Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-393/20 (A. T.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-393/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-393/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Aleksandar Trkulja, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Trkulja protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 51 0 Rs 083313 17 Rev od 5. studenoga 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Novome Travniku broj 51 0 Rs 083313 16 Rsž od 7. rujna 2016. godine i Presude Općinskoga suda u Travniku broj 51 0 Rs 083313 14 Rs od 17. studenoga 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandar Trkulja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 29. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Rs 083313 17 Rev od 5. studenoga 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Novome Travniku broj 51 0 Rs 083313 16 Rsž od 7. rujna 2016. godine i Presude Općinskoga suda u Travniku broj 51 0 Rs 083313 14 Rs od 17. studenoga 2015. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obvezan je prvotuženik (Srednjobosanski kanton) da apelantu na ime naknade za godišnji odmor za određeno vremensko razdoblje isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obveže drugotuženica (Federacija Bosne i Hercegovine) da mu na ime naknade za prijevoz na posao i sa posla za razdoblje od 1. svibnja 2011. godine do 1. listopada 2012. godine isplati određeni iznos, te za isto razdoblje određeni iznos na ime naknade za ishranu, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je nesporna činjenica da je Presudom Ustavnoga suda Federacije BiH broj U-28/11 od 24. siječnja 2012. godine, koja je dana 28. ožujka 2012. godine objavljena u „Službenim novinama F BiH“ broj 27/12, utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) u dijelu koji se odnosi na naknade sudaca, tužitelja i stručnih suradnika nije u suglasnosti s Ustavom F BiH. Nadalje, Vrhovni je sud naveo da je ovom odlukom naloženo Parlamentu F BiH da u roku od šest mjeseci (vacatio legis) od dana objavljivanja navedene presude dopuni navedeni Zakon i regulira prava sudaca, tužitelja i stručnih suradnika na naknadu troškova ishrane, troškova prijevoza na posao i sa posla, …, kao i ostalim proračunskim korisnicima, te da Parlament F BiH u ostavljenome roku nije postupio po nalogu Ustavnoga suda F BiH i nije dopunio navedeni Zakon. Vrhovni je sud istakao da je Parlament F BiH prema tome mogao da odmah prvi dan po objavljivanju presude (29. ožujka 2012. godine) da postupi po istoj i dopuni spomenuti Zakon, a mogao je to i posljednji dan ostavljenoga roka (29. rujna 2012. godine), i eventualno takvo postupanje ne bi bilo protivno presudi Ustavnoga suda F BiH. Vrhovni je sud istakao da stoga proistječe da za dio utuženoga razdoblja od 1. svibnja 2011. godine do 29. rujna 2012. godine ne postoji zakonski temelj za dosudu tražene naknade, dok za dio utuženoga razdoblja od 29. rujna 2012. godine do 1. listopada 2012. godine ne postoji pasivna legitimacija drugotuženice od koje apelant zahtijeva naknadu. Vrhovni je sud istakao da je, naime, stavkom 4. izreke presude Ustavnoga suda F BiH određeno da „u slučaju da Parlament F BiH ne postupi po nalogu Ustavnoga suda F BiH i u ostavljenome roku ne izvrši dopunu Zakona iz točke 1. izreke ove presude, pravo na navedene naknade sudaca, tužitelja i stručnih suradnika će biti rješavano shodnom primjenom propisa kojim su uređene naknade izabranih zvaničnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i izvršne vlasti u F BiH“. Vrhovni je sud istakao da to znači da je prvotuženik, a ne drugotuženica, bio dužan za dio utuženoga razdoblja od 29. rujna 2012. godine do 1. listopada 2012. godine, a i nakon toga, osigurati apelantu ostvarivanje ovih prava, a imajući u vidu odredbe čl. 68. st. 2., st. 3., i st. 4. Zakona o sudovima u F BiH, bez obzira što Parlament F BiH nije dopunio naprijed navedeni Zakon, kojim bi ova pitanja bila uređena.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo smatrajući da „presuda Ustavnoga suda F BiH kojom je zakonodavcu naloženo da u tekst propisa ugradi određenu odredbu ima također retroaktivno prostirati se unazad sve do trenutka donošenja propisa u kojemu je propušteno da se ugradi odgovarajuća odredba“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i nižestupanjski sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučivanje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu bila proizvoljna. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. lipnja 2015. godine, te odluke o dopustivosti br. AP-5077/18 od 11. listopada 2018. godine, AP-4339/17 od 23. travnja 2017. godine i AP-2894/19 od 15. listopada 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U odluci broj AP-4148/12 Ustavni sud je naveo “Kantonalni sud je primjenom važećega Zakona o plaćama i naknadama u momentu presuđenja, ocijenio da apelantice nemaju pravo na naknadu toploga obroka i prijevoza za period od 1. siječnja do 20. studenog 2006. godine, budući da navedenim Zakonom to pravo nije bilo predviđeno i nije postojao zakonski temelj da se udovolji tužbenome zahtjevu, a odluka Ustavnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine kojom je utvrđeno da odredbe tog zakona koje se odnose upravo na te naknade nije u suglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine nema retroaktivno djelovanje.“. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević