Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-574/20 („Mab-Staklo“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-574/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-574/20, rješavajući apelaciju ,,Mab-Staklo“ d.o.o. Banjaluka , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Mab- Staklo“ d.o.o. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Mals 111340 19 Rev od 15. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Mab-Staklo“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Mals 111340 19 Rev od 15. januara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi ,,Polis“ d.o.o. da mu, na ime neosnovanog obogaćenja, isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da su, po ocjeni suda, ispunjeni uslovi da se dozvoli izvanredna revizija saglasno članu 237. stav 3. alineja 2. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju apelanta koje se zasniva na ugovoru o poslovno tehničkoj djelatnosti sa tuženim, koje se tiče sporne uplate izvršene 29. decembra 2005. godine u odnosu na koju apelant traži povrat novčanog iznosa na ime neosnovanog bogaćenja shodno članu 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nalazeći da je taj iznos tuženom isplaćen bez valjanog osnova. Vrhovni sud je naveo da je apelant tužbu podnio 30. oktobra 2014. godine. Vrhovni sud je ukazao na član 374. stav 1. ZOO koji propisuje da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorom, zastarjevaju za tri godine. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilno je prvostepeni sud cijenio istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja, kod toga da je od datuma izvršenih plaćanja do podnošenja tužbe kojom je pokrenut ova parnica protekao period od 3 godine. Polazeći od utvrđene činjenice da se radi o potraživanju iz ugovora o prometu roba i usluga iz međusobnih odnosa pravnih lica, rok zastarjelosti se računa saglasno članu 374. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da prema članu 210. ZOO neosnovano obogaćenje postoji ako je imovina jednog lica na bilo koji način prešla u imovinu drugog lica, a da za to nije postojao pravni osnov ili je taj osnov naknadno otpao. Vrhovni sud je naveo da je ugovor koga su stranke zaključile izvršen (nije raskinut niti je utvrđen ništavim), a apelant je isplatu utuženog iznosa izvršio u vezi sa ispunjenjem ugovora, dakle pravni osnov plaćanja je postojao u vrijeme uplata i nije kasnije otpao, pa nema mjesta da se primjeni institut neosnovanog obogaćenja. Apelant je imao pravo da zahtjeva povrat više isplaćene cijene, ali je tužbu morao podnijeti prije isteka zastarnog roka iz člana 374. stav 1. ZOO.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra daje Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant smatra da osporena odluka ne sadrži valjane razloge za utvrđivanje ključnih činjenica, odnosno za suprotne zaključke od onih koji proizilaze iz dokazne građe, a koje činjenice su ključne za donošenje odluke u ovom postupku. Apelant nadalje navodi da je Vrhovni sud donio osporenu presudu po ubrzanom i hitnom postupku, mimo odredbi Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju, te nije obrazložio razloge o dozvoljenosti revizije, iako se apelant protivio dozvoljenosti podnesene revizije u odgovoru na reviziju, a koji odgovor Vrhovni sud uopšte nije uzeo u obzir prilikom odlučivanja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević