Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-871/20 (M. I.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-871/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-871/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mario Ivanković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mario Ivanković protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 64 0 P 016038 19 Rev 2 od 12. prosinca 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu broj 64 0 P 016038 19 Gž 5 od 12. travnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mario Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rakitnoga, kojega zastupa Ivan Brekalo odvjetnik iz Širokoga Brijega, podnio je 5. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 016038 19 Rev 2 od 12. prosinca 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 016038 19 Gž 5 od 12. travnja 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obvezan je apelant (kao jedini osnivač, vlasnik i ravnatelj tvrtke) u poduzeću „Šafar“ d.o.o. Posušje, i drugi tuženici (R.V., D.Č., T.B., M.B., Ž.V., kao jedini osnivači, vlasnici i ravnatelji u svojim poduzećima) da naknade štetu u određenome iznosu tužitelju (Zapadnohercegovački Kanton).

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja da mu apelant kao i drugi tuženici, naknade štetu nastalu neobračunavanjem i neplaćanjem poreza na promet proizvoda i usluga, koji zahtjev je tužitelj utemeljio na članku 7. Zakona o pripadnosti javnih prihodu u F BiH i financiranju F BiH, te članku 154. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni je sud istakao da je pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno, da su pravomoćno okončanom kaznenom presudom Općinskoga suda u Širokome Brijegu od 15. listopada 2009. godine svi tuženi, uključujući apelanta, oglašeni krivim za kazneno djelo Zlouporabe položaja ili ovlasti iz čl. 259. st. 2., u svezi s st. 1. i 3., i čl. 25. ranije važećega Kaznenog zakona (u daljnjem tekstu: KZ), i kazneno djelo Porezne utaje iz čl. 273. st. 2., u svezi s čl. 33. KZ, te su im izrečene uvjetne osude, kojim su utvrđene kazne zatvora u rasponu od 1. do 3. godine, koje se neće izvršiti ukoliko u određenome roku ne počine novo kazneno djelo. Vrhovni je sud naveo da su izrekom iste presude oštećeni (Federacija BiH i tužitelj) upućeni da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parničnome postupku. Vrhovni je sud istakao da su tuženici, uključujući i apelanta pasivno legitimirani jer su svojim svjesnim propuštanjem, da kao osobe koja su po zakonu izravno odgovorne za zakonitost rada i poslovanje poduzeća (čiji su bili jedini osnivač, vlasnici i ravnatelji), poštuje zakonske propise, te izvrše obračun i uplatu pripadajućih poreza, tužitelju nanijeli štetu u utuženome iznosu, o čijoj se točnoj visini očitovao vještak ekonomske struke (čiju visinu nisu osporavali). Vrhovni je sud istakao da je neobračunavanjem i neplaćanjem poreza na promet proizvoda i usluga u utuženome razdoblju, koji je porez prema ranijem Zakonu o pripadnosti javnih prihoda u F BiH i financiranju F BiH izvorni prihod tužitelja, isključivo krivicom tuženika, tužitelju nanesena direktna materijalna šteta u utuženim iznosima, te sukladno odredbama čl. 310. st. 1., čl. 275. st. 1. i 2., te čl. 6. st. 2. toč. 3. ranijega Zakona o privrednim društvima (odredbe koje reguliraju u kojim okolnostima postoji odgovornost osnivača i vlasnika za obveze društva), postoji odgovornost tuženih za istu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, kada su ga obvezali da naknadi štetu tužitelju, smatrajući da su obrazloženja presuda Kantonalnoga suda i Vrhovnoga suda proizvoljna.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-871/20 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio