Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3474/18 (Š. K.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravo na odbranu
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3474/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3474/18, rješavajući apelaciju Šemse Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Šemse Karića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 129483 18 Kž 2 od 23. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 129483 16 K od 8. januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šemso Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Azijada Mujkić, advokat iz Zenice, podnio je 25. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 129483 18 Kž 2 od 23. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 129483 16 K od 8. januara 2018. godine. Apelant je 9. jula 2018. godine dopunio apelaciju na način što je, na traženje Ustavnog suda, dostavio apelaciju na propisanom obrascu, kao i punomoć za advokata Azijadu Mujkić za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 24. i 26. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 129483 16 K od 8. januara 2018. godine apelant je proglašen krivim što je, na način opisan u izreci presude, počinio krivično djelo silovanje iz člana 203. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci u koju je uračunato vrijeme koje je poveo u pritvoru u periodu od 18. decembra 2015. godine do 12. februara 2016. godine. Oštećena je sa imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete upućena na parnicu.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnica kojom je Tužiteljstvo teretilo apelanta da je počinio navedeno krivično djelo potvrđena 26. maja 2016. godine. Apelant se na ročištu za izjašnjenje o krivici izjasnio da nije kriv. Na prijedlog Tužiteljstva Općinski sud je, nakon prethodnog saslušanja stranaka, donio rješenje kojim je utvrdio status ugroženog svjedoka za R. V. (u daljnjem tekstu: oštećena) u kojemu je određeno da će apelant – optuženi prilikom saslušanja oštećene kao svjedoka na glavnom pretresu biti udaljen iz sudnice. U nastavku presude sud je naveo koje su dokaze izveli Tužiteljstvo i odbrana, te je navedeno koji su vještaci saslušani i nalazi koje su sačinili.

6. Dalje, sud je naveo da je, nakon ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U pogledu prigovora odbrane o pravnoj valjanosti iskaza oštećene koji je dala tokom istrage, zbog činjenice da kao gluhonijemo lice nije saslušana uz pomoć sudskog tumača za gluhonijema lica, sud je ukazao da je odredbom člana 101. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) propisano: „Ako je svjedok gluh, postavit će mu se pitanja pismeno, ako je nijem, pozvat će se da pisano odgovara. Ako se saslušanje ne može obaviti na ovaj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se sa svjedokom može sporazumjeti.“ Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da to ne mora biti lice sa liste sudskih tumača, već lice koje se sa svjedokom može sporazumjeti. U konkretnom slučaju to je bila kćerka oštećene, što je sasvim razumljivo jer njena kćerka se sigurno mogla najbolje sporazumjeti sa svojom majkom prilikom njenog saslušanja tokom istrage. Slijedom navedenoga, sud je, također, zaključio da je pravno neosnovan stav odbrane da su nalazi i mišljenja vještaka medicinske struke, neuropsihijatra i psihologa, nezakoniti dokazi. Dalje, navedeno je da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka medicinske struke za sudsku medicinu proizlazi da su povrede koje je oštećena imala po tijelu karakteristične za predmetno krivično djelo, pogotovu povrede u predjelu spolnog organa, pa je sud zaključio da nalaz i mišljenje tog vještaka u cijelosti potvrđuje iskaz oštećene i čini ga autentičnim. Nadalje, ukazano je na iskaz vještaka neuropsihijatrice koja je u svom nalazu i mišljenju istakla da je svjedočenje oštećene autentično zbog toga što lice njenih intelektualnih sposobnosti ne bi bilo u stanju da iskonstruira jednu ovakvu priču sa vrlo mnogo detalja međusobno povezanih u jednu suvislu cjelinu, te da ona na svoj način i sa svojim vokabularom predmetni događaj opisuje prilično detaljno, a cijela priča se uklapa u nalaz ginekologa koji ju je nakon svega pregledao.

7. Jedan od dokaza na kojem se, također, zasniva optužba protiv apelanta jeste iskaz svjedoka B. Š., koji je dao tokom istrage. Taj svjedok je saslušan na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka kada je promijenio iskaz, negirajući gotovo u cijelosti iskaz koji je dao tokom istrage. Promjenu iskaza na glavnom pretresu on je objasnio time da prilikom davanja predmetnog iskaza nije izjavio onako kako je navedeno u zapisniku iz istrage, već da je izjavio da je kod njega kući došla oštećena i da mu je rekla da joj je neko provalio u kuću i da na njoj nije ništa primijetio. Sud je ocijenio da iskaz koji je ovaj svjedok dao tokom istrage i na glavnom pretresu predstavlja jednu cjelinu, a po ocjeni suda, iskaz koji je dao tokom istrage je vjerodostojan, jer je dat u skladu sa pravilima ZKP, a sud promjenu iskaza na glavnom pretresu ocjenjuje kao namjeru da promjenom iskaza olakša apelantov položaj u postupku pred sudom, a to je uradio iz komšijske solidarnosti prema mišljenju suda. Na sličan način sud je u nastavku presude opisao ocjenu iskaza drugih svjedoka saslušanih tokom postupka, detaljno obrazlažući zašto je nekima poklonio vjeru, a nekima ne. Sud je obrazložio i zašto nije bilo forenzičkih dokaza na licu mjesta i oštećenoj, pozivajući se na iskaz oštećene i nalaze i mišljenja vještaka saslušanih tokom postupka. Na osnovu navedenoga, sud je zaključio da je Tužiteljstvo izvan svake razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio radnje i prouzrokovao zakonom zabranjene posljedice i da je na taj način ostvario obilježja krivičnog djela silovanje. Dalje, navedeno je da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant bio svjestan svoga djela i da je htio njegovo izvršenje sa očiglednom namjerom da zadovolji seksualni nagon. Dakle, postupao je sa direktnim umišljajem. Općinski sud je naveo da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne imao u vidu raspon propisane kazne za krivično djelo silovanje, kao i težinu krivičnog djela i apelantov stepen krivice. Od olakšavajućih okolnosti sud je ocijenio da apelant do sada nije osuđivan za ista ili slična krivična djela, a kao otežavajuće okolnosti ocijenjeno je da se radi o produženom krivičnom djelu i da je prilikom njegovog izvršenja apelant pokazao upornost, kao i da je ranije osuđivan.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 129483 18 Kž2 od 23. aprila 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda od 8. januara 2018. godine.

9. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede KZ i zbog odluke o sankciji sa prijedlogom da se žalba uvaži i ukine osporena presuda. Apelant je naveo da nijedan dokaz, osim iskaza oštećene, ne dovodi apelanta u vezu sa izvršenjem predmetnog krivičnog djela, da je oštećena gluhonijemo lice, a da prilikom saslušanja u istrazi nije imala tumača za gluhonijema lica, pa te iskaze smatra nezakonitim, također, smatra nezakonitom radnju prepoznavanja, jer branitelj nije bio prisutan na prepoznavanju, a nije bila prisutna ni kćerka oštećene pri vještačenju i prepoznavanju u čemu nalazi bitne povrede odredaba krivičnog postupka. U odnosu na utvrđeno činjenično stanje, smatra da su apelantu alibi dali svjedoci saslušani tokom pretresa pred prvostepenim sudom koji su izjavili da su u kritično vrijeme bili zajedno. U konačnom, smatra da su dokazi na kojima se zasniva presuda nezakoniti i da nije van svake razumne sumnje dokazano da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je optužen. Krivičnopravnu sankciju smatra prestrogom, bez daljnjeg obrazlaganja.

10. U pogledu navedenog Kantonalni sud je, u vezi s navodima da oštećena nije saslušana u prisustvu tumača, kao i da su sve radnje izvršene bez prisustva tumača nezakonite, ukazao da je uvidom u sudske spise utvrdio da taj navod nije tačan, budući da iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra i vještaka psihologa proizlazi da je oštećena, iako ima oslabljen sluh i poteškoće u govoru, sposobna da svjedoči, kao i da spontano govori o događaju i bez pomoći kćerke. Kantonalni sud smatra da apelant ove navode upotrebljava da bi doveo u pitanje izvedene dokaze iz istrage, što ne mijenja stvari, jer je tokom istrage uz oštećenu bila prisutna njena kćerka, što je u skladu sa odredbom člana 101. stav 2. ZKP. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da navedeni dokazi nisu nezakoniti, odnosno da je prvostepena presuda zasnovana na zakonitim dokazima, pogotovo ukoliko se ima u vidu činjenica da su ti dokazi ponovljeni i na glavnom pretresu, kada je oštećena imala tumača.

11. Nadalje, drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice na osnovu kojih, i po ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način i u vrijeme kako je to opisano u izreci prvostepene presude, te da je za to krivično odgovoran. S tim u vezi, prvenstveno je ukazano da nije tačan navod iz žalbe da je prvostepena presuda zasnovana samo na iskazu oštećene nego da se zasniva na široj dokaznoj građi: materijalnim dokazima u vidu zapisnika i fotodokumentacije, vještačenjima, te na iskazima svjedoka koji su imali saznanja o relevantnim činjenicama. U nastavku presude drugostepeni sud je detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je zaključio da je iskaz oštećene vjerodostojan i autentičan, te koji drugi dokazi ga potkrepljuju.

12. U pogledu iskaza svjedoka za koje apelant tvrdi da su mu dali alibi da je u kritično vrijeme bio s njima, a ne kod oštećene, Kantonalni sud je naveo da je potpuno saglasan sa zaključkom prvostepenog suda da se radi o iskazima kojima se ne dokazuje da se apelant u kritično vrijeme nalazio u društvu s navedenim licima i da se ti iskazi ne mogu tretirati kao alibi tim prije što su njihovi iskazi u potpunoj suprotnosti sa svim ostalim dokazima kojima se potvrđuje da je predmetno krivično djelo počinio apelant.

13. U pogledu izrečene krivičnopravne sankcije, Kantonalni sud je našao da je adekvatna težini počinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti, naročito imajući u vidu da je apelant iskazao izrazitu upornost u izvršenju predmetnog djela i da se u konkretnom slučaju radi o općem povratu u vršenju krivičnih djela, kako to proizlazi iz izvoda iz krivične evidencije PU Zenica za apelanta. Istaknuto je da apelant u žalbi nije naveo nikakve dodatne olakšavajuće okolnosti, niti je obrazložio zbog čega smatra da je izrečena kazna zatvora prestrogo odmjerena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

15. Apelant je prvenstveno naveo da je u žalbi protiv prvostepene presude predložio da se, u smislu odredaba člana 319. stav 1, o sjednici vijeća obavijeste optuženi i njegov branilac. Kantonalni sud je 4. aprila 2018. godine apelantovoj braniteljici dostavio obavijest o sjednici apelacionog vijeća, kojom ju je obavijestio da će se 23. aprila 2018. godine održati sjednica apelacionog vijeća radi donošenja odluke u ovom predmetu. Kantonalni sud je propustio da obavijesti apelanta o održavanju te sjednice, čime je, smatra apelant, došlo do povrede odredaba člana 319. ZKP. Osim toga, nakon što je braniteljica zaprimila obavijest o održavanju sjednice apelacionog vijeća, obavijestila je Kantonalni sud da istog dana ima zakazan glavni pretres pred Okružnim sudom u Doboju, te dostavila kao dokaz poziv od 23. marta 2018. godine, te zamolila Kantonalni sud da se sjednica vijeća odgodi. Podnesak je zaprimljen putem pisarnice suda 10. aprila 2018. godine, ali sud na njega nije odgovorio, niti je udovoljio ovoj molbi braniteljice. Apelant smatra da mu je takvim postupanjem Kantonalnog suda uskraćeno pravo na odbranu i narušeno pravo na pravično suđenje.

16. Pored navedenoga, apelant smatra da mu je narušeno pravo na pravično suđenje, pravo na odbranu, te pravo da ispituje svjedoke protiv sebe. Istakao je da je iz toka postupka vidljivo da je oštećena gluhonijemo lice, zbog čega je sud na glavnom pretresu postavio sudskog tumača za gluhonijema lica. Apelant smatra da, ukoliko se ima u vidu navedeno, iz činjeničnog stanja proizlazi da je optužnica utemeljena na nezakonitim dokazima koji su u vezi sa oštećenom, tj. iskazom oštećene, kao i zapisniku o prepoznavanju, koji su sačinjeni na način koji nije u skladu sa odredbama ZKP, a budući da su to dokazi koji su, zapravo, i doprinijeli razvoju daljnjeg toka postupka, smatra da je jasno da se radi o „plodovima otrovne voćke“.

17. Također, apelant smatra da je prilikom utvrđivanja njegove krivice povrijeđeno načelo in dubio pro reo. Istakao je da obrazloženje prvostepenog suda, „da oštećena svojim nesavjesnim postupanjem nije uklonila vrlo važne forenzičke tragove, sigurno (bi) doveli u materijalnu vezu apelanta sa izvršenjem ovog krivičnog djela“, ukazuje na to da, dakle, postoji sumnja da je upravo apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, pa smatra da sud nje mogao proizvoljno utvrđivati „šta bi bilo da je bilo“. Tvrdi da je prvostepena presuda utemeljena na pretpostavci, a ne na razjašnjenim činjenicama.

b)Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ne smatra potrebnim da daje poseban odgovor na navode iz apelacije, budući da je sve već rečeno u obrazloženju drugostepene presude.

19. Općinski sud je naveo da su apelantovi navodi iz apelacije proizvoljni, kao i da je na pitanja koja je istakao u apelaciji već odgovoreno u obrazloženjima osporenih presuda, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Tužiteljstvo je opisalo tok postupka pred redovnim sudovima nakon čega je iznijelo detaljan stav o navodima iz apelacije, te zaključilo da nema povrede prava na koju se apelant pozvao u apelaciji i predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 203.

Silovanje (1) Ko drugu osobu upotrebom sile ili prijetnje da će direktno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) ,Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 99. stav (3) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražiće se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.

Član 101.

Saslušanje svjedoka uz pomoć tumača (1) Ako je svjedok gluh ili nijem njegovo saslušanje vrši se uz pomoć tumača. (2) Ako je svjedok gluh, postaviće mu se pitanja pismeno, a ako je nijem, pozvaće se da pisano odgovara. Ako se saslušanje ne može obaviti na ovaj način, pozvaće se kao tumač lice koje se sa svjedokom može sporazumjeti.

(3) Ako tumač nije ranije zaklet, položiće zakletvu da će vjerno prenijeti pitanja koja se svjedoku upućuju i izjave koje on bude davao.

Član 234.

Uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza (1) Radi izvršenja zadataka iz člana 233. ovog zakona, ovlašteno službeno lice može: prikupljati potrebne izjave od lica; izvršiti potreban pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga; ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se izvrši određena radnja; preduzeti potrebne mjere u vezi sa utvrđivanjem identiteta lica i predmeta; raspisati potragu za licem i stvarima za kojima se traga; u prisustvu odgovornog lica pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih preduzeća i ustanova, obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i preduzeti druge potrebne mjere i radnje. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti sastaviće se zapisnik ili službena zabilješka.

(2) Pri prikupljanju izjava od lica, ovlašteno službeno lice može izdati pisani poziv licu da dođe u službene prostorije, pod uslovom da se u pozivu naznače razlozi pozivanja. Lice ne mora dati nikakvu izjavu ni odgovarati na pitanja koja mu ovlašteno službeno lice postavlja, osim davanja ličnih podataka, o čemu će ovlašteno službeno lice poučiti.

(3) Prilikom prikupljanja izjava od lica ovlašteno službeno lice će postupiti u skladu sa članom 92. ovog zakona, odnosno u skladu sa članom 100. ovog zakona. U tom slučaju se zapisnici o prikupljenim izjavama mogu upotrijebiti kao dokazi u krivičnom postupku.

(4) Lice prema kom je preduzeta neka od radnji ili mjera iz ovog člana ima pravo da podnese pritužbu tužiocu u roku od tri dana. Tužilac će provjeriti osnovanost pritužbe i ako utvrdi da su se u preduzetim radnjama ili mjerama stekla obilježja krivičnog djela ili povreda radne obaveze postupiće prema pritužbi u skladu sa zakonom.

(5) Na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, ovlašteno službeno lice sastavlja izvještaj. Uz izvještaj dostavljaju se i predmeti, skice, fotografije, pribavljeni izvještaji, spisi o preduzetim radnjama i mjerama, službene zabilješke, izjave i drugi materijali koji mogu biti korisni za uspješno vođenje postupka, uključujući sve činjenice i dokaze koji idu u korist osumnjičenom. Ako ovlašteno službeno lice poslije podnošenja izvještaja sazna za nove činjenice, dokaze ili tragove krivičnog djela, dužno je da prikuplja potrebna obavještenja i izvještaj o tome kao dopunu prethodnog izvještaja odmah preda tužiocu.

(6) Tužilac može prikupljati izjave i od lica koja se nalaze u pritvoru, ako je to potrebno radi otkrivanja drugih krivičnih djela istog lica, njegovih saučesnika ili krivičnih djela drugih počinilaca.

Član 319. st. (1) i (3) Sjednica Vijeća (1) O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi, njegov branilac, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća.

(3) Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice Vijeća.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 129483 18 Kž 2 od 23. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 25. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

30. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom postupku okončanom osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.

31. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi svoj stav o apelantovoj krivici zasnovali na nezakonitim dokazima, ne poštujući njegova procesna prava, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, u vezi s tim, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

32. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

33. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi radi kontradiktornosti postupka. Međutim, to ne znači da, da bi se priznao kao dokaz, iskaz svjedoka uvijek mora biti dat na sudu i javno. To se, naročito, može pokazati nemogućim u određenim slučajevima (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25). Uopćeno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i da ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije.

34. Prije svega, Ustavni sud ističe da je glavno pitanje pokrenuto predmetnom apelacijom zakonitost dokaza, konkretno iskaza koji je oštećena dala Tužiteljstvu. Apelant je prigovarao da je, zbog činjenice da je oštećena gluhonijema, ona trebalo da bude ispitana u prisustvu tumača, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Zbog toga, apelant smatra da su svi drugi dokazi (po apelantovom mišljenju, svi dokazi provedeni tokom postupka) „plod otrovne voćke“ i da se na njima nije mogla zasnovati odluka suda. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da se Općinski sud pozvao na odredbu člana 101. stav 2. ZKP i ukazao da iz navedene odredbe proizlazi da lice koje će biti prisutno prilikom saslušanja ne mora biti lice sa liste sudskih tumača, već lice koje se sa svjedokom može sporazumjeti. U konkretnom slučaju to je bila kćerka oštećene, koja se mogla najbolje sporazumjeti sa svojom majkom prilikom njenog saslušanja tokom istrage. Osim toga, prvostepeni sud je zaključio da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, neuropsihijatra i psihologa, proizlazi da je oštećena sposobna da komunicira (iako otežano), kao i da je sposobna da spontano govori o predmetnom krivičnopravnom događaju, dakle, navedeni vještaci su bili u mogućnosti da komuniciraju s oštećenom, pa s obzirom na navedeno, proizlazi da su i ti dokazi zakoniti. Ovakav stav prvostepenog suda potvrdio je i Kantonalni sud, koji je svoj stav zasnovao na istim razlozima kao i Općinski sud. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje stavove dali jasna i uvjerljiva obrazloženja u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju prihvaćanje iskaza oštećene i drugih dokaza koje je apelant osporio nije samo po sebi nekonzistentno sa stavom 1. i stavom 3.d) člana 6. Evropske konvencije, niti se navedeni dokazi imaju smatrati nezakonitim, kako to apelant tvrdi. Ovo zbog toga što je apelant imao mogućnost da se očituje na sadržaj nalaza i mišljenja vještakā, što apelant i ne spori.

35. Nadalje, u odnosu na apelantove navode kojima se problematizira način na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze kod utvrđivanja njegove odgovornosti, Ustavni sud (imajući u vidu standarde citirane u st. 33. i 34. ove odluke) zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužiteljstvo, tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Općinski sud je, prema ocjeni Ustavnog suda, dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata ili ne prihvata pojedine dokaze, odnosno na osnovu kojih dokaza-svjedoka je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo silovanje koje mu je stavljeno na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena dokaza nije bila „savjesna“, kako to nalaže zakon, odnosno da je bila proizvoljna, jer jedini argumenti koje apelant, u suštini, ističe tiču se isključivo njegovog nastojanja da uvjeri Ustavni sud da je njegova analiza izvedenih dokaza ispravna, a da je analiza u presudama donesenim u predmetnom postupku pogrešna. Zbog toga, Ustavni sud smatra da, u situaciji kada apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje, njegov zadatak nije da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnog suda o apelantovoj krivici, koji su u konkretnom slučaju, doneseni na osnovu slobodne ocjene dokaza, u smislu člana 16. ZKP, u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u drugostepenoj presudi posebnu pažnju posvetio svim apelantovim žalbenim navodima od suštinskog značaja kojima je osporavao stavove prvostepenog suda i koje je ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno krivično djelo.

36. U pogledu apelantovih navoda da mu je pravo na odbranu povrijeđeno postupanjem Kantonalnog suda, koji je održao sjednicu vijeća bez prisustva njegove braniteljice, ističući da je braniteljica, koja je uredno obaviještena o održavanju sjednice vijeća, blagovremeno obavijestila Kantonalni sud da neće biti u mogućnosti, zbog opravdanih razloga, prisustvovati sjednici vijeća, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju Kantonalni sud, održavajući sjednicu vijeća bez prisustva uredno obaviještene apelantove braniteljice, nije proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, te nije doveo u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje. Naime, obaveza suda bila je da obavijesti apelantovu braniteljicu o datumu održavanja sjednice vijeća, što je sud i učinio. Osim toga, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da sjednici vijeća nije prisustvovao ni nadležni tužitelj, a nisu izvođeni ni novi dokazi, odnosno utvrđivane nove činjenice, već se isključivo raspravljalo o pravnim aspektima ovog slučaja, i to na osnovu navoda iz žalbe i odgovara na žalbu, te stanja u spisu. Stoga, Ustavni sud smatra da takvim postupanjem Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2348/08 od 12. oktobra 2011. godine, tačka 28).

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja njegove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije kada, sagledavajući u cjelini, u predmetnom postupku nije izostala savjesna ocjena dokaza za šta su redovni sudovi u osporenim presudama dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja koja, u kontekstu primjene pozitivnopravnih propisa, ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, te kada je apelantova odbrana imala mogućnost da iznosi i da predlaže dokaze, te da pobija navode optužbe u postupku, pri čemu tokom postupka nije došlo do kršenja apelantovog prava na odbranu i jednakost u postupanju.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3474/18 (Š. K.) | Sudska praksa | Aktio