Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-483/20 (B.F.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-483/20

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 483/20, rješavajući apelaciju B. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. F. podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 125714 19 Kž 2 od 31. decembra 2020. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. F. podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 125714 19 Kž 2 od 31. decembra 2020. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant B. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ibrahim Šadić, advokat iz Brčkog, podnio je 5. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 125714 19 Kž 2 od 31. decembra 2019. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će apelanta odmah pustiti na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Tužilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani redovni sudovi su dostavili odgovor na apelaciju. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Osnovni sud je donio Rješenje broj 96 0 K125714 19 Kps od 20. decembra 2019. godine kojim je apelantu, koji se nalazi u pritvoru od 24. septembra 2019. godine kada je lišen slobode zbog krivičnog djela omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 233. stav (2) u vezi sa stavom (1) i produženog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 232. stav (1) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), a na osnovu člana 132. stav 1. tačka c. Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), produžio pritvor koji po tom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, a računa se od 24. decembra 2019. godine od 01.45 sati kada apelantu ističe pritvor po prethodnom rješenju.

5. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo ranija rješenja kojim je pritvor apelantu određen, odnosno produžen. Prilikom preispitivanja prijedloga za produženje pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice, kako je navedeno u rješenju, Osnovni sud je našao da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 233. stav (2) u vezi sa stavom (1) i produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 232. stav (1) u vezi sa članom 31. KZ, za šta je dao razloge pozivajući se na dokaze iz kojih to proizlazi, a kako je navedeno na stranici 2. rješenja.

6. Osnovni sud je naveo da je ispitujući ispunjenost razloga za produženje pritvora našao da su ispunjeni svi uvjeti za produženje pritvora apelantu iz člana 132. stav 1. tačka c. ZKP, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, a za to djelo može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna jer je nesporno utvrđeno da je apelant za izvršenje krivičnog djela koristio svoj ugostiteljski objekat gdje se uglavnom i sastajao s kupcima, odnosno s licima od kojih je dobijao narudžbe za kupovinu opojne droge i da je tu opojna droga čuvana, vagana i pripremana za daljnji promet. Nadalje, o apelantovoj spremnosti da se aktivno i bez skrupula bavi krivičnim djelima (za koja je potvrđena optužnica) govori navod svjedokinje E. K. prema kojem je ona od apelanta kupovala marihuanu u više navrata do racije u njegovoj kući, a kasnije kada se pojavio novi izvor od kojeg je kupovala marihuanu apelant se opet povezao s tim izvorom. Osnovni sud je naveo da je apelant i nakon racije u njegovoj kafani, svjestan zbog čega je racija sprovedena, nastavio s radnjama činjenja krivičnih djela koja su mu stavljena na teret. Nadalje, iz iskaza svjedokinje E. K., kako je Osnovni sud naveo, uočljiva je organiziranost, kao i apelantova spremnost da opojnu drogu dostavi korisnicima preko drugih lica, pa je tako prema navedenoj svjedokinji to jednom učinio preko njene kćerke, kao i preko S. G. koji je apelantu čistio kafanu. Kada se navedene okolnosti dovedu u vezu s prvim pretresom (iz aprila 2019. godine), ali i drugim pretresom (u septembru 2019. godine kod optuženog ponovo pronađena opojna droga marihuana), to je Osnovni sud našao da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo ukoliko bi se našao na slobodi. Iz svih spomenutih dokaza Osnovni sud je našao da je apelant promet opojnih droga digao na jedan viši nivo, da je i pored prometa opojnih droga preduzeo radnje za nabavku sjemenki marihuane da bi je proizvodio i da mu držanje kafane očigledno služi samo kao razlog za prodaju opojnih droga i kontakt s licima koja uživaju i zloupotrebljavaju drogu.

7. Stoga je Osnovni sud zaključio da utvrđene činjenice i okolnosti, na osnovu do tada prikupljenih i sudu prezentiranih dokaza, koje se odnose na apelanta ukazuju da je pritvor najadekvatnija mjera koja se u tom momentu može izreći, da bi se apelant onemogućio da ponovi krivično djelo i da se osiguranje njegovog prisustva ne bi moglo ostvariti nekom blažom mjerom.

8. Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 K 125714 19 Kž 2 od 31. decembra 2019. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

9. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da je ispitao prvostepeno rješenje u skladu sa članom 306. ZKP, odnosno u granicama žalbenih navoda, a po službenoj dužnosti da li je na apelantovu štetu povrijeđen Krivični zakon, nakon čega je odlučio kao u izreci ovog rješenja, i to zbog sljedećih razloga.

10. Apelacioni sud je naveo da se neosnovano žalbom koju je apelant podnio pokušava dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je taj sud utvrdio postojanje općih uvjeta za pritvor iz člana 132. stav 1. ZKP jer je sud utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, pa je i optužnica potvrđena protiv apelanta. Prikupljeni dokazi ukazuju na osnovanu sumnju, odnosno apelanta kao počinioca krivičnih djela, što proizlazi iz iskaza svjedoka koje sud navodi, zapisnika o pretresu restorana, zapisnika o pretresu putničkog vozila koje koristi apelant, te je razloge koje je u tom dijelu dao prvostepeni sud prihvatio i Apelacioni sud.

11. Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio postojanje i posebnih razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP jer je utvrdio naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo, a za to djelo se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a nijednom drugom mjerom se ne bi mogao postići željeni cilj, odnosno apelant onemogućiti i spriječiti u namjeri da ponovi krivično djelo, odnosno da nastavi s vršenjem djela. Te naročite okolnosti, kako je naveo Apelacioni sud, prvostepeni sud opravdano vidi u činjenici da je apelant ispoljio naročitu spremnost i odlučnost u vršenju navedenog krivičnog djela, što dalje sud obrazlaže navodeći da je očigledno da se apelant bavio navedenim protivpravnim radnjama sve do momenta njegovog lišenja slobode kada je praktično fizički spriječen da drži i vrši distribuciju opojne droge i da je svu djelatnost praktično obavljao u objektu koji drži (kafana) i koji mu je, kako je i prvostepeni sud zaključio, služio kao pokriće za prodaju droge i kontakt s licima koja uživaju i zloupotrebljavaju opojnu drogu, a za koje zaključke prvostepenog suda u spisu postoji dovoljno prikupljenih dokaza. Apelacioni sud je također mišljenja da bi apelant boravkom na slobodi nastavio s vršenjem prometa opojne droge imajući u vidu da od prodaje ostvaruje adekvatnu i očigledno dobru novčanu zaradu i što apelant već ima klijentelu kojoj prodaje opojnu drogu i od koje je i nabavlja, a što proizlazi iz prikupljenih dokaza.

12. Apelacioni sud je zaključio da je trajanje mjere pritvora apelantu produženo zbog opravdane bojazni da bi boravkom na slobodi nastavio s vršenjem krivičnih djela, a ne iz razloga da se neće odazivati na pozive suda i da bi izbjegavao pozive, kao što apelant u žalbi pogrešno zaključuje, što sud dalje pojašnjava.

13. Apelacioni sud se očitovao na navode da prvostepeno rješenje nije zakonito i pravilno jer apelant ističe da treba na liječenje i da ima zakazane preglede. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da se apelant, ukoliko ima zdravstvenih problema, može javiti nadležnima u Kazneno-popravnom zavodu i pravo na liječenje mu neće biti uskraćeno. Što se tiče dokumentacije koju je dostavio, iz nje se može zaključiti da optuženi ima zakazan pregled za 4. februar 2020. godine, za šta opet nema smetnje da se navedeni pregled realizira.

14. Apelacioni sud je također naveo da je apelant ukazivao i da je u ranijim krivičnim postupcima koji su vođeni protiv njega bio u pritvoru, ali da se nakon puštanja na slobodu do završetka suđenja uredno odazivao na sve pozive suda, te da se nakon toga uredno javio na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, ti navodi, kako je ukazao Apelacioni sud, ne mogu se dovesti u kontekst osporavanog rješenja, niti dovode u pitanje njegovu pravilnost.

15. Apelacioni sud se izjasnio i na apelantove navode da ne želi da ga brani advokat iz Kancelarije za pravnu pomoć Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, što je pojasnio na str. 4. i 5. rješenja.

16. Apelacioni sud je podržao zaključak prvostepenog suda da je pritvor, iako najteža mjera za apelanta, istovremeno u ovoj fazi postupka i najadekvatniji, te da se nijednom drugom mjerom apelant boravkom na slobodi ne bi spriječio da nastavi s vršenjem krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči, ali ne zanemarujući činjenicu da je pritvor najteža mjera, ali je ona, imajući u vidu sve navedene okolnosti, u datoj situaciji nužna i jedina garancija da apelant neće ponoviti krivična djela, odnosno neće nastaviti s vršenjem djela. Apelacioni sud je podsjetio i na obavezu svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku, a propisanu članom 131. stav 4. ZKP, tj. da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće moguće nužno vrijeme, te dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da postupaju s posebnom hitnošću kako bi se trajanje pritvora svelo na najkraće nužno vrijeme.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant u apelaciji ukazuje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Nižestepeni sudovi su sve osumnjičene, uključujući i apelanta, posmatrali na isti način, te nije izvršena individualna procjena i analiza činjeničnog opisa koji tereti apelanta jer nema nikakve dodirne tačke s ostalim osumnjičenima, što predstavlja direktno kršenje navedenih prava. Apelant je naveo da je lično izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja kojim mu je pritvor produžen jer nije saglasan da ga brani advokat iz Kancelarije za pružanje pravne pomoći. Dalje, apelant navodi da osporavano rješenje ne sadrži obrazloženje o razlozima za produženje mjere pritvora. Apelant ukazuje šta je iteracijska opasnost, te navodi da mora postojati opasnost od počinjenja krivičnog djela za koje je u zakonu zaprijećena kazna zatvora od tri godine ili teža kazna zatvora. Razlog tog ograničenja je u principu razmjernosti, te se mora raditi o opasnosti od ponavljanja istog ili istovrsnog krivičnog djela kao onog za koje se lice tereti i mogućnost ponavljanja krivičnog djela mora biti konkretna i takva da se razumno može predvidjeti i očekivati. Ukazujući na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekst: Evropski sud), apelant nalazi da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovoljno za zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio s vršenjem krivičnih djela. Apelant navodi da postoji povreda člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je prvostepeni sud propustio da u rješenju kojim produžava mjeru pritvora apelantu uz postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za produženje pritvora u konkretnom slučaju i konkretnim okolnostima. U suštini, apelant navodi da je iste razloge sud dao kod određivanja pritvora, dok apelant smatra da ne postoje posebni razlozi da se apelantu produži pritvor, te nalazi da se umjesto pritvora mogu odrediti mjere zabrane u skladu sa članom 126a. ZKP. Dalje, apelant ukazuje na objektivne činjenice, tj. da je bolestan i da mu je potrebna adekvatna medicinska njega izvan KPZ-a, što sve stvara prekomjeran teret na ograničavanje prava na slobodu pojedinca. Dalje, apelant navodi da sud nije odgovorio na sve njegove žalbene navode. Također, apelant je ukazivao da mu na ročištu za izjašnjenje o krivnji nisu dostavljeni svi dokazi uz optužnicu. Apelant je naveo da ima interes, „a zbog opasnosti nastupanja nenadoknadive štete na njegovo pravo na slobodu i sigurnost pojedinca, što se odražava na prekomjeran teret na zdravlje pojedinca, uvažavajući pravo na poštovanje prava na slobodu i sigurnost pojedinca“, da sud hitno donese privremenu mjeru kojom će narediti njegovo puštanje na slobodu.

b)Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je cijenio sve okolnosti koje se tiču produženja pritvora, a razloge je naveo u rješenju, kao i da apelantova prava nisu povrijeđena.

19. Apelacioni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da apelant ponavlja razloge koje je iznosio u žalbi, da je sud svoje razloge naveo u rješenju, kao i da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja apelant neargumentirano ukazuje.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine” br. 33/13, 27/14 i 3/19) u relevantnom dijelu glasi: Odjeljak 6 - Pritvor Opće odredbe Član 131 (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžava rješenjem sud na prijedlog tužioca a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132 stava 1 tačke a) ovog zakona.

(3) Tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dozvoljena. Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, sud neće donijeti posebno rješenje.

Razlozi za pritvor Član 132. stav 1. tačka c) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 137.

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;

c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Ako za vrijeme iz stava 2 ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije

23. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

24. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku, dakle nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je apelantu produžen pritvor. Apelantov navod da mu uz optužnicu nisu dostavljeni dokazi i da ga nije zastupao advokat kojeg je apelant tražio (odnosno da nije želio advokata koji ga je zastupao) u okviru postupka o produženju pritvora ne mogu nikako otvoriti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je rješenje Apelacionog suda od 31. decembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenja apelant je primio 31. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 5. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant osporava navedeno rješenje tvrdeći da su mu tim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c )ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

30. Apelant, u suštini, osporava rješenje Apelacionog suda tvrdeći da je u suprotnosti sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, odnosno da su rješenja redovnih sudova neobrazložena, bez konkretizacije i individualizacije za produženje pritvora apelantu u konkretnom predmetu i konkretnim okolnostima u odnosu na razloge propisane članom 132. stav 1. tačka c. ZKP i standarde koje garantira Evropska konvencija.

31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

32. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

33. U konkretnom slučaju, apelant apelacijom ne osporava postojanje osnovane sumnje, pa će Ustavni sud ispitati da li su dati jasni i argumentirani razlozi za produženje pritvora iz osnova člana 132. stav 1. tačka c. ZKP.

34. Ustavni sud smatra da su Osnovni sud, a zatim i Apelacioni sud, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u ukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant u slučaju puštanja na slobodu mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi I. A. protiv Francuske, odluka od 23. septembra 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).

35. Dakle, Osnovni sud je cijenio naročite okolnosti (a Apelacioni sud odlučujući o žalbi prihvatio date razloge) da je apelant za izvršenje krivičnog djela koristio svoj ugostiteljski objekat gdje se uglavnom i sastajao s kupcima, odnosno s licima od kojih je dobijao narudžbe za kupovinu opojne droge i da je tu opojna droga čuvana, vagana i pripremana za daljnji promet. Nadalje, sudovi su ukazali na apelantovu spremnosti i upornost da se aktivno i bez skrupula bavi krivičnim djelima za koja se osnovano sumnjiči i za koja je potvrđena optužnica, imajući u vidu da je apelant bio svjestan da policija prati njegove aktivnosti (što je sud doveo u vezu s okolnostima konkretnog slučaja i povezivanjem apelanta sa „novim izvorima“, kako su naveli svjedoci, činjenicom da je i nakon racije u njegovom objektu, svjestan zbog čega je racija sprovedena, nastavio s radnjama činjenja krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, nalazeći načine da drogu dostavi kupcima, kao i činjenicu da je kod apelanta izvršen pretres u aprilu, a prilikom pretresa u septembru 2019. godine pronađena je opojna droga) i da se, kako je naveo redovni sud, apelant bavio navedenim protivpravnim radnjama sve do momenta njegovog lišenja slobode kada je praktično fizički spriječen da drži i vrši distribuciju opojne droge. Sudovi su našli da je apelant promet opojnih droga „digao na jedan viši nivo”, da je i pored prometa opojnih droga preduzeo radnje za nabavku sjemenki marihuane da bi je proizvodio i da mu držanje lokala očigledno služio samo kao „pokriće” za prodaju opojnih droga i kontakt s licima koja uživaju i zloupotrebljavaju droge. Također (kako je naveo Apelacioni sud, potvrđujući kao pravilan zaključak prvostepenog suda), apelant je pokazao naročitu spremnost i upornost za vršenje krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči, motiviran i dobrom zaradom.

36. Imajući u vidu sve navedeno, takav stav redovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje o proizvoljnosti primjene člana 132. stav 1. tačka c. ZKP, odnosno o nedostatku konkretizacije i individualizacije razloga iz datog obrazloženja.

37. U tom kontekstu je također, nasuprot apelantovim navodima, preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te je sud naveo da je pritvor, iako najteža mjera, u konkretnom predmetu, u ovoj fazi postupka i najadekvatnija, te da se nijednom drugom mjerom apelant boravkom na slobodi ne bi spriječio da nastavi s vršenjem krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči.

38. Također, Ustavni sud primjećuje da je sud razmotrio i apelantove navode o potrebi liječenja, te je našao da apelant nije u tome onemogućen (a isto proizlazi i iz dokumentacije koju je apelant dostavio uz apelaciju iz koje se vidi da je dopušteno izvođenje apelanta iz pritvorske jedinice radi određenih medicinskih pregleda). Ustavni sud primjećuje da osim apelantovog paušalnog navoda da Apelacioni sud nije odgovorio na sve njegove žalbene navode, apelant nije naveo koji su to navodi i zbog čega su od značaja za samu odluku. Stoga, osim apelantovog nezadovoljstva osporenim rješenjem, Ustavni sud ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da je došlo do povrede prava koja apelant navodi. Također, Ustavni sud primjećuje da u ovom dijelu navode koji se odnose na član 5. stav 3. Evropske konvencije apelant dovodi u vezu s povredom prava na pretpostavku nevinosti, ali Ustavni sud nalazi da apelant nije jasno naveo u čemu se ogleda navedena povreda, niti obrazloženje osporenog rješenja upućuje na navedenu povredu, pa Ustavni sud ne nalazi da je potrebno posebno je razmatrati.

39. Stoga, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora i po navedenom osnovu, a što, prema mišljenju Ustavnog suda, ne izgleda proizvoljno, već konkretno i obrazloženo, te u skladu sa standardima iz člana 5. stav 1. tačka c. i stav 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i stav 3. Evropske konvencije kada je redovni sud, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice, ponudio relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost da će apelant ukoliko se nađe na slobodi ponoviti krivična djela, te kada je prvostepeni sud dao valjane razloge za svoje odlučenje, koji se ne doimaju proizvoljnim, a pri tome je uzeo u obzir niz faktora, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru, kao i kada je razloge iz prvostepenog rješenja ispitao viši sud, dajući obrazloženje zašto apelantova žalba nije osnovana.

41. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-483/20 (B.F.) | Sudska praksa | Aktio