nastupa istekom posljednjeg dana zakonom određenog vremena (član 362), te da, kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne (član 369). Također je ukazao da, shodno odredbama čl. 208. i 423. ZOO, rok zastare regresnog zahtjeva solidarnog dužnika teče od izvršene isplate. Općinski sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da je N.S. 21. septembra 2006. godine od tužitelja prinudnim putem naplatio iznos od 241.390,86 KM na ime naknade štete koja mu je dosuđena presudom Općinskog suda od 30. maja 2005. godine, dok je predmetna tužba podnesena 12. jula 2013. godine. Slijedom navedenog je zaključio da je od dana kada je tužitelj mogao potraživati isplatu regresnog potraživanja od apelanta, odnosno od dana izvršene isplate, pa do dana podnošenja tužbe proteklo vrijeme duže od pet godina, te da je nastupila zastarjelost kako glavnog duga, tako i sporednog potraživanja po osnovu zakonskih zateznih kamata.

18. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 093297 15 Pž od 30. septembra 2015. godine odbijene su tužiteljeva i apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda, te je obavezan tužitelj da apelantu nadoknadi troškove sastavljanja odgovora na žalbu.

19. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je ocijenio kao neosnovane tužiteljeve žalbene navode kojim je tvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zauzeo stav da je nastupila zastarjelost dijela predmetnog potraživanja, smatrajući da je podnošenjem revizije od N.S. došlo do prekida zastarjelosti u smislu odredbe člana 388. ZOO, te da je pogrešno pozivanje prvostepenog suda na odredbe člana 371. ZOO. S tim u vezi je istakao da su za odgovor na navedeni žalbeni navod odlučne činjenice da li je izjavljivanje revizije Vrhovnom sudu od trećeg lica, a ne jednog od solidarnih dužnika, došlo do prekida zastarjelosti ili ne, te koji rok zastarjelosti u konkretnom slučaju treba primijeniti. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 388. ZOO propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja potraživanja. S tim u vezi je istakao da citirana zakonska odredba upotrebljava termin „povjeriočevom radnjom" iz čega proizlazi da je za prekid zastarnog roka bilo potrebno aktivno djelovanje povjerioca usmjereno prema dužniku radi plaćanja njegovog dijela duga, a ne aktivnost trećeg lica, kako to pogrešno smatra tužitelj. Naglasio je da je tužitelj, kao solidarni dužnik, isplatom duga trećem licu postao povjerilac prema drugom solidarnom dužniku, u konkretnom slučaju apelantu, te da je od momenta isplate solidarnog duga (21. septembra 2006. godine) imao pravo tražiti od apelanta isplatu njegovog dijela duga. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni navod da je izjavljivanjem revizije od N.S. došlo do prekida zastarjelosti predmetnog potraživanja. Također je istakao da je tužitelj, kao solidarni dužnik, dug trećem licu isplatio 21. septembra 2006. godine a da je tužbu protiv apelanta podnio 12. jula 2013. godine, te da je očigledno protekao rok propisan odredbom člana

371. ZOO, odnosno da je nastupila zastarjelost dijela predmetnog potraživanja navedenog u stavu 2. izreke prvostepene presude. U konačnici, Kantonalni sud je ocijenio kao neosnovane apelantove žalbene navode kojim je tvrdio da prvostepeni sud nije mogao dozvoliti preinačenje tužbe na pripremnom ročištu, kao i navode da je predmetna tužba nejasna i nerazumljiva.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 093297 15 Rev od 10. jula 2018. godine usvojena je tužiteljeva revizija i preinačene su nižestepene presude u odbijajućem dijelu na način da je obavezan apelant da tužitelju isplati iznos od 242.435,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

21. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su tužitelj i apelant pravosnažnom presudom solidarno obavezani na plaćanje duga, te da je izvršenje te presude provedeno samo sa računa tužitelja. Nadalje je naveo da je tužitelj nastavio tu parnicu po vanrednom pravnom lijeku i nakon ukidanja pravosnažne presude na osnovu koje je provedeno ranije izvršenje, da je parnica počela iznova i da je donesena druga pravosnažna presuda, koja je, također, izvršena sa računa tužitelja 2014. godine (vidi tačku 12. ove odluke). S tim u vezi je istakao da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za prekid roka zastare propisani odredbom člana 388. ZOO. Vrhovni sud je nadalje ukazao da su tužitelj i apelant, kao solidarni dužnici, imali položaj jedinstvenih materijalnih suparničara u smislu odredbe člana 362. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zbog čega je ishod parnice po tužbi N.S. za jednog od njih imao iste posljedice za drugog, a povjerilac je, shodno odredbi člana 414. stav 1. ZOO, mogao da naplati potraživanje od svakog od njih pojedinačno. S obzirom na to da je tužitelj i nakon naplate potraživanja vodio parnicu po protivtužbi za povrat naplaćenog iznosa protiv N.S. i po vanrednom pravnom lijeku koji je usvojen i pravosnažna presuda je ukinuta, Vrhovni sud je zaključio da su te radnje predstavljale nesavladive prepreke da tužitelj od apelanta traži regres potraživanja koje je naplaćeno samo od njega, jer nije znao konačan ishod postupka. Stoga je Vrhovni sud zauzeo stav da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti iz člana 383. ZOO, prema kojim zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće, zbog nesavladivih prepreka, da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze od apelanta, jer podnošenjem vanrednog pravnog lijeka, iako je prvostepena presuda pravosnažna, parnica nije bila završena. U konačnici je ocijenio da je apelantova revizija neosnovana i da je drugostepeni sud pravilno odlučio da je apelant, kao solidarni dužnik sa tužiteljem, shodno odredbama čl. 423. stav 1. i čl. 424. stav 1. ZOO, obavezan da tužitelju regresira polovinu isplaćene solidarne obaveze. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi u predmetnom postupku, suprotno odredbi člana 208. stav 2. ZOO, propustili da, ex officio pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocijene njegov i udio tužitelja u nastanku predmetne štete. Naveo je da je uloga tužitelja, koji je osnovan s ciljem provođenja privatizacije, bila aktivna i da je tužitelj bio dužan postupati sa povećanim stepenom pažnje, dok je apelantova uloga bila pasivna i da nije mogao predvidjeti štetni događaj, niti otkloniti njegove posljedice i da je postupao sa naročitom pažnjom. Također je naveo da bi različit stepen krivice bio utvrđen i da su sudovi primijenili princip pravičnosti. Nadalje je naveo da je Vrhovni sud postupao proizvoljno kada je zaključio da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 383. ZOO, odnosno da su postojale nesavladive prepreke da tužitelj sudskim putem zahtijeva od apelanta ispunjenje njegove obaveze i da zastarni rok ne teče jer podnošenjem vanrednog pravnog lijeka parnica nije završena.

b)Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da je osporena odluka tog suda donesena u skladu sa materijalnim pravom.

24. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da je u postupku pred tim sudom apelantu omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode zagarantirane Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom bez diskriminacije po bilo kom osnovu. Naveo je da iz apelacionih navoda proizlazi da se apelant ne slaže sa pravnim shvatanjem Kantonalnog suda, ali da različita pravna shvatanja ne mogu predstavljati povredu Evropske konvencije.

25. Općinski sud je naveo da je u obrazloženju dao razloge za donošenje odluke i da osporenom odlukom tog suda nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

26. Tužitelj je detaljno iznio hronologiju postupaka koji su prethodili predmetnom, naveo je da su apelacioni navodi neosnovani i da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije. Naveo je da su neosnovani navodi da je tužitelj imao aktivnu ulogu u prodaji predmeta tendera, te je istakao da je zakonito i pravilno vodio taj postupak. Nadalje, navodi da su redovni sudovi pravilno zaključili da tužitelj ima pravo da od apelanta naplati polovinu iznosa isplaćenog duga. U konačnici, navodi da je Vrhovni sud pravilno zaključio da nije došlo do zastare dijela predmetnog potraživanja, jer je do prekida zastarnog roka došlo podnošenjem revizije od N. S., te da je tužitelj bio onemogućen da sudskim putem zahtijeva ispunjenje apelantove obaveze.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

ODGOVORNOST VIŠE LICA ZA ISTU ŠTETU

Solidarna odgovornost Član 206.

(1) Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno, svi učesnici odgovaraju solidarno.

[…] Regres isplatioca Član 208.

(1) Solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti, može tražiti od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega.

(2) Koliko iznosi udio svakog pojedinog dužnika sud određuje s obzirom na težinu njegove krivice i težinu posljedica koje su proistekle iz njegovog djelovanja.

(3) U slučaju nemogućnosti da se utvrde udjeli dužnika, na svakog pada jednak dio, osim ako pravičnost zahtijeva da se u konkretnom slučaju drukčije odluči.

Kad zastarjelost počinje teći Član 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

[…] Nastupanje zastarjelosti Član 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Nesavladive prepreke Član 383.

Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

Podizanje tužbe Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Sadržina solidarnosti dužnika Član 414.

(1) Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

(2) Od više solidarnih dužnika, svaki može dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima i uopšte sa različitim odstupanjima.

Pravo ispunioca na naknadu Član 423.

(1) Dužnik koji je ispunio obavezu ima pravo zahtijevati od svakog sadužnika da mu naknadi dio obaveze koji pada na njega.

[…] Podjela na jednake dijelove i izuzetak Član 424.

(1) Ako nije što drugo ugovoreno ili inače ne proizilazi iz pravnih odnosa učesnika u poslu, na svakog dužnika dolazi jednak dio.

[…] VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 093297 15 Rev od 10. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. augusta 2018. godine a apelacija je podnesena 9. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na regresno dugovanje, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

38. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zauzeli uniforman stav povodom pitanja apelantovog udjela u odgovornosti za predmetnu štetu, smatrajući da su apelant i tužitelj odgovorni u jednakim dijelovima, odnosno da Kantonalni i Vrhovni sud, pazeći ex officio na pravilnu primjenu materijalnog prava, nisu doveli u pitanje stav prvostepenog suda da nije u mogućnosti utvrditi udio tužitelja i apelanta u prouzrokovanju štete trećem licu. S obzirom na to da iz obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova proizlazi da apelant u toku postupka nije dokazivao da je njegov udio u nastaloj šteti manji od tužiteljevog, niti da je osporavao utvrđenje prvostepenog suda povodom tog pitanja (apelant je istrajavao u tvrdnji da je tužba nerazumljiva i da prvostepeni sud nije mogao dopustiti preinačenje tužbe), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim postupanjem činjenicu da Kantonalni i Vrhovni sud nisu, pazeći ex officio na pravilnu primjenu materijalnog prava, zauzeli stanovište suprotno od prvostepenog suda. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da je Vrhovni sud zaključio da je činjenica da je tužitelj, nakon pravosnažnosti presude i naplate potraživanja od N.S., izjavljujući vanredni pravni lijek nastavio tu parnicu po protivtužbi radi povrata iznosa naplaćenog od N.S. predstavljala nesavladivu prepreku koja je onemogućavala tužitelja da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze od apelanta, u smislu odredbe člana 383. ZOO, te da je stoga došlo do zastoja zastarnog roka. Ustavni sud ukazuje da je ratio legis navedene zakonske odredbe da suspendira tok zastarnih rokovi za vrijeme za koje je kako zbog objektivnih, tako i zbog subjektivnih okolnosti na strani konkretnog povjerioca povjeriocu onemogućeno da putem suda ostvari zaštitu svojih prava i na taj način prekine tok zastarnog roka u smislu odredbe člana 388. ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ocijenio specifične okolnosti konkretnog slučaja, in concreto subjektivne okolnosti na strani tužitelja, kada je činjenični supstrat predmetnog postupka supsumirao pod navedenu zakonsku odredbu za šta je dao dovoljno jasno i logično obrazloženje. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 383. ZOO.

39. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, te da, stoga, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

42. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5646/18 (Trgovačko društvo „Progres“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio