Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-981/20 (S.V.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-981/20
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 981/20, rješavajući apelaciju S. V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija S. V.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007497 20 Kž 4 od 30. januara 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007497 20 Kv 5 od 20. januara 2020.
godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant S. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Nadežda Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kž 4 od 30. januara 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kv 5 od 20. januara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 20. marta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je u ostavljenom roku od osam dana dostavio odgovor 30. marta 2020. godine. Vrhovni sud, kom je apelacija dostavljena na odgovor 23. marta 2020. godine, nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Ustavni sud nije dobio potvrdu da je Okružno tužilaštvo putem pošte zaprimilo apelaciju koja mu je upućena 20. marta 2020. godine. Apelacija je Okružnom tužilaštvu ponovo upućena putem pošte 3. aprila 2020. godine. Istog dana upućena je i putem faksa. Apelaciju upućenu putem pošte 3. aprila 2020. godine Okružno tužilaštvo je zaprimilo 6. aprila 2020. godine, ali u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Okružni sud je Rješenjem broj 12 0 K 007497 20 Kv 5 od 20. januara 2020. godine apelantu i optuženom K. N. produžio pritvor iz razloga propisanih članom 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Ponovna kontrola opravdanosti pritvora ima se izvršiti u roku od dva mjeseca od dana donošenja ovog rješenja.
7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da se protiv apelanta i optuženog K. N. vodi krivični postupak zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivičnog djela upoznavanja djece s pornografijom iz člana 177 stav 1 KZRS. Apelantu i optuženom K. N. pritvor je produžen nakon potvrđivanja optužnice rješenjem od 20. septembra 2019. godine iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
8. Okružni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelant i optuženi K. N. u vrijeme, u mjestu i na način opisan u optužnici, svjesni životne dobi malodobne oštećene S. A., izvršili obljubu s malodobnom oštećenom, te joj učinili dostupnim slike i audio-vizuelni materijal pornografskog sadržaja. Takav zaključak zasnovan je na rezultatima dotadašnjeg dokazanog postupka, odnosno dokazima na osnovu kojih je potvrđena optužnica: iskaz malodobne S. A., iskazi svjedoka C. A., V. S., S. Đ., B. J. i V. S. L., izvještaj o specijalističkom pregledu malodobne oštećene, mobilni telefoni malodobne oštećene i apelanta i optuženog K. N., te pismeni nalaz i mišljenje njihovog sadržaja i SIM kartica sa DVD-a. Najzad, u obrazloženju rješenja su detaljno interpretirane radnje za koje se apelant osnovano sumnjiči da je preduzeo prema malodobnoj oštećenoj S. A. u kojim se stiču obilježja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom.
9. Okružni sud je zaključio da su se stekli uslovi za produženje pritvora apelantu iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Pri tome je Okružni sud imao u vidu način izvršenja krivičnog djela; uzrast malodobne oštećene i veliku nesrazmjeru u životnoj dobi između apelanta i nje; da je apelant iskoristio nedovoljnu duševnu razvijenost, teške porodične prilike i vaspitnu zapuštenost malodobne oštećene. Nadalje, cijenjena je i okolnost da su apelantove radnje i radnje optuženog K. N. prouzrokovale posljedice po psihičko zdravlje malodobne oštećene i njen daljnji razvoj, da je malodobna oštećena kao žrtva seksualnog nasilja smještena u sigurnu kuću, te da je K. N. iskazao naročitu upornost u izvršenju radnji za koje se sumnjiči. Sve navedeno, prema stavu Okružnog suda, ukazuje da se radi o visokom stepenu društveno opasnog djela i posebno teškom krivičnom djelu koje je izazvalo uznemirenost, revolt i osudu stanovnika mjesta izvršenja krivičnog djela i šire zajednice, a što ukazuje na postojanje vanrednih okolnosti u smislu člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
10. Prema stavu Okružnog suda, nisu se izmijenile činjenice i okolnosti na kojim je zasnovana odluka o produženju pritvora apelantu i optuženom K. N. nakon potvrđivanja optužnice, niti su druge činjenice i okolnosti ukazale na neopravdanost daljnjeg produženja pritvora. Slijedom navedenog, zaključeno je da ni u ovoj fazi postupka mjeru pritvora nije moguće zamijeniti blažim mjerama.
11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 12 0 K 007497 20 Kž od 30. januara 2020. godine odbio kao neosnovane apelantovu žalbu i žalbu optuženog K. N. protiv rješenja Okružnog suda.
12. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da se Vrhovni sud referirao na razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, s kojim se u cjelini saglasio, te apelantove žalbene navode ocijenio neosnovanim. Ukazano je i da u apelantovoj, kao i žalbi optuženog K. N. nema novih činjenica i okolnosti koje su se eventualno izmijenile, a koje bi dovele u sumnju činjenično utvrđenje iz prvostepenog rješenja. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
14. U vezi s tim, apelant je istakao, detaljno interpretirajući sadržaj dokaza koji su provedeni u dotadašnjem toku postupka, da je pogrešan zaključak redovnih sudova da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo obljube s djetetom mlađim od 15 godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS.
15. Prema apelantovom mišljenju, pogrešan je i zaključak iz osporenih rješenja o ispunjenosti uslova za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Prema njegovom mišljenju, izostala je procjena stvarne prijetnje narušavanja javnog reda, odnosno vanrednih okolnosti koje upućuju na zaključak da bi došlo do narušavanja javnog reda u slučaju da bude pušten na slobodu. U prilog tim tvrdnjama apelant se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 3227/19 kojom je djelimično usvojena njegova apelacija i utvrđeno da je proizvoljan stav redovnih sudova o postojanju vanrednih okolnosti u smislu člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, te istakao da su redovni sudovi potpuno zanemarili tu odluku.
16. Apelant smatra i da su redovni sudovi propustili dati bilo kakve razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta određivanju blažih mjera od mjere pritvora.
17. Najzad, apelant je istakao da se Vrhovni sud uopšte nije upustio u ispitivanje njegovih žalbenih navoda, već da se samo paušalno pozvao na razloge iz osporenog prvostepenog rješenja.
b) Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju, referirajući se na razloge i obrazloženja iz osporenog rješenja, zaključio da su apelantovi navodi neosnovani. Takođe, ukazano je i da je Ustavni sud Odlukom broj AP 3561/19 od 17. decembra 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju protiv rješenja ovog suda od 22. avgusta 2019. godine kojim je apelantu pritvor u istrazi produžen iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12,91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
[...]
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
[...] Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
[...] VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 007497 20 Kž 4 od 30. januara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 30. januar 2020. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 13. mart 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije. Međutim, navodi apelacije ukazuju da se radi o pitanjima koja proizlaze iz osporenih rješenja o produženju pritvora, te će Ustavni sud apelacione navode ispitati samo u okviru prava na ličnu slobodu i bezbjednost.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
25. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
26. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spri-ječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
27. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da su u osporenim rješenjima izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je počinio jedno od krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, te o ispunjenosti posebnog uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Prema njegovom mišljenju, u osporenim rješenjima su izostali i razlozi i obrazloženja zbog čega se ne mogu odrediti blaže mjere. Najzad, apelant tvrdi da je Vrhovni sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima.
28. Ustavni sud podsjeća da postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisiće od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, javna vlast mora da pruži bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32–34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
29. Ustavni sud zapaža da je protiv apelanta potvrđena optužnica zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio dva krivična djela, te da se krivični postupak nalazi u fazi glavnog pretresa. Nadalje, iz osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio dva krivična djela zasnovan na dokazima koji su predočeni uz optužnicu. Apelant u apelaciji interpretira i daje sopstvenu ocjenu pojedinih dokaza koji, prema njegovom mišljenju, upućuju na zaključak da ne postoji osnovana sumnja da je on počinio jedno od krivičnih djela.
30. Ustavni sud zapaža da postojanje potvrđene optužnice upućuje na zaključak o postojanju višeg stepena sumnje da je krivično djelo počinjeno. Da li će ona biti i potvrđena, predmet je daljnjeg krivičnog postupka koji je još uvijek u toku. Osim toga, apelant se osnovano sumnjiči za počinjenje dva krivična djela, a postojanje osnovane sumnje apelant osporava u odnosu na samo jedno od njih. Slijedom navedenog, apelantovi navodi u ovom dijelu ne mogu se prihvatiti kao osnovani.
31. Apelant smatra i da su u osporenim rješenjima izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o ispunjenosti uslova za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. U prilog tvrdnji u ovom dijelu apelant se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 3227/19.
32. U odgovoru na navode iz apelacije Okružni sud je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 3561/19.
33. Ustavni sud je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3995/19 od 11. marta 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) djelimično usvojio apelaciju istog apelanta i utvrdio povredu apelantovog prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u dijelu rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27. novembra 2019. godine i 12 0 K007497 19 Kž 2 od 1. oktobra 2019. godine, a koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
34. Ustavni sud je u Odluci broj AP 3995/19 od 11. marta 2020. godine, a u vezi s razlogom za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, istakao (vidi tačka 47): „Ustavni sud u konkretnom predmetu, u konkretnim osporenim rješenjima ne može više da pronađe jasne i konkretne razloge za opravdanost produženja pritvora po ovom osnovu. Naime, u odnosu na apelanta Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3561/19 od 17. decembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojoj je dao razloge zašto nalazi da su ispunjeni zakonski uslovi za produženje pritvora apelantu (u navedenom predmetu istog apelanta pritvor je ranije u istrazi bio produžen iz razloga propisanih članom 197 stav 1 tačke v) i g) ZKP). U konkretnom predmetu, uzimajući u obzir krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret (za šta postoji osnovana sumnja u pogledu načina njegovog izvršenja), posljedice koje je prouzrokovao na oštećenu (dijete kao najzaštićeniju kategoriju u društvu i posebno ranjivu kategoriju, pogotovo u konkretnom predmetu, a što je upravo iskorišćeno u konkretnom slučaju, za šta postoji osnovana sumnja), što navedeno djelo čini posebno teškim, te uzimajući u obzir i medijsku pažnju koju je izazvao, kao i posljedice po drugu djecu (kako proizlazi iz rješenja Okružnog suda od 20. septembra 2019. godine, str. 3), ipak, u okolnostima konkretnog slučaja kada je u pitanju konkretni predmet, pitanje ′revolta′ građana sredine u kojoj se događaj desio, a pogotovo ′porodice oštećene′ postaje problematično. Naime, iako postoji posebna osjetljivost društva na djecu kao ′zaštićene objekte′, dati razlozi vremenom gube na težini, pogotovo kada se radi o ponavljanju istih razloga. Eventualna uznemirenost koja je mogla postojati na samom početku (kada se događaj desio ili kada je otkriveno da se desio) vremenom slabi, a pogotovo kada sud protekom vremena u obrazloženju ne navede jasne razloge da se odluka o produženju pritvora zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da je javni red i dalje ugrožen, odnosno da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Pri tome, kako je Ustavni sud naveo u svojim ranijim odlukama, u procjeni postojanja opasnosti od narušavanja javnog reda od sudova se ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba), ali moraju navesti okolnosti koje ukazuju da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda.“
35. Nadalje, Ustavni sud je ukazao (vidi tačka 48): „(…) Redovni sudovi su osporene odluke donijeli fokusirajući se na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako apelantu ne bude određena mjera pritvora, bez navođenja konkretnih okolnosti koje ukazuju da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnih sudova da bi apelantovim puštanjem na slobodu uslijedila reakcija građana (i porodice oštećene), koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda, protekom vremena (bez jasnih konkretnih razloga za navedeno) izgubilo na značaju i postalo proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP“.
36. Ustavni sud smatra da su naprijed navedeni stavovi u svemu primjenjivi i u odnosu na razloge i obrazloženja iz rješenja osporenih predmetnom apelacijom u odnosu na ispunjenost uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Naime, redovni sudovi su se u osporenim rješenjima pozvali na način izvršenja krivičnog djela; uzrast malodobne oštećene i veliku nesrazmjeru u životnoj dobi između apelanta i nje; da je apelant iskoristio nedovoljnu duševnu razvijenost, teške porodične prilike i vaspitnu zapuštenost malodobne oštećene; posljedice po psihičko zdravlje malodobne oštećene i njen daljnji razvoj, da je malodobna oštećena kao žrtva seksualnog nasilja smještena u sigurnu kuću.
37. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da su u osporenim rješenjima izostali valjani razlozi i obrazloženja koji bi uputili na zaključak da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda u smislu člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
38. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
39. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost ličnosti (u konkretnom slučaju u kontekstu postojanja razloga za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka
g) ZKP), ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku produžavanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015.godine, tačke 68 i 69, s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom produženja i kontrole opravdanosti pritvora propustili da navedu konkretne razloge i okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević