Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5226/18 (R. M.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5226/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-5226/18, rješavajući apelaciju Redžiba Mehmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Redžiba Mahmića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 142505 17 Gž od 2. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Redžib Mahmić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Josip Bašić, advokat iz Zenice, podnio je 12. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 142505 17 Gž od 2. jula 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 142505 17 P od 29. septembra 2017. godine, stavom I izreke, utvrđeno je da je tužiteljica Hajrija Šehić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) dosjelošću stekla pravo vlasništva na trosobnom stanu koji se nalazi u potkrovlju zagrade, pomoćnim prostorijama, kao zajedničkim dijelovima zgrade i dijela zemljišta koji služi redovnoj upotrebi, u ulici Goraždanska 152 u Zenici (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), a koja zgrada je upisana na parceli, bliže opisano u izreci presude, te je apelant kao prvotuženi dužan trpiti da se na osnovu presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda i Služba za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Grada Zenice, izvrši uknjižba prava vlasništva - posjeda tužiteljice na "nekretnini" pobliže opisana u stavu I ove presude, sa dijelom 1/1 dijela, kao i da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu. Presudom je dalje, stavom II izreke, odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice da joj apelant nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.
3. Presudom je također, stavom III izreke, odbijen u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na drugotuženog Javno preduzeće Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno Društvo Rudnik Mrkog uglja Zenica (u daljnjem tekstu: drugotuženi), a stavom IV izreke odbijen je u cijelosti kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da tužiteljica -protivtužena preda apelantu kao vlasniku u posjed slobodan od lica i stvari trosoban stan koji se nalazi u posjedu tužiteljice (naveden u stavu I izreke presude), te da mu nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelant uknjižen kao vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1 zgrade u kojoj se nalazi trosoban stan, naveden u stavu I izreke presude, da su apelant kao prodavač i pravni prednik drugotuženog kao kupac 7. januara 1987. godine zaključili ugovor o kupoprodaji zgrade, te da navedeni ugovor nije ovjeren kod nadležnog suda. Dalje je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica supruga Redže Šehić, te da je njemu, tužiteljici i dvjema kćerkama obezbjeđen stan (naveden u stavu I izreke presude) na način da je Redžo Šehić kao zaposlenik prednika drugotuženog 1. jula 1991. godine zaključio ugovor o korištenju navedenog stana. Zatim je naveo da je nesporna i činjenica da tužiteljica živi u navedenom stanu od momenta dodjele istog odnosno od 1986. godine, te da je brak tužiteljice i Redže Šehića je razveden 1999. godine, ali da je tužiteljica i dalje ostala da živi u navedenom stanu.
5. Općinski sud je naveo da je među parničnim stranka sporno da li je tužiteljica svojim dugotrajnim korištenjem i posjedovanjem predmetne nekretnine na istoj stekla pravo vlasništva po osnovu dosjelosti, te je sporno pravo apelanta na predaju u posjed predmetne nekretnine. Općinski sud je ukazao da po osnovu dosjelosti savjesni sticalac postaje vlasnikom stvari po sili zakona i to samim nastupanjem uslova propisanih za ovaj način sticanja, bez upisa u javne knjige. Dalje je naveo da imajući u vidu prethodno istaknuto, bez obzira što je apelant upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, nije istom pružio pravnu zaštitu u pogledu predaje u posjed predmetne nekretnine shodno odredbi člana 126. Zakona o stvarnim pravima, upravo iz razloga što je na osnovu izvedenih dokaza jasnim utvrdio da je tužiteljica svojim savjesnim i zakonitim posjedom koji je trajao duže od 30 godina po sili zakona stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini po osnovu dosjelosti.
6. Općinski sud je istakao da je iz izvedenih dokaza izveo jasan zaključak da apelant, iako je bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u cijelom vremenskom periodu posjeda tužiteljice koji se računa od 1986. godine nije dopuštenim pravnim sredstvima štitio svoje vlasničko pravo pa je na taj način dopustio da tužiteljica neprekidnim dosjedanjem savjesnog i zakonitog posjeda dužim od 10 godina, te neprekidnim dosjedanjem savjesnog posjeda dužim od 20 godina stekne pravo vlasništva, a što je i predstavljalo bitan uslov utvrđenja prava vlasništva u korist tužiteljice po osnovu dosjelosti na predmetnoj nekretnini. Dalje je istakao da kod sticanja prava vlasništva po osnovu dosjelosti savjesnost posjeda se pretpostavlja te da u toku postupka apelant nije primjenom pravila o teretu dokazivanja dokazao da je tužiteljica bila nesavjesna u svom posjedu i da je posjed stečen silom prijetnjom ili prevarom. Općinski sud je istakao da je tužiteljica preko 30 godina u skladu sa članom 315. stav l. Zakona o stvarnim pravima imala faktičku vlast nad predmetnom nekretninom, tj. bila posjednik iste, da je posjed tužiteljice bio savjestan zbog čega je ista shodno odredbi člana 58. Zakona o stvarnim pravima, a u vezi sa članom 315. stav l., članom 326. stav l. i članom 328. Zakona o stvarnim pravima, kao jednom od mogućih načina sticanja prava vlasništva na nekretninama, stekla pravo vlasništva dosjelošću. Nadalje je naveo da, imajući u vidu navedenu odlučnu činjenicu, nije mogao pružiti pravnu zaštitu apelantu "u pogledu predaje u posjed predmetne nekretnine, upravo iz razloga što je tužiteljica na istoj prethodno stekla pravo suvlasništva po osnovu dosjelosti kako je i navedeno i obrazloženo, a koje vlasničko pravo je sud ovom presudom samo potvrdio, pa je apelant dužan trpjeti da se tužiteljica u zemljišnoj knjizi upiše kao vlasnik sa 1/1 dijela". Stoga je Općinski sud uzimajući u obzir sve navedeno apelanta odbio sa protivtužbenim zahtjevom kao neosnovanim te usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kako je to već navedeno u izreci presude.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 142505 17 Gž od 2. jula 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio osporenu presudu (stav I izreke) na osnovu provedenih dokaza, koje je cijenio u skladu sa odredbama iz člana
8. ZPP-a, te utvrdio da su se stekli zakonom propisani uslovi (član 58. Zakona o stvarnim pravima) za usvajanje tužbenog zahtjeva, kojim je traženo predmetno utvrđenje, te da je za takvu odluku, prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude (str. 11., 12. i 13.) naveo jasne razloge, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, pa ih je nepotrebno ponavljati. Dalje je ukazao da su to istodobno i razlozi i zbog kojih je odbijen vlasničko-pravni zahtjev apelanta. Kantonalni sud je istakao da apelant nije dokazao suprotno od utvrđenog, što mu je bila obaveza primjenom odredbi člana 7. stav 1., člana 123. stav 1. i člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i člana 326. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je izostala ocjena dokaza provedenih u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude u skladu sa odredbama iz člana 8. ZPP-a i da je pobijana presuda sačinjena suprotno odredbama člana 191. ZPP-a, jer iz stanja spisa i osporene presude proizlazi suprotno. Kantonalni sud je ukazao da je neosnovano pozivanje u žalbi apelanta na određene presude u vezi navodne dugogodišnje nezainteresovanosti vlasnika za određene nekretnine iz prostog razloga što procesno pravne situacije iz tih presuda nisu iste kao i predmetna, zbog čega nisu primjenjive u konkretnom slučaju u kojem apelant nije dokazao da je tužiteljica bila u nesavjesnom posjedu predmetne nekretnine, da je posjed stekla silom, prijetnjom ili prevarom, što mu je bila obaveza primjenom odredbi iz člana 326. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Kantonalni sud je istakao da ostali žalbeni navodi apelanta za ishod spornog odnosa i ovog žalbenog postupka nisu od značaja, radi čega ih saglasno odredbama iz člana 231. ZPP-a neće posebno ni cijeniti.
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je ukazao da Kantonalni sud nije odgovorio na sve žalbene navode odnosno da nije obrazložio drugostepenu odluku koja se ovom apelacijom osporava, iz razloga što sud ne navodi jasne, dovoljne razumljive i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, te da nije odgovorio na sve žalbene navode istaknute u žalbi koji su bili od odlučnog značaja, a što je bio dužan u smislu odredbi čl. 221. i 231. ZPP. Apelant navodi da je osporena presuda u suprotnosti sa činjeničnim stanjem u spisu i izvedenim dokazima, te kao takva u suprotnosti je sa čl. 8. i 191. stav 3. i 4. ZPP-a. Apelant opširno ukazuje koje je navode isticao u žalbi i da drugostepeni sud nije odgovorio na sve navedene žalbene navode, te da se postavlja opravdano pitanje na osnovu kojih dokaza i kojeg valjanog pravnog osnova je drugostepeni sud odbio žalbu apelanta protiv prvostepene presude kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice. Apelant smatra da ovakvo ponašanje drugostepenog suda ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, te da je izvođenjem ovakvih zaključaka nezakonito i neosnovano apelantu uskratio prava koja mu kao vlasniku sporne nekretnine pripadaju.
Relevantno zakonodavstvo
10. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13 i 100/13), u relevantnom dijelu glasi:
Član 58. st. (1), (2), (3) i (4) Sticanje dosjelošću Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.
Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.
Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.
U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na to da Kantonalni sud u svojoj odluci nije odgovorio na sve žalbene navode apelanta odnosno da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Imajući u vidu apelacione navode te činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju presude koja je osporena predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju ovog suda. U odnosu na navode da Kantonalni sud nije odgovorio na žalbene navode apelanta, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević