Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-537/20 (Ž. S.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-537/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-537/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Željko Samac, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Samac protiv Rješenja Okružnoga suda u Prijedoru broj 76 0 Pr 028054 19 Pžp od 4. prosinca 2019. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Novome Gradu broj 76 0 Pr 028054 19 Pr od 23. svibnja 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Samac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novoga Grada, kojega zastupa Bojan Peulić odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 10. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 Pr 028054 19 Pžp od 4. prosinca 2019. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Novome Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 Pr 028054 19 Pr od 23. svibnja 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, apelant je oglašen odgovornim da je u mjestu, na način i u vrijeme, bliže označeno u izreci prvostupanjskoga rješenja, počinio prekršaj iz članka 7. Zakona o javnom redu i miru (svađa, vika, vriska i nepristojno ponašanje) u stjecaju sa prekršajem kretanjem vozila u zabranjenom smjeru iz članka 40. stavak 4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama (u daljnjem tekstu: ZOSP), za koje prekršaje je kažnjen jedinstvenom novčanom kaznom u iznosu od 280,00 KM, nakon što su mu za oba prekršaja utvrđene novčane kazne u iznosu od po 150,00 KM, te mu je na temelju članka 235. stavak 4. ZOSP određen i jedan kazneni bod.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud naveo da neutemeljeno priziv apelanta ukazuje na povrede odredaba prekršajnoga postupka i to članka 209. st. 1. toč. 2) Zakona o prekršajima (u daljnjem tekstu: ZOP), u svezi s člankom 9. st. 2. toč. 4) ZOP. Okružni je sud istakao da je apelant u punomoći branitelju dao izričito ovlaštenje da odvjetnika Bojana Peulića u slučaju potrebe može zamijeniti drugi odvjetnik, stručni suradnik odvjetnika i odvjetnički vježbenik po slobodnome izboru. Okružni je sud naveo da je u vrijeme izdavanja punomoći apelant kao opunomoćitelj već znao za nadnevak i vrijeme održavanja nastavka usmenoga pretresa u ovomu predmetu, te kako je i branitelj u tom trenutku znao da za taj nadnevak ima ranije zakazano ročište pred Osnovnim sudom u Banjaluci, to nije bilo prepreka da na ročište za usmeni pretres pristupi drugi odvjetnik ili da apelant u krajnjemu slučaju angažira odvjetnika iz sjedišta prvostupanjskoga suda. Okružni je sud naveo da su neutemeljeni prizivni navodi o povredi odredaba prekršajnoga postupka iz članka 209. st. 1. toč. 2) u svezi sa člankom 9. st. 2. toč. 5) ZOP, koju priziv nalazi u činjenici da apelantu nije omogućeno da ispita svjedoke (M.T. i M.M.), imajući u vidu da su ovi svjedoci saslušani na usmenim pretresima od 23. travnja 2019. godine, te da je prvostupanjski sud omogućio apelantu da istima postavlja pitanja, a koju mogućnost je apelant i iskoristio. Okružni je sud istakao da navodi o tomu gdje se nalazio prometni znak, od kojega prema tvrdnjama priziva, počinje jednosmjerna ulica, ne mogu biti od utjecaja na drugačije utvrđenje činjeničnoga stanja, jer nemaju uporište u bilo kojemu dokazu izvedenome na glavnome pretresu. Okružni je sud istakao, da imajući to u vidu, navode obrane iz prvostupanjskoga postupka o tome na čijoj strani bi ležala odgovornost da je u konkretnomu slučaju došlo do sudara, pravilno prvostupanjski sud nije razmatrao, jer se biće prekršaja iz članka 40. st. 4. ZOSP sastoji samo u tomu što se vozač, na putu s kolovozom za promet vozila u jednome smjeru, kretao u zabranjenome smjeru. Okružni je sud istakao da ponašanje koje je apelant ispoljio kritične prilike nikako ne može biti podvedeno pod pravo na slobodu izražavanja, te da stoga ne stoje prizivni navodi i povredi odredaba Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Okružni je sud istakao da je apelant, kako je utvrđeno tijekom prvostupanjskoga postupka, ravnatelj poduzeća, te da je vlasnik motornoga vozila, pa zbog su toga krajnje neozbiljni navodi priziva da bi plaćanjem kazne mogla biti ugrožena egzistencija apelanta. Okružni je sud istakao da i po stavu ovoga suda nisu ispunjeni uvjeti za primjenu članka 46. ZOP (ublažavanje kazna) ili članka 54. ZOP (izricanje ukora), pa se i u tome dijelu priziv ukazuje neutemeljenim, kao i u dijelu koji se odnosi na odluku prvostupanjskoga suda o troškovima prekršajnog postupka, gdje prizivni navodi nisu konkretizirani kroz tekst priziva.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, kada su ga oglasili odgovornim za prekršaje za koje je kažnjen jedinstvenom novčanom kaznom i određivanjem kaznenoga boda. Apelant također osporava odluku o prekršajnoj sankciji, smatrajući da je donijeta bez pravilne ocjene svih olakotnih okolnosti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Osnovni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-537/20 (Ž. S.) | Sudska praksa | Aktio