Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-852/20 (D. K.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-852/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-852/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Dalibor Knežević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dalibor Knežević protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 029503 19 Gž od 25. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dalibor Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 9. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 029503 19 Gž od 25. novembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o ustupanju potraživanja od 19. januara 2012. godine, te je obavezan apelant da prvotuženom („Proizvodnja Dušanić“ d.o.o. Prnjavor) i drugotuženom („Kompanija Dušanić“ d.o.o. Prnjavor) naknadi troškove parničnog postupka u u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je ugovorom o ustupanju potraživanja od 19. januara 2012. godine prvotuženi ustupio drugotuženom svoje potraživanje, koje je imao prema apelantu (a na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 Mal 000381 08 od 31. maja 2010. godine). Okružni sud je dalje naveo da je odredbama člana 109. Zakona o obligacionim odnosima propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svako zainteresovano lice. Prema tome, kako je ukazao Okružni sud, na ništavost ugovora mogu se pozivati sva zainteresovana lica, a to su prije svega same ugovorne strane, kao i njihovi univerzalni sukcesori, te pored njih i svako drugo lice koje je u stanju da pokaže interes za taj akt. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant nije u materijalno-pravnom odnosu sa tuženima u odnosu na predmetni ugovor o ustupanju. Imajući navedeno u vidu, apelant je za podnošenje tužbe u smislu odredbi člana 54. stav (1) Zakona o parničnom postupku morao dokazati postojanje konkretnog pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe. Okružni sud je dalje naveo da neosnovano apelant ističe da ima potraživanje prema prvotuženom, te da ima interes da poništi predmetni ugovor, jer bi bio u povoljnijem položaju, budući da bi moglo doći do prebijanja (kompenzacije) potraživanja. Kantonalni sud je ukazao da je tačno je da je apelant dana 22. marta 2019. godine sa TP ,,Promet“ a.d. Prnjavor zaključio Ugovor o ustupanju potraživanja, koje ima prema prvotuženom u iznosu od 100,00 KM, bez kamata, ali je navedeni ugovor, kako to proizlazi iz samog stanja spisa, zaključen nakon zaključenog pripremnog ročišta i predložen tek na glavnoj raspravi. Imajući navedeno u vidu, Okružni sud je naveo da se jasnim ukazuje zaključak da u momentu podnošenja tužbe (niti u vrijeme održavanja pripremnog ročišta), nije postojao ovaj dokaz, na osnovu kojeg bi apelant temeljio svoj interes za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora. Okružni sud je zaključio da iz navedenog jasno proizlazi da takva činjenica nije dovoljna za postojanje pravnog interesa koji ima u vidu gore navedena zakonska odredba, jer apelant nije dokazao da bi se utvrđenjem ništavosti ugovora o ustupanju od 19. januara 2012. godine doveo u povoljniji položaj, odnosno oslobodio toga duga, posebno kod činjenice da za prenos potraživanja između tuženih nije potrebna saglasnost apelanta, u smislu odredbe člana 436. Zakona o obligacionim odnosima.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana

109. Zakona o obligacionim odnosima, te da je dokazao svoj interes za poništenje predmetnog ugovora o ustupanju potraživanja, jer bi usvajanjem njegovog tužbenog zahtjeva „njegov pravni položaj bio poboljšan“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koju se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-852/20 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio