Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-701/20 (D. P.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-701/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-701/20, rješavajući apelaciju Dženite Perla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dženita Perla protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 751986 19 Gži od 7. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dženita Perla (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 751986 19 Gži od 7. oktobra 2019. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 751986 19 I od 3. aprila 2019. godine usvojen je prigovor izvršenika Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, pa je rješenje o izvršenju broj 65 0 I 751986 19 I od 20. februara 2019. godine (kojim je sud odredio izvršenje po prijedlogu apelantice na osnovu izvršne isprave rješenja Službe socijalne zaštite općine Novo Sarajevo od 11. novembra 2009. godine radi namirenja duga koji je nastao 1. novembra 2009. godine kada je izvršenik isplaćivao potraživanja po osnovu lične invalidnine i dodatka za tuđu njegu i pomoć u umanjenom iznosu), stavljeno van snage i ukinute su sve provedene radnje po tom rješenju.
3. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda žalba apelantice je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da su lična invalidnina i dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica novčana primanja koja se utvrđuju u skladu sa Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, a članom 71. navedenog Zakona propisano je da se novčana primanja utvrđena na osnovu tog Zakona isplaćuju u mjesečnim iznosima, i to unazad, iz čega proizilazi da se radi o povremenim potraživanjima. Nadalje je Kantonalni sud istakao da je članom 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom ili odlukom drugog nadležnog organa, zastarijevaju za deset godina, dok je stavom 2. navedenog člana propisano da sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja, koja u skladu sa odredbom člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju izvršenik isplaćivao mjesečna novčana primanja apelantici u umanjenim iznosima u periodu od 1. novembra 2009. godine do 10. augusta 2012. godine, pa kako je prijedlog za izvršenje podnesen 14. februara 2019. godine, to je protekao rok od tri godine propisan odredbom člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, tj. došlo je do zastare predmetnog potraživanja. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije utvrdio da se u konkretnoj pravnoj situaciji prigovor zastarjelosti ne može cijeniti u smislu člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima iz razloga što se radi o izvršnoj ispravi za koju važi desetogodišnji rok zastare, jer se ne radi o povremenim potraživanjima, kako je to pogrešno cijenio Kantonalni sud. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvale, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević