Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-567/20 (N. H.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-567/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-567/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Nermin Huseinović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nermin Huseinović protiv Presude Vrhovnoga sud Federacije BiH broj 126 0 P 162955 17 Rev od 12. studenoga 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 126 0 P 162955 15 Gž od 13. travnja 2017. godine i Presude Općinskoga suda u Lukavcu broj 126 0 P 162955 13 P od 27. travnja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermin Huseinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjega Crvenoga Brda, kojega zastupa Sead Sarihodžić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 13. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 126 0 P 162955 17 Rev od 12. studenoga 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 126 0 P 162955 15 Gž od 13. travnja 2017. godine i Presude Općinskoga suda u Lukavcu broj 126 0 P 162955 13 P od 27. travnja 2015. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženik (Elektroprivreda d.d. Sarajevo ZD Rudnici „Kreka“ Tuzla) naknadi materijalnu štetu za stambeni objekt i pomoćne objekte u određenome iznosu, bliže precizirano u izreci prvostupanjske odluke, te određeni iznos na ime troškova preseljenja, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev jer provedenim dokazima nije utvrđeno da je radnjama tuženika došlo do oštećenja na objektima apelanta budući da se isti nalaze izvan utvrđene linije štetnoga utjecaja rudarskih radova, što je potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka geološke struke i građevinske struke, tako da radnjama tuženika u okviru njegove rudarske djelatnosti apelantu nije prouzročena šteta u smislu odredbi čl. 154. u svezi s čl. 173. i čl. 174. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te čl. 21. i 40. Zakona o rudarstvu (u daljnjem tekstu: ZOR). Vrhovni je sud istakao da se shodno odredbi čl. 173. ZOO odgovornost onoga tko obavlja opasnu djelatnost pretpostavlja, ali se uzročnost dokazuje, da je apelant bio u obvezi dokazati da je šteta nje njegovim objektima nastala kao posljedica opasne djelatnosti, kako bi nastupila pretpostavka da je konkretna šteta posljedica djelatnosti tuženika. Vrhovni je sud istakao da je prema odredbi čl. 40. st. 1. ZOR, za podizanje građevinskih objekata na zemljištu u granicama eksploatacijskoga polja, za koje skupština općine nije donijela urbanistički plan, regulacijski plan ili urbanistički red, mora se prije izdavanja odobrenja za izgradnju građevinskih objekata pribaviti mišljenje rudarske organizacije o mogućnosti podizanja građevinskih objekata. Vrhovni je sud istakao da je čl. 40. st. 4. ZOR propisano da, ako na objektu ili dijelu objekta koji je izgrađen bez propisanoga odobrenja nadležnoga organa, nastane šteta uslijed izvođenja rudarskih radova, vlasniku ne pripada pravo na naknadu. Vrhovni je sud naveo da, kako je apelant u iskazu izjavio da prije gradnje predmetnih objekata nije tražio mišljenje tuženika, niti pribavio projektno-tehničku dokumentaciju, urbanističku suglasnost i odobrenje za gradnju, to je takvim postupcima preuzeo rizik da za eventualno nastalu štetu na objektima uslijed izvođenja rudarskih radova, neće imati pravo na naknadu štete. Vrhovni je sud istakao da, kako je apelant postigao sporazum sa tuženikom na ročištu od 11. lipnja 2014. godine, tako što se tuženik obvezao da na ime naknade za ekspropriranu nekretninu isplati apelantu kao ranijem posjedniku i vanknjižnome vlasniku određeni iznos, a da se apelant obvezao izvršiti rušenje i uklanjanje materijala sa građevinskih objekata koji se nalaze na predmetnoj nekretnini i da predmetno zemljište preda u posjed tuženika kao korisnika eksproprijacije, to je neutemeljeno ustrajavanje apelanta u reviziji o pogrešnoj primjeni materijalnoga prava odbijanjem njegova zahtjeva za naknadu materijalne štete.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su odbili njegov zahtjev za naknadu materijalne štete nastale na stambenome objektu i pomoćnim objektima, kao i troškove preseljenja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i nižestupanjski sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-567/20 (N. H.) | Sudska praksa | Aktio