Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-849/20 (E. R.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-849/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-849/20, rješavajući apelaciju Elvir Ribanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvir Ribanović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 K 022145 20 Kž od 22. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvir Ribanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnio je 4. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 K 022145 20 Kž od 22. januara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, te mu je na osnovu člana 238. stav (4) KZ FBiH oduzeta, radi uništenja, opojna droga „heroin” neto mase 0,629 grama i 0,690 grama. Apelant je takođe obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 100,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima, smatra da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice koje su značajne da bi se na pravilan i zakonit način donijela sudska odluka. Kantonalni sud je ukazao da je, analizirajući svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, kako to nalaže odredba člana 296. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), prvostepeni sud dao sasvim dovoljne razloge zašto je prihvatio iskaz svjedoka A.H. iz istrage, a u kojem iskazu je svjedok naveo da je opojnu drogu heroin kupio od apelanta, kako su se prethodno i dogovorili tokom telefonskog razgovora. Kantonalni sud je s tim u vezi ukazao da ne prihvata navode žalbe da je svjedok iskaz u istrazi dao pod prijetnjom policijskih službenika, jer su takvi navodi paušalni i ničim dokazani, te da je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je poklonio vjeru iskazu navedenog svjedoka iz istrage, a ne iskazu sa glavnog pretresa. Kantonalni sud je dalje naveo da u prilog navedenom ide i činjenica da je iskaz svjedoka iz istrage u skladu s izvedenim materijalnim dokazima i iskazom vještaka Federalnog Ministarstva unutrašnjih poslova, S.B., kao i sa vještačenim porukama na mobilnom telefonu, a koje poruke su razmijenili svjedok i apelant na dan izvršenja krivičnog djela, neposredno prije nego što će apelant prodati opojnu drogu A.H. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pravilno ukazao prvostepeni sud i na kontradiktornosti u iskazu (svjedoka A.H.) koji je dat pred sudom, dok je iskaz optuženog u svojstvu svjedoka u suprotnosti sa izvedenim dokazima optužbe. Imajući u sve vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da se neosnovano žalbom ukazuje na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka k) ZKP FBiH, s obzirom da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a isto tako i ocjenu svakog dokaza pojedinačno i međusobnoj vezi sa ostalim dokazima.
4. Kantonalni sud je dalje naveo da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio KZ FBiH kada je radnje optuženog pravno okvalifikovao kao krivično djelo Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) KZ FBiH, pa je neosnovan žalbeni prigovor da je povrijeđen Krivični zakon, jer ne postoji subjektivni element krivičnog djela. Kako je naveo Kantonalni sud, provedenim dokazima optužbe izvan svake razumne sumnje utvrđeno je da je apelant na način kako je to činjenično opisano u izreci prvostepene presude neovlašteno prodavao opojnu drogu, te da je navedenim protivpravnim radnjama izvršenja apelant nesumnjivo, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu, ostvario bitna obilježja predmetnog krivičnog djela za koje je oglašen krivim, jer postojanje namjere za učinjenje tog krivičnog djela proizlazi upravo iz činjeničnog opisa tj. načina preduzimanja protivpravnih radnji od strane apelanta. U dijelu odgovora na žalbene navode koji se odnose na izrečenu sankciju, Kantonalni sud je naveo da takvi prigovori apelanta nisu osnovani, te da je prvostepeni sud, prilikom odmjeravanja kazne, od olakšavajućih okolnosti cijenio materijalne i socijalne prilike apelanta, kao i činjenicu da je od izvršenja krivičnog djela protekao duži vremenski period od 10 godina, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio da je apelant ranije osuđivan zbog drugih i istog krivičnog djela. Kantonalni sud je ukazao da je za krivično djelo Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) KZ FBiH propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, te da su olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta dovoljno došle do izražaja kada mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Kantonalni sud je naveo da je pri tome prvostepeni sud imao u vidu težinu počinjenog krivičnog djela, čiji je zaštitni objekt zdravlje ljudi, jer stavljanje u promet opojnih droga ugrožava zdravlje, a posebno mladih osoba, kao najčešćih konzumenata. Kantonalni sud je zaključio da, stoga, izrečena krivično-pravna sankcija nije prestrogo odmjerena već da, naprotiv, u svemu odgovora stepenu krivične odgovornosti apelanta, okolnostima pod kojima je krivično djelo učinjeno, ranijem životu i ličnim prilikama, te je dovoljna ali i neophodno potrebna da bi se postigla svrha kažnjavanja u smislu generalne i specijalne prevencije.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da sud nije obrazložio na osnovu čega je apelanta osudio za izvršenje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da je sud pogrešno poklonio vjeru iskazu svjedoka datom tokom istrage, a ne iskazu koji je taj svjedok dao na glavnom pretresu, iako je sam svjedok izjavio da je izjavu tokom istrage dao pod prinudom. Apelant dalje navodi da je izrečena sankcija „prestrogo odmjerena“, te da sud nije mogao prirodu i društvenu opasnost djela cijeniti kao otežavajuću okolnost kad navedeno ulazi u biće krivičnog djela. Apelant smatra da sud nije „olakšavajućim okolnostima dao značaj koji im pripada“, naročito ako se uzme u obzir da je od izvršenja predmetnog krivičnog djela prošlo više od 11 godina, a da apelant u tom periodu nije počinio „novo krivično djelo“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je redovni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, a naročito u pogledu prihvaćenog iskaza svjedoka datog tokom istrage, za šta je Kantonalni sud dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević