Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-665/20 (M. K.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-665/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-665/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Knežević, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Knežević protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 01 0 U 014834 19 U od 17. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 19. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 014834 19 U od 17. listopada 2019. godine.
2. Rješenjem Službe za urbanističko planiranje i građenje Grada Bihaća (u daljnjem tekstu: Grad Bihać) od 21. studenoga 2018. godine odbijen je zahtjev apelanta za izdavanje urbanističke suglasnosti za izgradnju pomoćnoga objekta/nadstrešnice.
3. Rješenjem tuženika (Ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskoga kantona) od 19. ožujka 2019. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen protiv rješenja Grada Bihaća od 21. studenoga 2018. godine.
4. Osporenom odlukom Kantonalnoga suda odbijena je kao neutemeljena tužba apelanta, radi poništenja rješenja tuženika od 19. ožujka 2019. godine.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je po podnesenome zahtjevu apelanta prvostupanjski organ utvrdio da se predmetno zemljište nalazi u obuhvatu urbanističkoga plana Grada Bihaća i to u granicama užega gradskoga jezgra, stambeno-poslovna zona sa sadržajima kulturno-povijesnoga značaja i prirodnih vrijednosti. Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski organ izvršio uviđaj na licu mjestu, prvo bez prisustva apelanta dana 3. srpnja 2018. godine, a potom dana 27. rujna 2018. godine uz prisustvo apelanta, kako to propisuje odredba čl. 193. st. 1. Zakona o upravnome postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski organ zatražio od apelanta svojim aktom od 4. studenoga 2018. godine da u roku od 15 dana od dana prijema toga akta, dopuni zahtjev sa dopunom projekta koja će sadržavati situacijski prikaz planirane građevine na ažurnoj geodetskoj podlozi sa prijedlogom oblika i veličine građevinske parcele, rješenje za kolski pristup građevinskoj parceli i promet u mirovanju. Kantonalni je sud istakao da je istim aktom prvostupanjski organ zatražio da se dostavi i odobrenje za građenje za već izgrađeni stambeno-poslovni objekt, u čijoj funkciji je planirana izgradnja pomoćnoga objekta, ili uvjerenje da se isti ne smatra bespravno izgrađenim. Kantonalni je sud istakao da je apelant navedeni akt zaprimio dana 9. listopada 2018. godine, te je utvrđeno da je apelant dana 16. listopada 2018. godine poslao akt označen kao „Druga ispravka, dopuna prijedloga za izdavanje urbanističke suglasnosti“, iz čijega sadržaja je vidljivo da apelant smatra da je uz zahtjev dostavio svu neophodnu dokumentaciju. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 135. st. 3. ZUP propisano da, ukoliko stranka nije u naknadno određenome roku dostavila podnijela dokaze, organ ne može zbog toga odbaciti zahtjev kao da nije niti podnesen, nego je dužan nastaviti postupak, i sukladno pravilima postupka i prema materijalnome propisu, riješiti upravnu stvar. Kantonalni je sud istakao da, kako apelant nije uz zahtjev za izdavanje predmetne urbanističke suglasnosti dostavio dokumentaciju, koju je shodno odredbama čl. 71. st. 2. Zakona o prostornom uređenju i građenju bio dužan priložiti uz zahtjev, a koju prvostupanjski organ ne može pribaviti po službenoj dužnosti, pravilno je postupio prvostupanjski organ kada je odbio zahtjev apelanta. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, pravo osobe da ne bude držana u ropstvu ili počinjenosti ili na prisilnom ili obveznom radu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević