Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3265/18 (I. K.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Ugovor o poklonu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3265/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-3265/18, rješavajući apelaciju Ive Kolovrata, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivo Kolovrat podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 054363 18 Gž od 28. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 054363 14 od 13. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Kolovrat (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Branislav Kolovrat advokat iz Mostara, podnio je 9. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 054363 18 Gž od 28. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 054363 14 P od 13. novembra 2017. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 46 0 P 054363 14 P od 13. novembra 2017. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da se u nasljedni dio tužene Dubravke Bandić (u daljnjem tekstu: tužena) kao zakonske nasljednice iza ostaviteljice Ane Kolovrat-sestre apelanta i tetke tužene (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) uračuna vrijednost građevinskog placa (u daljnjem dijelu: plac) pobliže označen kao u izreci presude, koji je tužena dobila Ugovorom o poklonu od 27. novembra 1984.godine (stav I tužbenog zahtjeva); zatim da se utvrdi da je apelant na ime svog doprinosa u izgradnji i obnavljanju stare obiteljske kuće izgrađene na preciziranoj parceli suvlasništvo „iste [tužene] sa 2/3 dijela, te se ovaj suvlasnički dio izdvaja iz ostavinske mase ostaviteljice […] i njegovog suvlasničkog dijela od ½, koji je stekao temeljem nasljeđivanja“ iza svoje pokojne majke Ruže Kolovrat (ostavinsko rješenje ovog suda broj O-14/89) (stav II tužbenog zahtjeva) kao i da se obaveže tužena da mu na ime troškova liječenja pogreba i sahrane ostaviteljice isplatiti iznos od 2.220,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom (stav III tužbenog zahtjeva). Također apelant je obavezan da tuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 2.340,00 KM.
3. U obrazloženju presude je Općinski sud naveo, da je među parničnim strankama sporan i osnov i visina tužbenog zahtjeva apelanta. Naime, sporno je, kako je naveo Općinski sud, da li apelantu kao nasljedniku ostaviteljice (njegove pokojne sestre) „pripada pravo na izdvajanje određenog dijela (2/3) po osnovu ugovora o poklonu zaključenog između njegove majke Ruže ( majka ostaviteljice i baka tužene) sačinjen dana 27. 11. 1984.godine u Bugojnu, i po osnovu njegovog doprinosa u izgradnji i obnavljanju kuće izgrađene na k.č. […], sporno je da li je da li je [apelant] svojim sredstvima i u kom iznosu renovirao predmetnu kuću odnosno sporan je alikvotni udjel u iznosu od 2/3 u kom dijelu [apelant] traži izdvajanje iz ostavinske mase ostaviteljice“. Međutim Općinski sud je ocjenom izvedenih dokaza koje je pobrojao i čiji sadržaj je detaljno interpretirao u obrazloženju presude, istakao da je kao nesporno utvrdio da je tužena sa svojom bakom Ružom a ne sa ostaviteljicom zaključila Ugovor o poklonu 27. novembra 1984.godine, kojim ugovorom je tuženoj darovan predmetni plac, da je tužena dobila odobrenje za gradnju vlastite kuće na tom placu (rješenje od 28. januara 1985.godine) i da je poklonjena nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao njeno vlasništvo. U vezi s tim Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 49. stav 1. Zakona o nasljeđivanju propisano da se svakom zakonskom nasljedniku uračunava u nasljedni dio sve što je na bilo koji način dobio na poklon od ostavitelja. Dakle, kako u imovinu ostaviteljice nije prikazan plac i kuća na kojoj je tužena stekla pravo vlasništva, Općinski sud je zaključio da nije mogao udovoljiti tužbenom zahtjevu apelanta u dijelu „da mu se u nasljedni dio tužene kao zakonske nasljednice iza ostaviteljice Ane Kolovrata uračuna vrijednost građevinskog placa ……“ koju je tužena dobila na temelju navedenog ugovora o poklonu. Općinski sud je također ocjenom izvedenih dokaza utvrdio, da apelant nije dokazao da je sa ostaviteljicom živio u zajedničkom domaćinstvu ili u ekonomskoj zajednici, tj. nije dokazao da je svojim vlastitim sredstvima i u kojem iznosu pomogao ostaviteljici da izgradi porodičnu kuću ili da istu renovira, koja je sastavni dio imovine ostaviteljice i koja je predmet ostavinskog postupka. Navedeno iz razloga jer iz izvedenih dokaza proizilazi da je navedena kuća sagrađena pedesetih godina, odnosno u vrijeme kada su bili živi roditelji apelanta koji je rođen 1935. godine, odnosno djed i baka tužene, a roditelji ostaviteljice koja je rođena 1927. godine. Također je utvrđeno da je ostaviteljica bila radno sposobna jer je počela raditi 1951. godine u bugojanskom preduzeću „Žitorod", gdje je radila preko 35 godina i gdje je imala solidna primanja a da je u Republici Hrvatskoj radila preko 11 godina te da je nakon toga ostvarila pravo na penziju u preciziranim iznosima u obje države, kao i da je počev od 2002.godine primala zaostatke za svaki dan proveden u zatvoru kao politički zatvorenik (80 mjeseci).
4. Imajući u vidu navedeno, pri tome cijeneći i iskaze saslušanih svjedoka kojima je sud poklonio vjeru, Općinski sud je utvrdio, da je tužena dokazala da je ostaviteljica, sama mogla isfinansirati kako dogradnju i renoviranje starog dijela porodične kuće tako i novog dijela kuće, a da apelant nije dokazao da je svojim sredstvima gradio staru porodičnu kuću i u kom iznosu i da je ulagao u izgradnju novog dijela kuće. Nadalje, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da je na osnovu ulaganja i živeći u ekonomskoj zajednici sa ostaviteljicom stekao pravo da se iz ostavinske mase izdvoji alilkvotni (srazmjerni) dio od 2/3. Dalje je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je od tužene tražio naknadu troškova liječenja, troškova ukopa i troškova sahrane ostaviteljica u iznosu od 2.220,00 KM, iz razloga što je utvrđeno da je ostaviteljica redovito izmirivala obaveze po osnovu godišnje članarine za troškove ukopa, iz kojih sredstava su izmireni navedeni troškovi, a što proizilazi i iz Uvjerenja pogrebnog društva „Sveti Anto" Bugojno. Također je kao nesporno utvrđeno da je ostaviteljica za svoga života sagradila duplu grobnicu na mjesnom groblju Sultanovići u Bugojnu, tako da ni u tom pogledu apelant nije imao izdataka a upisa slova na spomenik po ocjeni suda ne predstavlja osnov za potraživanje prema tuženoj. Stoga Općinski sud je i u ovom dijelu odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 054363 18 Gž od 28. marta 2018. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda od 13. novembra 2017. godine.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant „u opširnoj žalbi (na sedam strana) prvo citira izreku presude prvostepenog suda, nakon toga navode iz tužbenog zahtjeva i odgovora na tužbu“ a potom obrazloženje presude prvostepenog suda. Naime, apelant smatra da je prvostepeni sud prilikom ocjene izvedenih dokaza pogrešno primijenio odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je predložio da Kantonalni sud njegovu žalbu usvoji osporenu presudu ukine, uz naknadu troškova postupka. Međutim Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda te istakao da iz spisa, osporene presude pa i žalbe proizilazi da su stranke pred sudom u skladu sa članom 7. stav 1. ZPP izvele dokaze koje su smatrale bitnim za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari te da su ti dokazi navedeni u obrazloženju prvostepene presude. Nadalje je navedeno da je slobodnom ocjenom izvedenih dokaza, u smislu člana 8. i 123. stav2 ZPP-a, prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje na način kako je navedeno u obrazloženju prvostepene presude. Zatim je Kantonalni sud istakao da je Općinski sud u obrazloženju detaljno pojasnio šta je utvrdio i na osnovu kojih dokaza te da je obrazložio da je svoju odluku donio u skladu sa članom
49. Zakona o nasljeđivanju i članom 126. ZPP tj. pravila o teretu dokazivanja. Konačno, Kantonalni sud je istakao da u cjelosti prihvaća navedene stavove, primjenu materijalnog prava i obrazloženje prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanta te je zaključio da žalbene navode apelanta u cijelosti smatra neosnovanim.
Apelacioni navodi
7. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da se osporene odluke temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv presude prvostepenog suda, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto takvi navodi apelanta ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, pri čemu je detaljno ispitao i navode apelanta vezane za ocjenu dokaza te dao razloge zašto prihvata činjenično utvrđenje prvostepenog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević