Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1107/20 (B.B.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1107/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-1107/20, rješavajući zahtjev B.B. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev B.B. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. B.B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je, 23. marta 2020. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 Rs 053840 17 Rev od 7. januara 2020. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio tuženom Rudniku mrkog uglja „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi), da donese odluku o otkazu ugovora o radu ili bilo kakvu drugu odluku o promjeni radno-pravnog statusa apelanta, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 127 0 Rs 053840 12 Rs od 2. decembra 2014. godine obavezan je tuženi da apelanta rasporedi i uspostavi mu radno pravni status na poslovima tehnički rukovodilac rudnika u Rudniku „Površinska eksploatacija uglja” na kojima je radio do stupanja na javnu dužnost načelnika Općine Banovići, a počev od 1. januara 2014. godine, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu 2.527,20 KM.
3. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelant bio uposlenik kod tuženog na poslovima „Tehnički rukovodilac rudnika“ u Rudniku „Površinske eksploatacije uglja“ po osnovu ugovora o radu iz 2008. godine, da je apelant u toku 2012. godine izabran na javnu dužnost načelnika Općine Banovići, te da je po apelantovom zahtjevu tuženi 14. novembra 2012. godine donio odluku o mirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa na tim poslovima, počev od 13. novembra 2012. godine, a najduže četiri godine od imenovanja na javnu dužnost. Općinski sud je utvrdio da je na apelantovo radno mjesto zaposlen R.K. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelantu prestao mandat Općinskog načelnika 5. decembra 2013. godine [nakon jedne godine], te da je 30. decembra 2013. godine obavijestio tuženog da želi nastaviti rad. Utvrđeno je da je tuženi Odlukom o prijemu zaposlenika u radni odnos na neodređeno vrijeme od 8. januara 2014. godine apelanta rasporedio na druge poslove u odnosu na one koje je radio prije stupanja na javnu dužnost, odnosno, poslove „odgovornog projektanta za površinsku eksploataciju“, te da apelant nije prihvatio promjenu ugovora i poslove koji su mu tim ugovorom ponuđeni, jer nije u skladu sa Odlukom o mirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa. Nakon što je apelant odbio da potpiše ponuđeni Ugovor o radu, tuženi je donio Odluku o stavljanju van snage Odluke o prijemu zaposlenika u radni odnos na neodređeno vrijeme od 19. februara 2014. godine.
4. Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelantu mogao prestati radni odnos kod tuženog time što nije prihvatio potpisivanje ugovora o radu, koji mu je ponudio tuženi. S tim u vezi, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da tuženi nije omogućio apelantu da nastavi rad na poslovima koje je obavljao prije stupanja na dužnost Općinskog načelnika tj. poslovima „Tehničkog rukovodioca Rudnika površinske eksploatacije uglja“, nego je donio odluku od 8. januara 2014. godine po kojoj ga je primio u radni odnos na poslove „odgovornog projektanta za površinsku eksploataciju“ iz koje, dalje proizilazi da će se zaključiti ugovor o radu, koji je i ponuđen apelantu, a koji ugovor apelant nije potpisao, zbog činjenice da nije u skladu sa Odlukom o mirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa od 2012. godine.
5. Na temelju tako utvrđenog činjenično stanja Općinski sud je primjenom odredba čl. 138. i
139. Zakona o radu, zaključio da u konkretnom slučaju nije prestala potreba obavljanja poslova „tehničkog rukovodioca Rudnika površinske eksploatacije uglja“, jer te poslove trenutno obavlja R.K, niti je ugovor o radu od 13. marta 2008. godine, zaključen između apelanta i tuženog raskinut ili na bilo koji način stavljen van snage. Kod činjenice da egzistira radno mjesta tehničkog rukovodioca, da je donošenje Odluke o prijem apelanta u radni odnos počev od 8. januara 2014. godine, a potom stavljanja te odluke van snage, Općinski sud je ocijenio da je donošenje navedenih akata od strane tuženog bespotrebno, jer je tuženi trebao dosljedno primijeniti odredbe čl. 138. i
139. Zakona o radu i ponuditi apelantu nastavak rada na poslovima koje je prije odlaska na javnu dužnost obavljao. Pri tome, Općinski sud je naveo da donošenje Odluke o prijemu apelanta u radni odnos predstavlja diskontinuitet o radu, potpuno suprotno Odluci o mirovanju prava iz radnog odnosa, koja podrazumijeva odsustvo zaposlenika za određeni vremenski period, ali nema za posljedicu prestanak radnog odnosa, kako je to tuženi svojim bespotrebnim i nezakonitim odlukama pokušao da učini.
6. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 127 0 Rs 053840 15 Rsž od 6. oktobra 2016. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka. Kantonalni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda kao i zaključke tog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo nepravilnosti u primjeni prava (detaljnije o tome na stranama 2 i 3). Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da egzistira radno mjesto na kojem je radio apelant i da su se morale primijeniti odredbe čl. 138. i 139. Zakona o radu, te ponuditi apelantu nastavak rada na poslovima koje je obavljao prije odlaska na javnu dužnost.
7. Odlučujući o reviziji tuženog Vrhovni sud je Presudom broj 127 0 Rs 053840 17 Rev od 7. januara 2020. godine reviziju tuženog usvojio, drugostepenu presudu preinačio, žalbu tuženog usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev apelanta odbijen.
8. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu odredbe člana 139. stav 3, a u vez sa članom 138. stav 2. Zakona o radu, kojima je propisano da zaposlenika koji je obavijestio poslodavca u smislu stava 2. tog člana, poslodavac ga je dužan rasporediti na poslove na kojim je radio prije stupanja u vojnu službu odnosno javnu dužnost ili na druge odgovarajuće poslove, osim ako je prestala potreba za obavljanjem tih poslova zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga u smislu člana 98. Zakona o radu.
9. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, apelant prije imenovanja na dužnost načelnika općine Banovići radio na poslovima „tehničkog rukovodioca rudnika", ali je nakon prestanka mirovanja prava i obaveza iz radnog odnosa, tuženi dokazao da je na te poslove zaposlio drugog zaposlenika, zbog čega je apelantu ponudio drugi odgovarajući posao „odgovorni projektant za površinsku eksploataciju“, ali je apelant odbio prihvatiti taj posao i zaključiti izmijenjeni ugovor o radu. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, u smislu naprijed navedenih odredbi zakona, zapošljavanjem drugog zaposlenika na poslove na kojim je apelant radio prije mirovanja prava i obaveza iz radnog odnosa, ostvarena mogućnost za drugi zakonski uslov raspoređivanja apelanta, a to je raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove. Vrhovni sud je pojasnio da je navedenom odredbom zakon omogućio zaposleniku, koji je svoja prava i obaveze iz radnog odnosa stavio u stanje mirovanja zbog izbora ili imenovanja na neku javnu dužnost (ili funkciju), da se nakon isteka (najviše jednog) mandata na toj dužnosti, može vratiti u radni odnos kod svog poslodavca, ali zakon ne garantira isti posao ili radno mjesto, već daje mogućnost raspoređivanja i na odgovarajuće poslove, a sve u situacijama kada je to za poslodavca povoljnije.
10. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da u pobijanim odlukama prvostepenog i drugostepenog suda nije pravilno primijenjeno materijalno pravo, kada su obavezali tuženog na vraćanje apelanta na poslove „tehnički rukovodilac rudnika“, u situaciji kada je to radno mjesto bilo jedino po sistematizaciji i uz to popunjeno drugim zaposlenikom sa kojim je također zaključen ugovor o radu. S druge strane, pitanje šta su odgovarajući poslovi na koje bi zaposlenik mogao biti raspoređen nakon isteka perioda mirovanja prava i obaveza iz radnog odnosa, je pitanje dopuštenosti izmijenjenog ugovora o radu, koje se moglo raspraviti pred sudom tek nakon zaključivanja takvog ugovora po članu 97. stav 2. ZOR-a. Kako apelant nije zaključio izmijenjeni ugovor o radu, Vrhovni sud je ocijenio da revizijski navodi tuženog osnovano ukazuju da apelant nije mogao ni dokazivati da izmijenjeni ugovor nije dopušten iz razloga da apelantu nije ponuđen odgovarajući posao. Kako je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, Vrhovni sud je usvojio reviziju i u odnosu na odluku o troškovima postupka, primjenom člana 397. stav 2. ZPP-a, te je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preinačen i u odnosu na troškove u cijelosti odbijen.
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i „pravo na rad“. U vezi s tim apelant ističe da je Vrhovni sud, na činjenično stanje utvrđeno na osnovu dokaza provedenih na raspravama pred nižestepenim sudovima primijenio relevantno materijalno pravo na način koji očigledno ostavlja utisak proizvoljne primjene materijalnog prava. Osim toga, apelant smatra da Vrhovni sud nije dao jasne razloge za svoju presudu.
12. Zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant predlaže da Ustavni sud zabrani tuženom da donese odluku o otkazu ugovora o radu ili bilo kakvu drugu odluku o promjeni radno-pravnog statusa apelanta, do donošenja odluke o apelaciji. U tom pravcu ističe da postoji realna mogućnost da ostane bez ikakvog radnog odnosa, odnosno da mu tuženi otkaže ugovor o radu i na takav način da ostane bez ikakvih sredstava za život, a što bi u ovakvoj situaciji rezultiralo daljim kršenjem njegovih ljudskih prava i to na najdrastičniji način.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
14. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasnovao na činjenici da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je detaljno obrazložio u apelaciji, a prema mišljenju apelanta radi se o kršenju njegovih ljudskih prava na kojem je zasnovana osporena odluka. Također, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević