Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-769/20 (S.Z.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-769/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-769/20, rješavajući apelaciju koju je podnio S. Z., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. Z.
protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 56 0 Rs 047241 19 Rev od 15. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 56 0 Rs 047241 16 Rsž od 17. travnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Konjicu broj 56 0 Rs 047241 14 Rs od 25.
svibnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. S. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Sadudin Zaklan odvjetnik iz Mostara, podnio je 25. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 047241 19 Rev od 15. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 56 0 Rs 047241 16 Rsž od 17. travnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Konjicu broj 56 0 Rs 047241 14 Rs od 25. svibnja 2016. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obvezan je tuženik („Aluminij“ d.d. Mostar) da apelantu isplati na ime dijela regresa za određeno razdoblje i na ime razlike plaća za određeno razdoblje određene iznose, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu je apelant tražio da mu tuženik isplati na ime razlike u primanjima u vidu rente za razdoblje od 1. lipnja 2010. godine do 30. travnja 2015. godine određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, te od 1. svibnja 2015. godine pa ubuduće dok se okolnosti ne izmijene.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant doživio povredu na radu 14. lipnja 2001. godine, da mu je utvrđena promijenjena radna sposobnost rješenjem FZ MIO HNK Mostar od 19. prosinca 2002. godine, te da je apelant sa tuženikom zaključio novi ugovor o radu zbog invalidnosti s početkom važenja od 1. travnja 2004. godine. Vrhovni je sud istakao da je u ovoj revizijskoj fazi postupka sporna primjena materijalnoga prava u odnosu na prihvaćanje istaknutoga prigovora zastare od strane tuženika. Vrhovni je sud istakao da je pravilno razriješen prigovor zastare naknade štete na temelju izgubljene zarade, s pozivom na odredbu čl. 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je istu moguće potraživati samo unutar roka zastare od tri godine. Vrhovni je sud istakao da samo pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od pet godina, prema čl. 376. st. 2. ZOO, računajući od dana kada je šteta nastala, te da po isteku ovoga roka oštećeni gubi pravo da zahtijeva istu. Vrhovni je sud istakao da rokovi zastare potraživanja izgubljene zarade – rente zbog umanjene radne sposobnosti počinju teći od dana kada je liječenje od posljedica štetnoga događaja okončano, jer oštećeni tada može da sazna da su posljedice takve prirode da se na temelju njih može ostvariti naknada štete (točnije, od utvrđivanja invalidnosti 19. prosinca 2002. godine), odnosno od momenta kada je taj gubitak zarade nastao, a to je u konkretnomu slučaju kada je apelant zbog primijenjene radne sposobnosti raspoređen na drugo odgovarajuće mjesto i gubi zaradu (točnije, kada je zaključen ugovor o radu od 1. travnja 2004. godine). Vrhovni je sud istakao da je prema tomu, kako je do dana podnošenja zahtjeva za isplatu 17. srpnja 2013. godine, protekao rok zastare iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, nastupila je apsolutna zastara samoga prava u smislu ove zakonske odredbe, pa time i zastara svih dospjelih kao i budućih potraživanja na temelju naknade štete na temelju izgubljene zarade – rente za utuženo razdoblje od 1. lipnja 2010. godine pa ubuduće. Vrhovni je sud istakao kako je neutemeljena tvrdnja apelanta da tuženik nije istakao prigovor zastare nakon što je tužbeni zahtjev za isplatu rente tijekom postupka postavljen. Vrhovni je sud istakao da, kako proistječe iz stanja spisa, tuženik je prigovor zastare istakao u odgovoru na tužbu, a nakon postavljenoga zahtjeva za isplatu rente, tuženik je ostao kod odgovora na tužbu na pripremnom ročištu od 14. svibnja 2015. godine i na ročištu glavne rasprave od 16. veljače 2016. godine, iz čega proistječe da je ostao i kod istaknutoga prigovora zastare koji je inkorporiran u odgovoru na tužbu. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su dobili tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojemu je potraživao naknadu na ime izgubljene zarade – rente, smatrajući da su prilikom donošenja pobijanih odluka sudovi bili dužni cijeniti sve dokaze pojedinačno, a zatim u njihovoj povezanosti zajedno, pa da zatim na tako utvrđenome činjeničnome stanju donesu na zakonu utemeljenu odluku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i nižestupanjski sudovi, u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević